Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 36
Sutra: 1° 2° 34
22. veljače 2018.
Uz Svjetski dan hospicija

U Rijeci jedini hospicij u zemlji: Palijativnu skrb treba oko 30.000 ljudi, a dobije ju nekoliko stotina

Foto I. TOMIĆ
Foto I. TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 9. listopad 2015. u 11:24 2015-10-09T11:24:31+02:00

Hospicij ne ide za skraćivanjem nečijeg života, već naprotiv nastoji pokazati kako osoba uvijek, u svakom životnom segmentu, ima ljudsko dostojanstvo, kaže ravnateljica ustanove Danijela Orbanić

RIJEKA Riječka Ustanova za palijativnu zdravstvenu skrb Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić simbolično će danas, 9. listopada, obilježiti Svjetski dan hospicija. Učinit će to susretom svojih suradnika te radionicom za zaposlene u hospiciju i radionicom za obitelji svojih pacijenata. Riječki hospicij još uvijek je jedina takva ustanova u našoj zemlji, a postoji zahvaljujući Riječkoj nadbiskupiji koja ga je u svojem prostoru u Tizianovoj 14 otvorila, Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Rijeci koji su pomogli njegovo opremanje, HZZO-u koji ga financira s dvije trećine sredstva te donatorima.

Protiv eutanazije

Prema riječima s. Danijele Orbanić, ravnateljice hospicija, Svjetski dan hospicija obilježava se svake godine druge subote u listopadu zato da bi se dalo podršku hospicijskoj i palijativnoj zdravstvenoj skrbi širom svijeta.

– U Republici Hrvatskoj palijativnu skrb treba oko 30.000 ljudi godišnje, a dobije ju tek nekoliko stotina ljudi. Palijativna skrb je aktivna i cjelovita briga kako za osobu čija bolest više ne reagira na liječenje, tako i za bolesnikovu obitelj, skrb kojom se nastoji ublažiti bol i patnja te poboljšati kvalitetu života bolesnika i njegove obitelji. Pri tome je potreban holistički pristup. U pružanju hospicijske skrbi potrebno je voditi brigu o dostojanstvu bolesnika, njegovoj samostalnosti, kao i o mogućnosti odlučivanja o vlastitom životu i liječenju. Svjetski dan hospicija je i dan kada se prisjećamo i svih onih koji svakodnevno pomažu oboljelima, obitelji i medicinskog osoblja koje nesebično daruje sebe. Imajući u vidu potrebe bolesnika i njegove obitelji, hospicij se po svojim plemenitim ciljevima suprotstavlja današnjem pragmatičnom načinu razmišljanja koji za takve bolesnike predlaže eutanaziju. Hospicij nipošto ne ide za skraćivanjem nečijeg života, već  naprotiv nastoji svaki trenutak osmisliti i pokazati kako osoba uvijek, u svakom svom životnom segmentu, ima ljudsko dostojanstvo i to treba biti vidljivo. Svjetska zdravstvena organizacija je pravo na palijativnu medicinu proglasila jednim od temeljnih ljudskih prava. Ovom prigodom posebno želim zahvaliti svim donatorima koji pomažu naš hospicij – PGŽ-u i  Riječkoj nadbiskupiji, Gradu Rijeci, ravnatelju KBC-a Rijeka prof. dr. Davoru Štimcu, svim našim stručnim suradnicima, kaže ravnateljica Orbanić.

Većina karcinoma

U dvije godine i osam mjeseci rada Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić najviše je imao pacijenata oboljelih od karcinoma pluća i zatim karcinoma probavnog sustava, a u prosjeku najviše ljude srednje životne dobi. Hospicij je u svakom smislu vrhunski opremljen, stalno popunjen i za sve pacijente besplatan. Nema liste čekanja, već je jedino čekanje za prijem po nekoliko dana. S kapacitetom od 14 kreveta otvoren je početkom veljače 2013. godine i do sada je njime prošlo oko 500 najteže oboljelih ljudi. Od njih je 70-ak, zbog poboljšanja općeg stanja, otpušteno kući ili u neku drugu ustanovu. Ti ljudi nisu ozdravili, i mnogi od njih su se kasnije u hospicij vratili i tu proživjeli zadnje dane.

Vanjska suradnica hospicija je prof. dr. Marija Petković, predstojnica Katedre za onkologiju i radioterapiju te odjelna liječnica za radioterapiju i onkologiju u riječkom KBC-u. Prof. Petković djeluje u hospiciju od njegovih početka i upoznata je sa svim fazama njegovog stvaranja i rada, štoviše kao liječnica u riječkom KBC-u upoznata je s mnogim pacijentima hospicija i prije nego što eventualno u njega dođu.

– Razumijevanjem novog ravnatelja KBC-a prof. dr. Davora Štimca od svibnja ove godine dio svog radnog vremena radim u hospiciju. Bitno je da to bude ujutro, da svaki dan bude učinjena dobra vizita, da svaki bolesnik svaki dan bude pregledan, da mu se po potrebi mijenja terapija. Zato sam svaki dan ovdje dva sata ujutro, no naravno dostupna sam osoblju i telefonom, a dolazim po potrebi i iza svog radnog vremena u KBC-u, kaže prof. dr. Petković.

Tretiranje simptoma

Naglašava da se u hospiciju ljude ne liječi već da je bit njegovog rada tretiranje simptoma. Isto tako, kaže da je još jako puno neznanja o radu hospicija, da ni neki liječnici još nisu dovoljno s hospicijem upoznati.

– Pitaju, recimo, da li pacijentima dajemo antibiotike. Mi ne vršimo pasivnu eutanaziju. Naravno da dajemo antibiotike, naravno da ljudima koji su dijabetičari mjerimo razinu šećera, jer će inače umrijeti od šećera. Aktivno skrbimo, ali samo u smislu ublažavanja simptoma. Vrše se prema indikaciji abdominalne punkcije, pleuralne punkcije i ostali potrebni zahvati. Hospicijska skrb ima točno određene i vrlo visoke standarde. Zapravo je to vrlo skup oblik palijativne skrbi, s najvećim brojem medicinskog osoblja po pacijentu. Bolnica po specifikaciji nema toliko liječnika ni medicinskih sestara ni njegovateljica po jednom pacijentu koliko ih ima hospicij. U hospiciju je primarna njega – tako je ovdje za 14 bolesnika šest njegovateljica, osam medicinskih sestara i jedan medicinski tehničar, približava rad hospicija prof. dr. Petković.

Uz to stručno osoblje, u hospiciju je i liječnica volonterka dr. Lidija Primorac, te stalno i ravnateljica. Prof. dr. Petković kaže, uz to, da su većina, 90 posto, pacijenata koji dođu u hospicij onkološki bolesnici, dok su ostali kronični bolesnici, te da se svi primaju u terminalnoj fazi bolesti.

Šok za obitelj

– Kada pacijent dođe u hospicij na samom kraju i umre za dan-dva, to nije dobro. To je veliki šok za obitelj, ali i za osoblje hospicija. No ponekad je doista teško procijeniti kada je pravo vrijeme da bolesnik dođe u hospicij. Svakako, hospicij je velika pomoć i obiteljima bolesnika u današnje vrijeme, a osim toga obitelj uz svog bolesnika ovdje može biti 24 sata, poručuje prof. dr. Petković.

– Težina u rada u hospiciju očituje se u stalnom suočavanju s umiranjem. Zato je potrebna posebna organizacija rada u hospiciju: da se zajedno doručkuje, ruča, da se ide na razne radionice, izlete, kako bi se osoblje moglo psihološki opustiti i osnažiti. Hospicij sada ima osoblje koje se vrlo dobro može nositi s terminalnim bolesnicima, a oni koji to nisu mogli su otišli. Najveći problem nošenja s teškim bolesnicima, s umirućim pacijentima u pravilu nemaju onkolozi, nego imaju drugi, uključujući i mnoge liječnike drugih struka. Zašto? Moguće i zato što palijativna medicina nema svoj predmet na studiju. U Zagrebu to postoji kao izborni predmet, a u Rijeci uopće ne postoji, poručuje prof. dr. Petković.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka