Svjedok jezive noći 1975. godine: U dječjoj sobi vladala je samo golema tišina i mrak

Foto D.Škomrlj

Onaj tko se ne sjeća 28. ožujka 1975. godine u Rijeci, ili nije iz Rijeke, ili nema duše, kaže prof. dr. Danko Pavešić, jedan od najpoznatijih riječkih ginekologa i svjedok jedne od najvećih riječkih tragedija koja je pogodila Rijeku prije točno četiri desetljeća. Prof. dr. Pavešić tada je već dugi niz godina radio kao ginekolog u sušačkoj bolnici i kako kaže od tada ne prođe niti jedan kraj ožujka da se ne sjeti te jezive noći. 

  – Rađaonica je bila na drugom katu tadašnjeg rodilišta u bolnici na Sušaku, a uz nju je bila dječja soba. Baš za nesreću, te kobne noći nije bilo nikog u rađaonici. Samo je sestra raznosila djecu majkama koje su boravile odvojeno od svoje djece svaka tri sata na dojenje. Nakon dojenja sestra bi djecu pokupila i vratila ih u dječju sobu. Kako je sestra obavila svoj posao, vratila se u sobu. Tamo su dvije babice i čistačica očito prilegle. Probudila ih je buka iz dječje sobe i kad su otrčale do nje vidjele su plamen u sobi koja je bila zatvorena staklenim vratima, prisjeća se prof. dr. Pavešić noći u kojoj je u požaru život izgubilo 25 novorođenčadi. 

  Prema njegovom svjedočenju u dječjoj je sobi jedno novorođenče primalo kisik, a u blizini iznad njega nalazila se električna grijalica, jedna od onih infracrvenih grijalica koju je u bivšoj državi u to vrijeme imala gotovo svaka kupaonica. Grijalicu koja se za današnje pojmove nalazi na nezamislivom mjestu, prof. dr. Pavešić objašnjava restrikacijama uobičajenim za vrijeme sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada se zbog štednje bolnica nije grijala noću, a budući da se tek radilo o novorođenim bebama i bio je ožujak s još uvijek prilično hladnim noćima, noću se improviziralo s grijanjem u dječjoj sobi. 

  – Grijalica je počela iskriti na tu kolijevku gdje se nalazilo dijete koje je primalo kisik i to je jedino dijete koje je u stravičnom požaru izgorjelo. Ostala djeca su se ugušila dimom koji je zbog sagorijevanja plastike sadržavao i užareni PVC, objašnjava prof. dr. Pavešić.

  – Dežurci su me zvali… Bolje da vam ne opisujem kako je to sve izgledalo. Kad sam došao u rodilište, u dječjoj sobi iz koje je uvijek dopirao plač djece, tada je vladala samo golema tišina i mrak. Ujutro su na mjesto događaja počeli dolaziti policajci, tužioci, obavljala su se ispitivanja… S obzirom da je tadašnji šef sušačke Ginekolgije profesor Perović imao gripu i bio na bolovanju, a njegova zamjenica doktorica Kogoj bila upravo prešla u Dom zdravlja, ja sam bio treći najstariji liječnik i kao takav odrađivao sam ispitivanja i istrage koje su uslijedile, svjedoči prof. dr. Pavešić. 

  – Ni danas kad se prisjetim tog događaja ne mogu shvatiti i nadiviti se reakciji majki koje su u požaru izgubile djecu. Naime, moja kolega Bosnar i ja, nakon požara morali smo priopćiti majkama što se dogodilo s njihovom djecom. Impresionirala me ta dostojanstvena tišina majki koje su izgubile djecu, to prihvaćanje najgorih vijesti s mnogo razumijevanja… Ne znam, vjerujem da smo kolega Bosnar i ja izgledali izvan sebe u toj situaciji, bilo je čak majki koje su naposljetku tješile nas, iskreno će prof. dr. Pavešić. 

  – Vijest je naravno odjeknula, izrazi sućuti dolazili su odsvuda, čak i je i tadašnji papa poslao izraze sućuti. Dolazili su i inozemni novinari, iz talijanskih novina, ali da, u pravu ste, percepcija i interes javnosti ne može se usporediti s današnjom, kakvu sad primjerice gledamo u slučaju aviona Germanwingsa, potvrđuje prof. dr. Pavešić.  

  Doista, iako se 1975. godina ipak ne čini toliko dalekom, daljnji razvoj situacije nakon smrti dvadeset petero novorođenčadi koju je prouzročila infracrvena grijalica i požar koji je uočen gotovo sat vremena nakon izbijanja, iz današnje vizure izgleda gotovo nevjerojatno. Stizali su izrazi sućuti, u pomaganju i suosjećanju mobilizirali su se brojni obični građani, proglašen je dan žalosti, no kao glavni krivci označeni su kratki spoj i dežurna sestra koja nije bila u sobi kad je došlo do kvara na grijalici. Napisi i analize o požaru koji je poharao sušačko rodilište ubrzo su utihnuli, što iz današnje novinarske perspektive, ali perspektive čitavog društva izgleda naprosto nevjerojatno. 

  Prof. dr. Danko Pavešić tvrdi da je posljedica ipak bilo.   – Neke od posljedica su bile da nam je u tri dana nakon tragedije u rodilište došla samo jedna rodilja koja nije znala za požar. Sve ostale rodilje odlazile su u riječko rodilište. Posljedica je bila i da je tadašnjem šefu Ginekologije na Sušaku profesoru Peroviću bilo zabranjeno kandididrati se ponovo za šefa pa sam na njegovo mjesto došao ja. No, rodilište smo ponovo uredili, poboljšali i krenuli naprijed, zaključuje prof. dr. Pavešić. 

  Deset godina nakon tragedije u sušačkom rodilištu, Rijeka je dobila novu zgradu Klinike za ginekologiju i porodništvo izgrađenu zahvaljujući samodoprinosu građana. Iako je prvotno bila namijenjena samo riječko rodilište koje u to vrijeme bilo dislocirano od ostatka tadašnje riječke bolnice, svoje su mjesto u njoj našla oba riječka rodilišta. Iako se današnji KBC Rijeka ne može pohvaliti puno boljim prostornim uvjetima od onih koji su vladali prije četrdeset godina, prof. dr. Danko Pavešić uvjerava da takva tragedija danas u jednom rodilištu ipak nije moguća. 

  – Uvijek je moguće da vam se dogodi nepredviđena situacija. Ali ipak, standardi su danas u rodilištima nešto sasvim drugo nego prije četrdeset godina. Sjećam se, primjerice, da su nakon požara ispitivali dežurce zašto nisu odmah direktno pozvali vatrogasce na telefon. To naprosto nije bilo moguće jer mi u bolnici nismo imali vanjsku liniju, trebalo je zvati portira da on obavi poziv. Nije bilo grijanja noću kao što vam je jasno iz cijelog slučaja. Primjerice, iza te tragedije, zahvaljujući donaciji Jugolinije, sušačko rodilište dobilo je svoje prve protupožarne dojavljivače, kaže prof. dr. Pavešić.