Užarene ulice, užarena (kako se to u žargonu zna reći) i Facebook stranica Azila za pse “Društvo za zaštitu životinja Rijeka”. Povod tomu je sinoćnja objava volontera azila koji su najprije šokirani pronalaskom leša nepoznatog im psa, potom informacijama koje su saznali o životu tog psa, a potom i nereagiranjem higijeničarske službe koja još nije uklonila leš. 

“Iako smo već naviknuli da nam “dobri ljudi” na prilaznim putu do azila redovito iskrcaju smeće, a barem jednom tjednom i psa (kao npr. jutros dva štenčića koja su nas u zoru prestravljeni dočekali stisnuti jedan uz drugog), najnoviji nas je “istovar” svih šokirao i ne možemo tu “ljepotu” zadržati samo za sebe.

Prije tjedan dana prilikom šetnje u blizini azila, jedan je azilski pas nanjušio nešto što ga je prestrašilo. Odmah je bilo jasno da se u provaliji uz prilazni put prema azilu nalazi nešto ružno. U grmlju, djelomično prekriveno granama, bilo je mrtvo i usmrđeno tijelo psa koje se toliko ukočilo da ga je bilo skoro nemoguće pomaknuti. Međutim, uspjeli smo očitati čip.

Pas se zove Medo, ima 9 godina, (zlatni retriver) i živio je relativno blizu azila.

Pokušali smo doći do vlasnika kako bi saznali kako se pas našao na tom mjestu, ali na adresi nije bilo nikoga. U neformalnom razgovoru sa susjedom saznali smo da su vlasnici išli na more, Medu pustili na lancu i na brigu (drugom) susjedu, a onda ga je u nedjelju 23.7. “ubilo sunce”.

Prije te informacije u glavi smo vrtjeli silne scenarije na temu kako se jadnik našao na tom mjestu i kako je stradao, ali pravi nas je epilog jako, jako razljutio! 

Znači, pas je umro praktički u svojem domu, a njegovo je tijelo bačeno u blizini azila. Da li zato što je taj netko pomislio da nećemo niti primijetiti, budući da u azilu “ima puno pasa”? Kako je taj netko mogao misliti da će cijeli slučaj proći glatko, a pas je čipiran? Da li su psa u jarak kao zadnje smeće bacili sami vlasnici, susjed ili netko treći? U svakom slučaju, Medo sam do tamo nije došao.

Uz to, razljutila nas je činjenica što je pas samo jednom u svojih 9 godina života cijepljen protiv bjesnoće, iako je zakonski trebao biti cijepljen svake godine. Da li je Medo bio toliko nevažan svojim vlasnicima da na njega potroše 150 kuna godišnje? Da li smo mi svi ostali budale koji plaćamo redovita cijepljenja za svoje pse? Da li je Medina smrt bila tolika nevažna, pa je i dodatni trošak zbrinjavanja njegovog tijela prema zakonskoj odredbi bila dodatna tlaka i trošak za njegove ljude? Pa je zaslužio biti bačen u jarak kao zadnje smeće? Kako je tek onda živio? 

Kako god bilo, silno smo tužni i ljuti zbog svega, ali našim mukama tu nije kraj.

Budući da zbog strmog terena i ukočenog, mrtvog i teškog tijela sami nismo mogli pomaknuti leš Mede, zvali smo komunalnog redara Općine Kastav i objasnili situaciju. Također, rekli smo da, budući da se radi o vlasničkom psu, vet. stanica ispostavi račun zbrinjavanja leša vlasnicima. Na kraju krajeva, nije u redu da naša udruga, a niti Općina Kastav podmiruje račune komotnih vlasnika.

Prvi poziv komunalnom redaru bio je upućen u petak 28.7. Obećano nam je da će veterinari doći.

U ponedjeljak 31.7. Medo je bio na istom mjestu. Isti dan zvali smo komunalnog redara opet, rekao je da je higijeničar iz vet. stanice vjerojatno bio, ali leš nije mogao naći (iako smo pustili broj na kojeg može nazvati za točan opis lokacije gdje se Medo nalazi).

Da li bi se volonteri azila koji se i dovoljno svakodnevno muče radeći u azilu trebali angažirati i riješiti problem leša?

Da li bi azil koji i ovako nema novaca trebao platiti zbrinjavanje leša?

Ne znamo kakav je život imao Medo, ali prema svemu sudeći – jadan. A takva mu je smrt. Nebitan, poput smeća bačen i zaboravljen.

I nije prvi put, Medo nije prvi takav slučaj. 

Međutim, ovaj put pas ima identitet. I njegovi će ljudi odgovarati!

Cijeli je slučaj u postupku prijave policiji i veterinarskoj inspekciji”, piše u objavi na stranicama azila.