Romantično vrijeme

‘Toliko sam volio nogomet da sam suprugu Mirandu na bračno putovanje odveo na Kantridu’

Marko Cvijanović

Foto Roni Brmalj / Marko Cvijanović

Foto Roni Brmalj / Marko Cvijanović

Dakle, oženili smo se u subotu 16. prosinca 1961. godine, a dan kasnije, u nedjelju, na Kantridi su igrali Rijeka i Hajduk. To je bio jedini put da smo supruga Miranda i ja zajedno gledali utakmicu, smijala se i onda i danas, i govorila da je to bilo naše bračno putovanje, ha, ha, ha… - kaže Ivo Paškvan



Ima ljudi koje možete slušati danima, a da vam njihove priče nikad ne dosade. Rijetki su, ali postoje. I neka postoje. Ivo Paškvan jedan je od njih. Samozatajan i nenametljiv. Odmjeren i umjeren. Koncizan i precizan. I baš uvijek zanimljiv. Njegove rečenice imaju zašto i zato. I uvijek pogađaju srž. Zato ovo i jest intimna ispovijest vječnog dječaka iz Martinšćice kojoj oduvijek i zauvijek pripada srcem i dušom i rado joj se vraća prebirući po nekim dragim uspomenama. Zato ovo i jest amarcordovska pripovijest odanika sporta i nogometa o nekim davnim romantičnim vremenima, ali i tužni in memoriam jednom, ratom prekinutom djetinjstvu, i bremenitim vremenima koja je trebalo pregrmjeti.


– Život me stvarno nije mazio, pogotovo u razdoblju moga odrastanja. I ne volim kada netko kaže »Bog je tako htio…« Priznajem religiju, ali ne priznajem kada kažu »Božja volja«, jer kako objasniti tragedije koje se događaju ljudima. Sudbina se poigrala sa mnom, rano sam ostao bez roditelja koji su mi nedostajali cijeli život, svašta sam proživio u ratnim vremenima, ali poslije toga sam ipaj uspio sam živjeti normalno, bez trauma. I to je najvažnije. Pomogali su mi sestre i braća, mogao sam vrlo lako završiti i na ulici, ali život me ipak odveo na pravi put. Danas mogu reći da sam pronašao mir i spokoj.


Najmlađi u obitelji


Bio sam dvanaesto, najmlađe dijete u obitelji, rođen sam 1934. godine, a najstarija sestra Stefania, 1907. godine, bila je od mene starija 27 godina. Oca Franju ujak je ukrcao na jedrenjak kao dvanaestogodišnjaka. Nije bilo druge, ili si morao raditi u škveru ili si išao na more. Otac i njegov bratić, koji je bio godinu dana mlađi i isto se zvao Franjo, izabrali su more. Tata je plovio je sve dok ga nisu pobrali u vojsku, najstarija sestra rodila se, a da se nije stigao ni oženiti. U vojsci je bio do 1913. godine kada su ga demobilizirali, vratio se doma i zaposlio u Lučkoj kapetaniji, ali poslije samo nekoliko mjeseci izbio je rat pa je još četiri godine bio u Puli u austro-ugarskoj mornarici, kojoj je, dakle, sveukupno služio osam godina. Sestra je imala već sedam godina kad je materi i ocu bila na piru.





Tata je umro 1940. sa samo 54 godine od raka želuca, dvije sestre umrle su odmah za tatom od tuberkuloze koja je tada bila bolest siromašnih, mama je u 14 mjeseci sahranila muža i dvije kćeri. Poslije toga smo dvije godine svi bili zajedno na okupu, a onda su svi, osim mame, petnaestogodišnje sestre i mene, otišli u partizane. Živjeli smo na Vrhu Martinšćice, krpali se nekako, s našima u partizanima nismo imali nikakvih kontakata. Sve do 1944. godine kad je sestra, koja je pomagala pokretu, jednom priliko nosila odjeću i hranu partizanima na prvu liniju u Gorski Kotar i slučajno srela najmlađeg brata Antu – Miška. Tek tada smo saznali da je živ. Kad spominjem Antu – Miška, njega i veći dio njegova razreda Talijani su usred noći pokupili i odveli. Rekli su da će se brzo vratiti doma, ali mama ga više nije dočekala. Imao je samo šesnaest godina, osudili su ga i najprije odveli u Kopar, gdje su ga preuzeli Nijemci i deportirali u logor Mauthausen, gdje je bio do sredine 1944. godine kad je, zbog veza s Crvenim križem u NDH nekog od njegovih prijatelja, pušten iz logora. Završio je najprije u Zagrebu, ali vrlo brzo je odveden u Karlovac gdje su mu odijenuli domobransku uniformu. Međutim, Miško i još nekolicina uhvatili su vezu s partizanima i pobijegli, a na kraju završili u Gorskom Kotaru, gdje ga je sestra slučajno pronašla.



Vidim da sve češće ima onih koji Rijeku smatraju sljedbenikom stare Fiumane, ali ta priča jednostavno ne pije vodu. Fiumana je kapitulacijom Italije prestala djelovati, kao i svi ostali riječki nogometni klubovi, i nikad poslije nije obnovljena. Kvarner, kao preteča današnje Rijeke, osnovan je 1946. godine kao potpuno novi klub. On jest bio nositelj kvalitete nogometa u Rijeci, kao nekad Fiumana, ali Kvarner je bio novi klub, s novim imenom, dresovima, drukčijim obilježjem i novim ljudima u Upravi.



Za brata Mihovila – Franića, koji je plovio, saznali smo da je poginuo kad je njegov brod, koji je radio za saveznike, 1942. godine torpediran od njemačke podmornice. Mami za to nikad nismo rekli. Dvije sestre su bile u Lici, jedan brat u Istri. Mama, na žalost, nije dočekala njihov povratak iz partizana, umrla je mjesec dana ranije, 10. ožujka 1945. godine, u 59. godini. Sjećem se dobro dana kada se Miško vratio doma iz partizana. Imao je samo 19 godina, a izgledao je kao odrastao i zreo čovjek, što nije ni čudno ako uzmemo u obzir što je sve prošao u tri ratne godine. Poslije je, od posljedica vremena provedenog u logoru, rano obolio na pluća. Liječnici su mu morali odstraniti jedno plućno krilo, što je tada bila posebno teška operacija. Držao se neko vrijeme, ali umro je s 55 godina kao stopostotni invalid.


Stopama braće



Kako se u meni rodila ljubav prema nogometu? Starija braća, Rudolf i Mihovil, počeli su početkom tridesetih godina igrati nogomet i to u momčadi s četiri brata Vičića, koji su bili njihovi vršnjaci. Igrali su u Jadranu, današnjem Pomorcu. U početku mene nogomet nije pretjerano zanimao, ali s jedno četiri, pet godina znao bih, šetajući sa sestrama uz more, zastati uz Velu kavu kad bi se igrala utakmica. Gledao bih, naravno, svoju braću i posebno sam zapamtio mlađeg brata, Mihovila, koji je igrao centarhalfa. Tada su u nogometu carevali jaki odbojni udarci, visoke lopte, nabacivanja…, a on je bio srednjeg rasta, vižljast, okretan, vrlo temperamentan… Uskoro sam i ja krenuo njihovim stopama. Najprije za vrijeme rata s krpenjačama po livadicama na Vrhu Martinšćice, gdje smo iz Martinšćice morali preseliti zbog fašista crnokošuljaša, a onda još više kad je rat završio.



Moja dnevna rutina… Do podne sam svaki dan u gradu, popodne sam doma. Nađem se s penzionerima u Dva lava utorkom i četvrkom, družim se sa Simom Kosanovićem, Mićom Dorčićem i još nekim bivšim riječkim sportašima i prijateljima, nekad i s našim dragim Mišom Cvijanovićem – Cvijom koji nas je, na žalost, prerano napustio i koji nam svima jako fali.



Svi smo se opredijelili za jedan klub, ja za Partizan. Kvarner još nije bio osnovan, postojalo je Fiskulturno društvo Jedinstvo na Sušaku, sastavljeno mahom od nogometaša sušačkih klubova koji su djelovali prije rata, a bili su još sposobni za igrati. Orijentašima je danas to teško objasniti, jer oni nastoje baštiniti taj klub, ali Jedinstvo nema veze s Orijentom. Sad ću vam reći zašto, 22. prosinca 1948. godine Trsaćani su osnovali Sportsko društvo Budućnost, u koje su se vremenom infiltrirali i pojedini članovi starog Orijenta koji su na sjednici 22. lipnja 1953. godine po mom mišljenju izvršili puč. Najprije premjestili sjedište iz Trsatske čitaonice na Krimeju, a onda promijenili ime u Orijent. Budućnost nije imala crvene, nego zelene dresove, odnosno košulje, imala je s prednje strane slo vo B. To je jedina i prava istina. A naravno da volim Orijent i da sam oduvijek za njega navijao, kao, uostalom, i za sve riječke klubove.


Prve utakmice


Moje prve utakmice… Najprije smo poslije rata gledali utakmice u Kostreni kad je obnovljen Pomorac, pa na Krimeji Jedinstvo, poslije Primorje i Budućnost, a 3. studenoga 1946. godine prvi put sam gledao jednu utakmicu na Kantridi. Kvarneru je u goste doša Partizan, koji sam zavolio još kad je igrao protiv čuvenog moskovskog CDKA za vrijeme njegove turneje po Jugoslaviji, u kojem su igrali čuveni Bobrov, odlični golman Nikanorov, ali i Grigorij Fedotov. Dakle, mi mulci smo odlučili poć’ na Kantridu. Krenuli smo pješke iz Martinšćice, došli do mosta, na mostu se ukrcali u tramvaj, koji je od Mlake vozio do 3. maja, tamo smo se iskrcali, odgledali utakmicu i istim se itinererom vratili doma. To je za mene bio veliki događaj i svojevrstan izlet. Do tada nisam išao dalje od Korza.



Kada govorim o usporedbama, slažem se s Vladimirom Lukarićem koji ističe velike uspjehe Rijeke u bivšoj Jugoslaviji dvaput. Rijeka je dvaput bila četvrta u vrlo jakoj konkurenciji, razbivši tadašnju veliku četvorku, Rijeka je osvojila i Balkanski kup, igrala i onda u Europi, pobijedila Real i igrala neriješeno s Juventusom, osvojila dva Kupa Maršala Tita. Rijeka jest u Hrvatskoj postala prvak, ali ono su za mene ipak puno veći uspjesi. Jednako tako, Ljubo Španjol je za mene najveći predsjednik kojega je Rijeka ikad imala. Damir Mišković je napravio puno, spasio je Rijeku kad je bilo najpotrebnije, s njim je osvojeno i prvenstvo, ali moje je mišljenje da je Ljubo Španjol ipak bio veći predsjednik. Nije ništa pokrao, jedino što je popio i pojeo i nekom sucu nešto platio, drugi predsjednici su napravili puno više grijehova.



Sjećam se jasno te utakmice, vrijeme je bilo sunčano, ali pamtim da je teren bio blatnjav. I dan danas mogu izdiktirati obje momčadi, Partizana i Kvarnera. Sudio je Mikulan iz Zagreba, na Kantridi se skupilo oko četiri tisuće gledatelja. Prvi gol je Gardasanichu u prvom poluvremenu dao Simonovski s 25 metara jednim fantastičnim udarcem, a poslije su golove dali Palfi i Atanacković, završilo je 3:0 za Partizan. A sad sastavi, za Partizan su igrali Nikolić, Brozović, Popesku, Čajkovski, Đurđević, Simonovski, Šutevski, Palfi, Bobek, Atanacković i Matekalo, a s riječke strane su bili Gardassanich, Tiblias, Deluca, Legan, Marčetić, Pavanello, Nori, Belcastro, Matošić, Laurencich i Flaibani. Sve to mi je ostalo u sjećanju kao molitva. Gledao sam utakmicu s jedne male tribinice za stajanje, otprilike gdje je sada istočna tribina. Na žalost, Kvarner je te godine na kraju nesretno ispao, iako je po rezultatu osigurao ostanak u ligi. Međutim, liga se smanjivala na 12 klubova, a Ponziana je po političkoj liniji morala ostati u ligi. Kvarner je na kraju morao razigravati s Lokomotivom, izgubio je i ispao iz lige. Počao sam navijati za Kvarner u kojem je, sve do 1951. godine, igrao moj budući šogor Milorad Ljubačev, koji se poslije oženio za moju sestru pa sam preko nega upoznao igrače, Osojnaka, Mrvoša i ostalu kompaniju.


Nogometni idol


Ne bih volio da ispadne da se hvalim, ali ja sam u ovom trenutku možda jedini koji pamtim prve utakmice na Kantridi i na Sušaku. I još ću vam nešto reći, pročitao sam negdje da se netko hvali kako trideset godina čita Sportske novosti… A ja sam u jesen 1945. godine kupio prve sportske novine koje su se zvale Informativne fiskulturne novine. Poslije su promijenile ime u Narodni sport koji je najprije izlazio samo utorkom, a poslije nekoliko godina počeo izlaziti i petkom. Eh sad, u mojim gimnazijskim danima 1945. i 1946. godine iz Martinšćice sam u školu dolazio pješke i svaki dan kupovao novine. Čak i ljeti, kad nije bilo škole, odlazio sam pješke kupovati Narodni sport i doma se vraćao čitajući ga. Mislim da sam bogatstvo potrošio samo na Narodni sport i Sportske novosti. Na žalost, Sportske novosti su danas loša novina, kupujem ih samo zbog međunarodnog sporta. Evo, recimo, ABA liga u košarci… Uopće ne daju rezultate, samo kad igra Zadar. Ili Svjetsko prvenstvo u gimnastici, samo Srbić, Seligman i Možnik. Na kraju ne znaš ni tko su prvaci. Nekad su uvijek imali sve, bez obzira kakve su rezultate naši ostvarivali. Danas kad naši ispadnu u prvom kolu, nema više ništa o tom natjecanju.



A što se tiče te moje ljubavi prema nogometu… Živio sam odmah poslije rata kod brata u Pazinu, koji je imao vrlo jaki vojni garnizom budući da su te 1946. godine u Puli još uvijek bile anglo-američke snage zbog još uvijek neriješenih granica. I sva okolna mjesta, Vipava, Ajdovščina, Kranj… imali su jake vojne garnizone, koji su svake nedjelje igrali svojevrsno nogometno prvenstvo. U tim garnizonskim momčadima je bilo puno dobrih igrača, Kranj je, sjećam se, bio nekako najjači. Na jednoj utakmici u redovima pazinskog ranizona primjetio sam jednog tankog, suhog, na nulu ošišanog igrača, kasnije sam tek doznao da je to bio Stojan Osojnak. Puno godina poslije prisjetio se sa Stojanom tih dana, spominjao mu suigrače, Jakšića, Roja, rezervnog golmana Hajduka Boršića… Čudio se jer ih je i on već bio zaboravio, ha, ha, ha…


Moj prvi nogometni idol bio je Stjepan Bobek. Na prvu što se kaže. Opet se vraćam na taj moskovski CDKA, kojemu je Bobek u Beogradu dao dva gola. Poslije toga, još prvenstvo nije ni počelo, Partizan je opet igrao neku prijateljsku utakmicu i opet je Bobek dao gol… Mislim si ja, taj Bobek mora da je odličan igrač. Svi smo mi bili partizanski nastrojeni, braća su se taman vratila iz partizana pa mi je Partizam oduvijek bio pojam. Poslije sam, jasno, zavolio Kvarner, ali Bobek je ostao moj prvi veliki idol. Onoga dana o kojem sam prije pričao, na Kantridi protiv Kvarnera, prvi sam ga put gledao uživo.


Život na Pantovčaku


U Zagrebu sam sam se nagledao nogometnih utakmica, živio sam kod brata koji je iz Pazina tamo preselio jer je dobio posao u Ministarstvu poljoprivrede. Između ostalih, prvi sam put gledao reprezentaciju Jugoslavije kad je u prijateljskoj utakmici u Kranjčevićevoj ulici pobijedila Bugarsku 2:1, a Boba Mihajlović dao dva gola. Došao sam u velegrad iz Martinšćice i Sušaka, stanovao sam na Pantovčaku, na broju 7, u lijepoj kući s nekoliko stanova. Uvijek u šali kažem da sam prije Tuđmana živio na Pantovčaku, ha, ha, ha… U Zagrebu tada još nije bilo uljeza kao danas, pa su me zagrebački fakini vodili po utakmicama. Na Zagrebovom igralištu, starom igralištu u Koturaškoj cesti gdje je nekad igrao HAŠK Građanski, Maksimir se baš počeo graditi… A kad spominjem Maksimir, zanimljivo je da sam nastupao na njegovom otvaranju 1948. godine, jer je moja škola sudjelovala na velikom sletu. Prijateljsku utakmicu su igrali Dinamo i Crvena zvezda, održavalo se veliko atletsko natjecanje, sve u svemu bila je to jedna velika sportska manifestacija.


U ono vrijeme su bile popularne Balkanske igre, poslije se priključila i Mađaraska pa su se zvale Balkansko-srednjoeuropske igre koje su uključivale natjecanja u plivanju, košarci, nogometu, pogotovo atletici. Te 1948. godine, trebale su se na novom maksimirskom stadionu održati Balkanske gre u atletici, ali izbio je Informbiro pa su svi jugoslavenski atletičari održali veliki miting na kojem su padali rekordi. Znam da je Mirko Vujačić, Crnogorac iz Titograda prvi prebacio 70 metara u bacanju koplja. Sjećam se i rezultata, 70 metara i 86 centimetara. Skakač u dalj Marijan Urbić također je postigao fantastičan rezultat. Tada sam se prvi put upoznavao sa zagrebačkim atletičarima, Vincijanovićem, Vanićem, Icom Kerhinom, poslije i poznattim novinarom, ali i Davorinom Marčeljom, našim Zamećaninom i desetobojcem koji je tada studirao u Zagrebu.


Kako sam postao golman? Poslije rata smo često igrali nogomet na današnjem parkiralištu Viktor Lenca, na Podvežici ili u Žurkovu. Volio sam igrati, naravno, ali… Na Kantridi sam gledao Marija Ravnića, u Kostreni smo imali Slavka Ružića kojemu su ženske navijačice dale nadimak Glaser, po onom slavnom golmanu Franji Glaseru. Na Krimeji je branio Ljudevit Bebo Brazzoduro, niski, elastični golman, koji kao da je na nogama imao federe. U Zagrebu je u ono vrijeme reprezentativac bio Zvonko Monsider i kad je Dinamo igrao protiv Jedinstva u Hrvatskoj ligi, svi smo ga došli gledati. Htjeli smo vidjeti kako se baca, kako hvata lopte. Meni se to svidjelo i odlučio sam postati golman. Najprije sam branio po tim našim ravnicama, a poslije nastavio u Ekonomskoj školi. Bili su me već upisali u juniore Pomorca, ali nisam igrao, jer sam morao igrati za Ekonomsku školu na srednjoškolskom prvenstvu. Mentor, vođa i trener bio nam je profesor Veljko Poduje, stari »hajdukovac«, koji je rekao da moram igrati jer je u školi bilo malo muških učenika. Na gol Pomorca sam stao tek poslije završene srednje Ekonomske škole u proljeće 1955. godine i obiteljsku tradiciju nastavio do 1960. godine.


Zaražen sportom


Nabranio sam se u Veloj kavi, na starom igralištu, na kojem je bilo malo trave, malo ilovače, malo kamenja iz kamenoloma… Kao golman sam dvaput po deset dana završio u bolnici, jer sam bio lud. Nisam bio toliko visok, na centaršuteve sam izlazio tako-tako, ali u situacijama jedan na jedan sma bio tobar. Zato sam i stradao. Jednom mi je ruka pukla po dužini. Padala je kiša, bacio sam se pod noge jednom tipu, on raspalio svom snagom i promašio loptu, a mene pogodio u ruku. Drugi put su mi prekinuli nos u Novom Vinodolskom, bilo je krvi do mora, ali svejedno sam ostao do kraja utakmice u igri. Cijeli sam tjedan bio u bolnici, ali sam već sljedeću nedjelju igrao! Maska? Ma, kakva maska. Branio sam golim rukama, a lopte su bile teške. Zimi sam jedino stavljao neke stare kožne rukavice, samo su koljenice bile sastavni dio garderobe. Već sam hodao sa sadašnjom suprugom Mirandom koja mi je stalno govorila: »Prestani, nastradat ćeš«. Međutim, nisam ja prestao zbog nje, nego sam primijetio da slabije vidim. Otišao sam na pregled kod okulista koji mi je rekao da se minus povećao i savjetovao mi da se čuvam udaraca u glavu. Tako sam prestao braniti.


Moj golmanski idol oduvijek i zauvijek bio je i ostao Lav Jašin. Bilo je vjerojatno i boljih vratara od njega, ali meni je Jašin bio najdraži. A zašto baš Jašin? Dok sam bio u Bitolju u vojsci, sa mnom je vojni rok služio i jedan filmski radnik, Marković se prezivao, koji je već došao kao puno stariji od nas. Pričao mi je da je bio u Moskvi i gledao Lava Jašina, a ja sam to ime zapamtio i kasnije mu posvetio puno pažnje. Zanimljivo, poslije debakla od Jugoslavije u Helsinkiju rasformirala se ta armijska momčad bivšeg SSSR-a, koji dvije ili tri godine uopće nije imao reprezentaciju. Vratili su se 1955. godine s jakom reprezentacijom koja je odmah naprašila jaku Švedsku i za SSSR je tada prvi put branio Jašin koji mi je, eto, postao opsesija. A zanimljivo je da je Lav Jašin uvijek jako hvalio Vladimira Bearu, koji je bio jedan od najboljih vratara u Jugoslaviji, uz Šoškića, Ćurkovića, Marića… Ono što sam kod Jašina jako cijenio je činjenica da nikad nije želio nikakve privilegije, a mogao ih je imati. Zanimljivo je i to da nikad nije bio kapetan reprezentacije, a bio je itekako važan dio momčadi.


Rano sam se, dakle, zarazio nogometom i sportom. Nisam brojao, ali odgledao sam na tisuće utakmica, posjećivao sam sva igrališta, Kantridu, Omladinsko, Žurkovo, Krimeju… Danas? Najprije sam odustao od Kantride, onih dana kad su u klub došli raznorazni Šarinići, Bevande i Biondići, kad je u klub na velika vrata ušla politika. Rekao sam da će svi oni jednog dana otići, ali klub će ostati. Tako je i bilo. Međutim, ja se više Kantridi poslije toga nisam vratio. Na Krimeju sam prestao odlaziti kad su skinuli ploču palim borcima. I sad mi je Krimeja pod nosom, ali ne idem, strašno sam bio revoltiran zbog skidanja te ploče. Kao prvo, ti ljudi su odlazili u rat svojevoljno, zbog patriotizma, ostavili su svoje familije i otišli, a na kraju poginuli. Orijent je uvijek bio klub bogataša, obrtnika, dobrostojećih Sušačana i gospode, ali za prvu momčad su igrali siromašni radnici koji su se mučili da bi dobili posao. Ti su siromasi otišli u partizane svojom voljom, a ne voljom Uprave, jer ona s tim nije imala ništa. Orijentašima nije baš drago kada to pričam, ali uvijek ću to naglašavati. A zanimljivo, Orijent je bio prvi klub koji je imao šahovnicu, a za to je, zamislite, najzaslužniji bio narodni heroj Vitomir Pajo Širola. Što ti je život.


Kolekcija značaka


Veliki sam kolekcionar značaka, imam ih jako puno, godinama sam ih skupljao. Dopisivao sam se s kolekcionarima iz svih krajeva svijeta, iz gotovo svih država u Europi, ali i iz SAD-a, Meksika, Argentine, imao sam prijatelje kolekcionare i u Australiji… Skupljao sam značke s ljubavlju, mijenjao ih s kolekcionarima, dopisivao se s njima. Najviše je nogometnih, imam značke od svih klubova četiriju ondašnjih engleskih liga. Najviše zahvaljujući prijatelju kolekcionaru iz Londona, Dennisu. Nisam skupljao samo značke, imam i bogatu arhivu novinskih članaka i isječaka, moj dnevni boravak je zakrčen novinama. Nekad mi je žao supruge Mirande, koja mora svaki dan gledati te hrpe novina, ali teško mi ih je bacati. Znam da supruga trpi, ali to je moja jedina mana. Ne pijem, ne pušim, ne kartam, kad sam bio mlađi redovito sam odlazio na utakmice, a sad ih gledam na televiziji. Najviše volim englesku Premier ligu, Španjolska je isto dobra, Italija je već malo pala. Volim engleski nogomet, ne toliko zbog kvalitete, koliko zbog sastava lige. Stranci su puno toga donijeli u engleski nogomet, nije to onaj nogomet kad je na snazi bio striktni WM sistem. Tad se znalo da bek drži krilo, dugaški odbojni udarac… Sve se to preokrenulo, dobro je da su u Englesku došli kontinentalci, koliko god su bili prilično bahati u odnosu na kontinent.


Često pratim natpise vaših kolega novinara, ima tu svega i svačega, čak i nepotkovanih skorojevića koji koriste onu floskulu »najbolji svih vremena« koju nikad nisam prihvatio. Možemo govoriti o petnaest ili dvadeset godina i u tim razdobljima tražiti najistaknutije igrače. A ne kao danas, Messi i samo Messi. Nisam ja Messijev protivnik, on je stvarno majstor, ali da je najbolji svih vremena… To ne možemo reći. Ne možemo to reći niti za Pelea, koji je u svoje vrijeme bio najbolji igrač na svijetu. Meni je, recimo, Cristiano Ronaldo simpatičniji od Messija, a kažu za njega da je bahat i prepotentan. A nitko se ne pita koliko batina dobije na utakmici, još ih puno i izbjegne jer je maksimalno spreman. Baš sam nedavno pročitao što je za Cristiana Ronalda rekao njegov nekadašnji suigrač u Juventusu, Benatia. Kaže, mi se vratimo s utakmice, a on ode na trening i trenira nekoliko sati. A Maradona… Volio sam ga gledati, bio je veliki znalac, ali pravi je »cigo«, da se nitko ne naljuti. Napravio je u karijeri puno gluposti i sam je sebi kriv što nije imao još bolju karijeru. Nešto kao Šekularac.


Eh sad, najdraži riječki igrači… U ranom poslijeratnom razdoblju Rijeka je imala dobrog golmana Ravnika, dobar je bio i Marčetić, a onda su pomalo dolazili Osojnak, Solarić Car, Mrvoš, Legan, poslije Naumović, Radaković, Pavković, mlađi Ravnić, kasnije Lukarić, Brnčić… Jako sam volio Osojnaka i Lukarića, Mrvoš mi je imponirao svojom ozbiljnošću. Nije bio tehnički potkovan, ali nije puštao da mu centarfor primi loptu i okrene se. Poslije sam volio Mintu Ružića i Desnicu, teško mi je izdvajati igrače, jer kad god pročitam nečije prezime veže me na određene događaje. Vukoje je, recimo, bio prodoran igrač, vrlo opasan i težak za čuvanje. Za razliku od Medlea koji je bio nizak i krhak, ali je znao igrati. Naumović je bio taj koji mu je davao lopte u prostor. Bruno Veselica mi je bio drag, bio je skroman i miran, dobivao je batine, a nikad nije odustajao.


Uvijek novine



Da, na kraju sam od sve te moje sportske zbirke napisao knjigu o Martinšćici koja nema veze sa sportom. Knjigu Martinšćica u srcu počeo je pisati stariji brat, a ja sam je završio. Knjiga je čekala godinama i na kraju je objavljena, ali žao mi je da nitko od mojih braće i sestara nije doživio da je može pročitati. S duge strane, drago mi je da je knjiga izašla jer Martinšćica ima svoju povijest, mladu povijest, ali je ima. S te strane uvijek mi je žao da poslije kostrenske knjiga nije doživjela malu promociju i u Klubu Sušačana. Zato sam s njima i prekinuo svaku komunikaciju, jer… O Žuži Jelinek su, recimo, u Sušačkoj reviji pisali petnaest ili šesnaest stranica, jer im je dala ne znam koliko stotina dolara za pomoć.


Potomak sam obitelji Paškvan koja je prije dvjesto godina s Trsata došla u Martinšćicu. Najprije smo stanovali na starom brodogradilištu, a 1923. godine preselili smo unutar bivšega Lazareta. U Martinšćici sam živio do 1961. godine kada je tamo došao Viktor Lenac i počeo devastirati tu prekrasnu prirodu. To nisam mogao i nikad neću prežalit, jer je tamo mogla biti krasna rekreacijska zona, ali moglo je i vrvjeti od kulturniog, zabavnog i sportskog života, a oni su sve to uništili. Uvijek mi je žao one moje Martinšćice… Na starim fotografijama možete vidjeti plažu, rivu, more, borovu šumicu… Zgrade su bile velike, prostora za igrališta je bilo, ali na žalost dogodilo se to što se dogodilo. Nadali smo se da će Martinšćica ostati netaknuta, ali kad su počeli sondirati i bušiti more, znali smo da sve to ide u nepovrat. Ostale su zgrada na cesti u kojoj je sad gostiona i zgrade vodovoda. Nekad su tamo bile stoljetne platane i puno dudova, ljeti su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u srpnju i kolovozu dolazili đaci na odmor. Sve je bilo puno života, djeca su učila plivati, veslati, svake godine održavale su se zabave. Sada je sve to derutno, danas kada onuda prolazim spustim glavu da ništa ne vidim.



Nogometaši su danas žrtve žena koje se na njih lijepe. Nekada toga nije bilo, nitko nije znao tko su žene igrača koji su igrali u šezdesetim i sedamdesetim godinama, a danas… Batelićka rodi i odmah dvije stranice u Jutarnjem listu. Čekaj malo! Želim najbolje, tebi, Viktoru i Čarliju, ali… Malo se pretjeruje. Novinarima je danas bitno samo ono što se danas događa, zaboravljaju već ono što je bilo jučer. I događaju im se feleri koji onda ostanu zapisani za sva vremena. Evo, neki dan uzmem Max i čitam tekst o Mattu Busbyju u kojem novinar napiše da je momčad Manchester Uniteda, prije nego što je nastradala u avionskoj nesreći 1958. godine, na prepunoj Marakani odigrala 3:3 s Crvenom zvezdom. A Marakana izgrađena 1963. godine! Čekaj malo, ako nisi siguran napiši samo da se igralo u Beogradu. Takve me stvari jako smetaju. A zamislite, 1. rujna 1963. godine prvu prvenstvenu utakmicu na novoj Marakani protiv Crvene zvede igrala je baš Rijeka! Zvezda je pobijedila 2:1, ali je prvi službeni gol na Marakani dao Nedjeljko Vukoje, jer je Rijeka povela 1:0. Isto tako, kad mi tvrde nešto samo zato što piše na internetu. Može na internetu pisati što god hoćeš, ali nije se internet sam izmislio. Inače, kad spominjem internet, nemam ga, već sam prestar sam za to. Radije prelistam knjigu ili novine. Uvijek kupujem Novi list, Sportske novosti i Jutarnji list. Često kažem supruzi da uvijek moram imati za novine makar ne dobio svaki dan puni ručak.


Da, mogu reći da je sport obilježio moj život. Uvijek su se kod mene znali prioriteti: škola, posao pa sport. Kad sam se oženio: obitelj, poduzeće i sport. Znam da je supruga ta koja je najviše patila i pati i dan danas. Bilo je nedjelja kad bih cijelo jutro proveo na Omladinskom igralištu i gledao nižerazredne utakmice, a onda, kad bi se utakmica igrala oko jedan, odlazio na Kantridu bez da bih došao doma na ručak. Da, supruga i dan danas zna reći da sam je na bračno putovanje odveo na Kantridi. I to stvarno i jest bilo tako. Dakle, oženili smo se u subotu 16. prosinca 1961. godine, a dan kasnije, u nedjelju, na Kantridi su igrali Rijeka i Hajduk. To je bio jedini put da smo supruga Miranda i ja zajedno gledali utakmicu, smijala se i onda i danas, i govorila da je to bilo naše bračno putovanje, ha, ha, ha… Ali, nije to sve. Mi smo na dan našeg vjenčanja, koje nije bilo glamurozno, jer nismo imali šoldi, kad su se ti neki naši najbliži razišli, zajedno navečer na televiziji gledali utakmicu. U Firenci su 16. prosinca 1961. godine Bugarska i Francuska igrale odlučujuću utakmicu za Svjetsko prvenstvo 1962. godine u Čileu. Bugari su pobijedili 1:0! Televizor je, naravno, bio crno-bijeli, iz Istočne Njemačke, znam i marku: Rafena Werke!