RIJEKA Mogli bi reći da priča oko riječkog urbanog vrta koji se nalazi između Pulca i Kozale, a na kraju Ulice Zeleni put, ide ovako: Neki su probali pa vidjeli da to nije za njih, a neki su probali i shvatili da bez toga ne mogu, kažu nam sadašnji korisnici gredica u urbanom riječkom vrtu Sandra Grozdanov, Martina Frka Milotić te Robert Car, kojeg je Grad Rijeka u suradnji i na inicijativu tadašnje Udruge Zona 00 kao pilot projekt pokrenuo prije dvije godine na nekih 2.000 kvadrata. Tada je to bila obična zelena ledina, pomalo zarasla korovom, omeđena suhozidima. Danas, na svoj drugi rođendan, to je šarena njiva, brižljivo razdijeljena na tridesetak gredica na kojima rastu jagode, tikvice, rajčice, paprike, feferoni, blitva, krumpiri, cikla, mrkva, bob, grašak…. Sve uzgojeno na eko način. Riječki vrt prestao je biti pilot projekt.

– Sada to izgleda puno drugačije. U međuvremenu izgrađen je dječji multifunkcionalni vrt Dolčić ograđen drvenom ogradom, imamo svoj jagodnjak, komposter s glistama, uz povrće sada tu rastu i voćke – limuni, naranče, mušmule, kruške, trešnje. Cijeli prostor je dizajniran prema permakulturnim načelima.

Opuštajući rad

Održavamo radionice, družimo se. Još nam nedostaje jedan gastro susret s proizvodima koji ovdje rastu, kaže nam predsjednica riječke Udruge Šarolija, Sandra Grozdanov, koja je preuzela projekt nakon što je Zona 00 prestala postojati. Na taj se korak odlučila budući da je, radeći s djecom, uvidjela da se ona sve više udaljavaju od prirode. Iako su moji roditelji imali vrt, vrlo kasno sam se počela zanimati za vrtlarstvo.

– Sve dok nešto ne upoznaš ni ne možeš zavoljeti, kaže Grozdanov, ističući da je ovaj projekt spojio različite ljude, raznih dobnih skupina i interesa, koji se možda nikad ne bi našli »u istom loncu«, a koji su odlučili kvalitetno iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Zadovoljna je kako ljudi prate njihove projekte, doniraju sjeme, šalju sadnice poštom ili novac (nakon ostvarenih akcija) kojim se onda ponovno kupuju mlade biljke. Nema ni šteta – namjernog uništavanja opreme ili »pobiranja« uzgojenog. Ovdje je barem dva put tjedno, a vrt najviše vremena traži u proljeće i jesen.

– Nisu važni prinosi, jer tu i ne možemo o tome govoriti, koliko gušt. Kada probaš nešto što si ti uzgojio – to ima poseban okus. Ali tu je i taj rad sa zemljom koji posebno opušta. To je moja terapija za um i tijelo. Tu se resetiram i onda mogu dalje, otkriva nam Martina Frka Milotić, koja se također odlučila okušati u proizvodnji svojih plodova. Jer da nije, kaže, njezino bi dijete mislilo da blitva raste u frižideru. Ove godine na svojih je dvadesetak kvadrata po prvi puta posadila cvjetaču i dinju. Čeka rezultate. Za sada dobro izgleda, biljke napreduju. Sjeme sama izdvaja – a to i nije neki posao. Dovoljno je malo deblje zarezati koru krumpira koji je proklijao i »popikat« ga u zemlju. I to je to. Nije zadovoljna kako joj »uspijevaju« mrkva i cikla, tim više što istovremeno, samo par koraka dalje, njezinoj susjedi vrlo dobro idu te kulture. No, kaže, stvar je o drukčijoj metodi vrtlarenja.

Raj za papričice

Primjer riječkog vrta možda nije odgovor na potrebe gradskog stanovništva koje želi potpunu kontrolu nad uzgojem hrane, jer su ovdje prinosi mali. Nije rješenje ni za probleme gladi i neimaštine zbog čega, primjerice, nastaju vrtovi u nekim drugim zemljama poput Kube, ali on svojim korisnicima omogućava edukaciju, gušt, opuštanje, dobru zabavu te razmjenu znanja i iskustava. U njegove blagodati uskoro će se moći uvjeriti i učenici OŠ Belveder i djeca korisnika socijalne samoposluge na planiranim edukativnim radionicama Udruge.