Kako je moguće da se propast Transadrije ne istražuje, kako je moguće da nitko ne odgovara za upropaštavanje takve tvrtke? Jesu li stečajni upravitelj i sutkinja podnijeli prijave protiv odgovornih? To su pitanja na koja bi svi bivši radnici Transadrije voljeli znati odgovore – pita nekadašnji direktor tranzita Božo Majić
Transadria nije smjela propasti – uvjeren je Božo Majić, nekadašnji direktor tranzita nekadašnjeg špediterskog diva, a danas još jedne tvrtke u stečaju čije će poslovanje, prema najavama stečajnog upravitelja Zdravka Čupkovića, biti ugašeno do konca godine. Nemogućnost prodaje nekretnina, uključujući i superatraktivnu poslovnu zgradu na samom moru u najužem središtu Rijeke, odljev najboljih kadrova, tržišne neprilike i niz drugih okolnosti kumovali su propasti Čupkovićeva stečajnog plana, prema kojemu je poslovanje trebalo biti stabilizirano, a tvrtka prodana strateškom partneru. No, propast Transadrije započela je puno ranije. Strmoglavo prema dnu Transadria je krenula koncem dvijetisućitih, zbog niza, najblaže rečeno, loših poslovnih poteza uprave na čelu s članovima obitelji Ključariček, prvo pokojnim Marjanom Ključaričekom, a nakon toga i njegovim sinom Miranom. Transadria je zbog dizanja hipotekarnih kredita, kupovine precijenjenih poslovnih udjela u drugim tvrtkama, nepotrebnih nekretnina, te neobjašnjivih poslovnih odnosa s pojedinim tvrtkama u kojima su milijuni curili iz kase društva, na koncu zapala u teške financijske i poslovne probleme, da bi 2011. godine otišla u stečaj na zahtjev radnika koji tada već mjesecima nisu primali plaće, a ni u stečaju do sad nisu uspjeli namiriti svoja potraživanja. – Ovakvom kraju ni u snu se nisam nadao, kaže danas umirovljeni Majić, koji je u Transadriji proveo čitav radni vijek, od 1963. do 2008. godine, mahom na rukovodećim pozicijama, prateći tvrtku od početka njezina uspona do najveće i najmoćnije špediterske kuće u bivšoj Jugoslaviji, pa do pred krah i odlazak u stečaj. – Povremeno sam i dalje u kontaktu s našim nekadašnjim partnerima iz Mađarske, Austrije i Češke, i ni oni se ne mogu načuditi kako je Transadria propala – kaže Majić, objašnjavajući kako je Transadria u doba najvećeg uspona bila druga špediterska kuća u Europi po obujmu poslovanja. – Samo je Schenker bio jači od nas. Sedamdesetih i osamdesetih godina, pod imenom Transjug, radili smo po 20 milijuna tona tereta godišnje. Imali smo filijale u čitavoj bivšoj državi, ali i predstavništva u Beču, Londonu, New Yorku, Munchenu, Pragu, Milanu, Bukureštu, a kratko vrijeme i u Solunu. Posla je bilo toliko da smo odbijali terete, nismo stigli sve odraditi, a ukupno smo imali preko dvije tisuće zaposlenih – prisjeća se Majić najslavnijih dana tvrtke.
Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju
