I što bih ja sada trebao? Pokupiti svoje stvari, ostaviti suprugu i devetero djece koji su svi hrvatski državljani, i otići – gdje? – kaže Sabit Faniqi kojemu su početkom studenoga izdali rješenje o deportaciji. »Hrvatska je moja domovina, ne želim na Kosovo, ali na žalost moram opet strahovati«, očajan je Faniqi
Radi i skriva se
– Nisam nikada bio na teret državi, svoju obitelj hranim jer se ne bojim raditi, ali moram se pritom skrivati jer mi ne daju državljanstvo. Ne pada mi na pamet biti nikome na teret, ali, nažalost, kao otac obitelji moram opet strahovati jer mi su mi početkom studenoga ove godine u riječkoj trećoj policijskoj postaji izdali rješenje o povratku u kojemu je navedeno da sam dužan napustiti europski gospodarski prostor u roku od 80 dana, računajući od dana dostave ovoga rješenja. Navedeno je i da je stranac iz točke 1. izreke ovoga rješenja dužan prilikom napuštanja ovo rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu. Navedeno je i da će me prisilno udaljiti ako ne izvršim rješenje. I što bih ja sada trebao? Pokupiti svoje stvari, ostaviti suprugu i devetero djece koji su svi hrvatski državljani i uputiti se – gdje? Hrvatska je moja domovina, u njoj imam obitelj, ne želim na Kosovo, želim samo imati normalan život sa svojom obitelji, ispričao je Sabit Faniqi u svome podstanarskom domu u Čavlima u društvu supruge i četvero djece od kojih je najmlađi sin rođen prije mjesec dana. Njihovih petero braće i sestara nije bilo kod kuće jer su u školi.
Sabitova supruga Branka kaže da joj je više dosta svega jer ne može vjerovati da njezin suprug ne može riješiti svoj status.
Ježevo je pakao
Sabit kaže da je Ježevo pakao. »Ono čega sam se tamo nagledao je neispričivo. Ljudi su gutali žilete, rezali si trbuh, krvi je bilo svuda samo kako bi izašli od tamo. Razumijem da mora postojati takva institucija za ljude koji su iz Afrike ili Azije pa su uhvaćeni u tranzitu. Ali, kakav sam ja stranac. Jednom prilikom je došla televizija i novinari nisu mogli vjerovati što ja tu radim kada pričam hrvatski. I još kada tome dodate da me jedan policajac, vjerojatno što sam Albanac, nije volio i činio je sve kako bi mi zagorčio život, Ježevo je za mene bio pakao. Ne znam zašto mi to rade. Nekada mislim da je problem u tome što nismo naveli djeci vjeroispovijest. Ja sam Albanac i musliman, ali ne idem u džamiju, a slavim sve blagdane jer ne želim razlikovati ljude po vjeri i nacionalnosti. Svojoj sam djeci rekao neka sami izaberu kada napune 18 godina hoće li u crkvu, u džamiju, u Jehovine svjedoke… Stvarno nekada mislim da je to problem«, ispričao je Sabit.
– U interesu je RH da stranka brine o egzistenciji svoje hrvatske obitelji, da djeca žive s ocem, a supruga s mužem koji je kroz 20 godina dokazao da je u stanju svojim radom uzdržavati ih. Nalazimo da RH, u smislu čl. 12 ne može imati većeg političkog i moralnog interesa od navedenoga, a u pitanju su i obveze preuzete potpisivanjem međunarodnih akata o zaštiti obitelji, spajanju obitelji, naveo je Sabljar i zaključio da je Sabit Faniqi obiteljski čovjek koji skrbi za svoju obitelj, koji je neporočan i koji poštuje običaje i pravni poredak Republike Hrvatske. Valja se nadati i da će Republika Hrvatska, odnosno oni kojima je to dužnost, poštovati pravo Sabita Faniqija da živi u miru sa svojom obitelji. Kao što Sabljar naglašava, obitelj je na osobit način zaštićena Ustavom, ona je pod osobitom zaštitom države, materinstvo, djeca i mladež su također posebno zaštićeni od strane države koja stvara i promiče ostvarivanje prava na dostojan život.
Sabljar je o svemu izvijestio i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića pa će se vidjeti ima li aktualna vlast osjećaja za ono što je navedeno u Ustavu.
Njegov najstariji sin Jeton koji radi s ocem također je očajan što cijeli život mora strahovati od svakog policijskog automobila i policajca jer se boji da su mu opet došli po tatu.
– Cijelo moje odrastanje je izvan obitelji jedna velika muka. Nikada ne znam kada će odvesti tatu. Ne mogu ni pričati što smo sve doživljavali u Slavoniji kada smo bili djeca. Došli smo u Rijeku i tu nam je puno bolje, nitko nas ne dira. Nadam se da će se u Rijeci i okončati tatini problemi, a time i naši problemi, nada se Jeton.
Obamin primjer
– Njegova bitka za državljanstvo traje 20 godina. Vrijeme je za napuštanje birokratske ksenofobije koju smo naslijedili iz bivšega sustava i poštovati ljudska prava koja imaju hrvatski državljani. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama poručio američkim useljenicima da se više ne moraju skrivati i strahovati od deportacije ako imaju barem jedno dijete rođeno u Americi. Nažalost, mi nemamo hrvatskog Obamu koji bi lišio straha jedanaesteročlanu obitelj Faniqi i koji bi pocijepao rješenje kojim se muža i oca tjera od supruge i devetero djece od kojih najmlađe nema ni mjesec dana. Cijeli ovaj slučaj svjedoči o birokratskom sustavu koji je ksenofobičan i lišen humanosti. Naši činovnici se ponašaju kao da smo Kinezi i kao da nas ima milijarde. Ipak, iz mog odvjetničkog iskustva mogu posvjedočiti da se situacija poboljšala nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju i vjerujem u pozitivan ishod ovoga slučaja koji je životna drama jedne obitelji. Međunarodni propisi za ovakve slučajeve su dosta dobri pa vjerujem da će naši zahtjevi biti riješeni pozitivno. Zatražio sam prijam u hrvatsko državljanstvo jer po članku 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu to može omogućiti ako je primanje interes Republike Hrvatske. Na taj su način državljanstvo dobivali sportaši, ali i strani tajkuni perači novca. Mislim da je prijam u hrvatsko državljanstvo oca devetero djece i te kako od interesa za RH, uvjeren je Sabljar.
Valja se nadati da su procjene ovoga iskusnoga riječkoga odvjetnika dobre i da je njegov optimizam opravdan. Jer, ne vjerovati da će se ova priča pozitivno riješiti gotovo je nemoguće ljudskom biću. Tko želi zamisliti za mjesec i pol dana kako se policijski automobil parkira ispred kuće u Mavrincima i kako policajci trgaju Sabita od supruge i devetero djece kako bi ga deportirali iz Hrvatske, tko može zamisliti razbijanje obitelji jer Branka neće moći sama hraniti svoju obitelj samo od dječjeg doplatka, tko može zamisliti da postoji država u kojoj je to moguće.
