Svaka predstava ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa završava potresnom molbom domaćih umjetnika plesa da građani u publici podrže suverenost institucije Zagrebačkog plesnog centra, kao jedine institucije u Hrvatskoj posvećene njegovanju plesa kao umjetnosti, baš kao i institucije koja se Bandićevoj gradskoj upravi ove godine učinila toliko »nevažnom« i »opterećujućom« po gradski budžet da su je službeno odlučili pripojiti Zagrebačkom kazalištu mladih.

Razlog tome sasvim sigurno nisu troškovi godinama minimalno financiranog ili budžetiranjem kronično iscrpljivanog Zagrebačkog plesnog centra, već mnogo vjerojatnije dobro nam poznati apetiti gradske uprave za atraktivnim prostorima koje se može dalje iznajmljivati, odnosno prenamjenjivati ovisno o ponudama ulagača.

O stadionima i poslušnicima

ZPC je, naime, lociran na početku Ilice ili u samom srcu zagrebačkog centra, dakle pravo je čudo da je i dosad uspijevao funkcionirati kao mjesto umjetnosti, a ne mjesto čiste ekonomske zarade. Pri tom je zanimljivo da nitko ne dvoji da nogometašima zbilja treba stadion, niti itko pripaja nogometne stadione hokejaškim i klizačkim klubovima. Dakle Bandićeva uprava razumije razliku među sportskim, ali ne i među umjetničkim terenima.

Isto tako, bez obzira na sve skandale Zdravka Mamića, gradska uprava nije ga smijenila sve do momenta kad se Mamić sâm povukao s mjesta izvršnog predsjednika Dinama, dok je situacija sa Zagrebačkim plesnim centrom takva da njegovu upraviteljicu, Mirnu Žagar, »tiho« smjenjuju bez ikakva konkretnog objašnjenja, birokratskom logikom ukidanja samostalnosti ZPC-a i njegova sablasnog pripojenja Zagrebačkom kazalištu mladih, na čijem je čelu javno deklarirana Bandićeva sljedbenica Snježana Abramović Milković.

U intervjuu za tjednik Nacional 2016. godine Abramović Milković ovako odgovara novinarki Tamari Borić na pitanje o tome koliko joj je u karijeri vođenja institucija pomogla politička odanost Milanu Bandiću: »Da sam ja gradonačelnica, sigurno bih na takva mjesta (upravitelja kazališta, op. a.) stavila ljude koji imaju iskustvo i znanje i gradonačelnik je dovoljno mudar da to napravi. Kao ravnatelj morate se snalaziti u administrativnim poslovima, poznavanju fiskalnih zakona, imati iskustvo u produkciji i organizaciji rada u kazalištu, nije to samo teorijski posao«.

O plesačkom kruhu

Drugim riječima, gradska uprava već ima svoju pouzdanu igračicu na čelu Zagrebačkog kazališta mladih, zbog čega im ruke ostaju širom otvorene i oko namjene i prenamjene plesnog prostora u Ilici.  

Što o tome misle plesni umjetnici Hrvatske razvidno je iz njihovih apela, štrajkova i novopokrenutog Plenuma, kojima dosljedno upozoravaju na nipodaštavanje vlastitog obrazovanja i sustavnog stvaralačkog rada u očima gradske uprave, ujedno pozivajući na zaštitu jedinog javnog prostora u Hrvatskoj koji je vrednovao potrebe plesača za autonomnim pozornicama  prostorima proba. Upravo se u Zagrebačkom plesnom centru dominantno održava i ovogodišnji, 33. Festival suvremenog plesa selektorice Mirne Žagar, čiju okosnicu čine domaće predstave.

Premda se Mirni Žagar može uputiti dosljedna kritika na račun njezine slabe koordinacije s domaćom plesnom scenom, odnosno na temu njezina profesionalnog distanciranja od niza plesnih umjetnika čije je projekte valjalo sustavnije njegovati i predstavljati, ovogodišnji Tjedan plesa predstavlja bitan programski iskorak Mirne Žagar prema uvažavanju vrlo različitih poetika plesa, kao i prema stjecanju novih socijalnih vještina uprave ZPC-a oko svjesnog stvaranja plesne zajednice.  

Festival je tako otvoren plesački izvanredno sugestivnom solističkom izvedbom pod naslovom »Ona«; kompozicijskim čedom pulske plesne umjetnice Aleksandre Mišić, zagrebačkog eksperimentalnog kompozitora Bojana Gagića te riječkog koreografa Žaka Valente. Uz suptilno gradiranje zvuka Bojana Gagića, predstavu nosi plesački krajnje usredotočena, pažljivo gradirana, usporena, precizna i emocionalno zadivljujuće otvorena Aleksandra Mišić, u ovoj izvedbi do kraja svjesna svakog detalja svoje scenske ekspresije.

Ako plesačku zrelost definiramo kao promišljenost i apsolutnu predanost ili investiranost plesača u pokret, jasno je zašto je rijetko susrećemo na domaćim pozornicama – gotovo nitko nema priliku izgraditi vlastiti autorski kontinuitet u zemlji gdje se još uvijek borimo za autonomiju jednog jedinog plesnog prostora. Zbog toga je uistinu iznimno postignuće vidjeti da Aleksandra Mišić postiže umjetničku zrelost mimo ili protiv neprijateljskih uvjeta rada, no treba imati na umu da njezin presedan ne znači da se plesati može »unatoč« i »usprkos« svim preprekama. Naprotiv, predstava »Ona« bilježi ne samo meditativnost, nego i duboku muku plesne autorske profesije, majčinske konflikte oko izdvajanja vremena za umjetnost, kao i pasioniranu žudnju za plesom koji uživa u svom spektakularnom (gotovo brodvejskom) izdanju, na kraju ipak krahirajući pred konkretnom prazninom stvarnog konteksta.

Uz Nikolinu Pristaš, Larisu Lipovac, Robertu Milevoj i Mašu Kolar, Aleksandra Mišić je rijetka domaća plesna umjetnica koja ne odustaje od imperativa minuciozno razrađene i eklektične plesne tehnike, dakle ne bira utočište konceptualnog plesa kao »ispriku« za premali broj sata provedenih na čistom plesnom treningu.

Borba s klišejima

Samopouzdana, duhovita, gorka i uzorno drska plesna umjetnica Ina Sladić predstavila se publici Tjedna plesa predstavom »#sveštotrebateznati«, čija je oštrica uperena protiv različitih vrsta napumpavanja ega pohvalama i internetskim »lajkanjima«. Svatko tko o sebi misli s toliko narcizma, s toliko odobravanja i samoobožavanja – poručuje Sladić dok na scenskom zidu citira gomilu virtualnih fragmenata suvremene viz-kulture – fizički završava u čistoj agresiji: naguravanju i premlaćivanju partnera, koje na sceni uživo izvode autorica i Pero Banda. Predstava dosljedno demonstrira da je nasilje skriveno naličje kulture gotovo robotskog narcizma, lišene sposobnosti da prihvati bilo kritiku, bilo neglumljeno poštovanje za druga ljudska bića.  

Riječka skupina Trafik (u koprodukciji s Riječkim ljetnim noćima i »Zajcem«) osmislila je predstavu »Weltschmertz« kao posvetu glazbenoj skupini Ekatarina Velika. Linearna dramaturgija ove predstave ili nizanje izvođačkih numera/songova neujednačenog intenziteta govore u prilog tome da si Trafik i koreografski i konceptualno postavlja prilično niska očekivanja (ovdje: klupskih plesačkih poza i odušaka), koja »krpa« popularnošću EKV songova, zavodljivošću zvuka Josipa Maršića te ekspresivnošću pojedinih izvođača (posebno Mile Čuljak).

Za drugom vrstom stereotipa poseže i predstava »Botanike« autorica Martine Granić i Ane Mrak. Na sceni je osam plesačica u blještavim kupaćim kostimima i s kosom ispletenom u duge pletenice sirena. Predstava se otvara solo plesom na štangi i završava penjanjem uz njezinu srebrnu okomicu, za što nema nikakvog kompozicijskog opravdanja. Pokret se drži horizontalnog prebacivanja težine ili usporenih premeta izvođačica, hodanja i elementarnih revijalnih pokreta, a scena u kojoj »sirene« među sobom biraju »kraljicu« kojoj će onda i ogoliti grudi, podsjeća na propagandni materijal uz kakvu prodaju kupki ili šampona. Manjak humora i višak isprazne dekorativnosti čine »Botanike« istinskom selektorskom engimom ovogodišnjeg Tjedna plesa.

Irena Mikec predstavila se projektom »O usamljenosti i ljudima«, gdje se cirkuralno unutarnje kretanje samoće ponavlja i kružnim kretanjem plesačice prostorom iz kojeg nema izlaza, dakle studijom tijela koje je prisiljeno biti jedino sa samom sobom, trpeći izolaciju i pokušavajući u njoj pronaći neku mjeru liričnosti, pjesničkog traga unutarnjeg monologa, ponavljanja kao primarne ritmičnosti. Mikec je u svom istraživanju šamanski bespoštedna i predana, zbog čega se okovi samoće nadaju manje opresivnima.

Unutarnje komore

Ana Kreitmeyer u suradnji s kompozitorom Adamom Semijalcem osmislila je projekt »Prema početku« ili koreografsko istraživanje novorođenačkog tijela, čija početna dionica skakanja u mjestu najavljuje niz sloboda koje doista manifestira tijelo djeteta, nenaviklo na granice društvenih obuzdavanja. Ova nekonvencionalna, etički veoma fino ugođena, zvukovno duhovita, majstorski izvedena i nepretenciozna predstava podsjeća nas da čitav suvremeni ples idealno teži stanju novorođenčeta, odnosno novom trasiranju i slobodnom isprobavanju mogućnosti pokreta.

I dok zagrebačkim ulicama odjekuje sintesajzer-vergl uličnih svirača i žamor gomile koja se skuplja oko piva i kobasica čuvene Cest is d’Best manifestacije, kao prave mjere Bandićeve bezrezervne podrške festivalskom duhu prijestolnice, u Zagrebačkom plesnom centru još uvijek možete susreći profesionalne plesne umjetnike. Ne mora baš sve biti sajmište i ne moramo baš svi odustati od umjetničkih kriterija samo zato što ih u našoj sredini ne posjeduju garniture političkih birokrata. I da stvar bude smješnija: susjedna Austrija mnogo više zarađuje od financiranja umjetnosti, nego od financiranja sajmova. Ali to je lekcija koja Bandiću izmiče već dekadama.