Volonterke Iva Barić i Vilena Bruketa Matković pozivaju građane da danas posjete azil u Viškovu * Foto: V. KARUZA
Potrebe pasa su velike, a volontera je malo, radnim danima po dvoje ili troje, a u azilu u pravilu provedu osam, devet pa i više sati dnevno
RIJEKA » Međunarodni dan napuštenih životinja dvadesetak volontera Društva za zaštitu životinja Rijeka provest će radno u svom azilu uz cestu od Kastva prema Viškovu, gdje se svakodnevno brinu za stotinjak pasa svih dobi. Ako ih vrijeme posluži, dio volontera i danas će, kao i svake druge subote, doći sa štencima na štand pokraj pošte na Korzu, gdje se nadaju da će ih neki dobri ljudi udomiti.
Potrebe pasa su velike, volontera je malo, radnim danima ih se izmjenjuje po dvoje ili troje, a u azilu u pravilu provedu osam, devet pa i više sati dnevno. Toliko je vremena potrebno dok se sve pse ne prošeće, nahrani, očisti i namiri druge stvari koje su im potrebne.
– Puno sati prođe dok obavimo sve što je psima potrebno. Budući da u azilu nema struje, zimi završavamo posao s lampama na glavi. Bilo bi bolje i za sve nas i za pse da imamo više ljudi. Pozivamo sve koje to zanima da na današnji Međunarodni dan napuštenih životinja dođu do azila i poigraju se sa psima, a tko zna, možda nekoga od njih požele i udomiti, kažu Ivana Barić i Vilena Bruketa Matković, koje već godinama volontiraju u azilu.
Posljednjih mjeseci pridružila im se Dina Dehni Sow, koja je za potrebe napuštenih pasa i azila saznala nakon što je udomila svog prvog psa. U međuvremenu je udomila još jednog, a sve slobodno vrijeme koristi kako bi pomagala u azilu.
Neprimjena zakona
– Ljudi jednostavno nisu dovoljno informirani. I sama sam se sebi čudila kako, kao odrasla žena, nisam ni znala da postoji azil. Prije nisam znala za količinu problema koja u našoj zemlji postoji oko napuštenih životinja, što zbog male svijesti ljudi o cijeloj situaciji, što zbog zakonskih propisa koji su često samo mrtvo slovo na papiru, rekla je Dehni Sow.
Više informacija moguće je doznati na Facebooku Azil za pse »Društvo za zaštitu životinja Rijeka«, njihovoj internetskoj stranici www.zz-rijeka.org ili na mailu [email protected]. Za novčane donacije otvoren je žiro račun IBAN HR0223400091117016982.
Dodaje da ljudi ostavljaju pse, misleći da im se ništa neće dogoditi i ni ne znajući da je to što čine protuzakonito.
– Problem je i što se zakon ne primjenjuje. Ljudi mogu ostaviti pse, pa i mučiti ih ili ubiti, a u 90 posto slučajeva ništa im se zbog toga neće dogoditi. Volonteri su pritom suočeni s time da samo saniraju posljedice i zato je prije svega potrebna edukacija ljudi, podizanje njihove svijesti o ovom problemu, ali i implementacija zakona, zaključuje Dehni Sow, najavljujući da će volonteri, za početak, pokušati organizirati edukativne radionice za školsku djecu.
Društvo za zaštitu životinja deset posto troškova azila uspije pokriti zahvaljujući Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, a za sve ostalo snalaze se zahvaljujući donacijama dobrih ljudi. Budući da većinu volontera čine žene, dobro bi im došla povremena pomoć oko manjih građevinskih i stolarskih radova, te održavanja metalnih ograda. Osim novčanih donacija, potrebne su im donacije u hrani za pse i mačke, razne potrepštine, kao što su sredstva protiv krpelja, rabljene deke i plahte.
Pomoć oko kastracije
Za obnovu i održavanje azila potrebuju i šljunak, boje za metal i drvo, »sendvič« panele za pregrađivanje bokseva, kanalice, metalne rešetke manjih otvora, te metalne profile i okove za izradu dvorišnih vrata.
– Azil i Društvo djeluju već godinama pa smo ljudima i poznati i svakodnevno nam netko ostavi hranu, deke ili druge potrepštine. Pogotovo se za pomoć odazovu oni koji su već udomili psa, a često nam donacijama pomažu i škole i vrtići i na tome im svima hvala, kaže Vilena Bruketa Matković.
Od stotinjak pasa u azilu većina ih je već odraslih, koji su godinama ondje smješteni. Volonterke Ivana i Vilena objašnjavaju da većinom dođu još kao štenci, pa od legla ostanu jedan ili dva psa, koji kasnije u azilu i odrastu.
– Ljudi većinom udomljavaju štence, jer su im mali i slatki, a ne žele toliko odrasle pse. Tu se dosta razlikujemo od inozemstva, gdje baš traže odrasle pse, koji već imaju izgrađen karakter i ljudi znaju što s njima dobivaju. Ovako se zna dogoditi da nam štene, nakon što malo naraste i više nije toliko slatko, i vrate. Udomiteljima pokušavamo pomoći, imamo dogovor s dreserima pasa, a nudimo i pomoć oko kastracije, no ljudi znaju biti komotni oko svega toga, objašnjavaju.
