Životna priča

Stoti rođendan Riječanke Nade Žmarić: ‘Život me nije mazio, ali svaki dan popijem po čašu crnog vina’

Sanja Gašpert

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Izgubila sam jedinog sina, mlada ostala udovica. Spas sam pronašla u radu. Do svoje sedamdesete godine pomagala sam svojim prijateljima i bivšim susjedima na Grobniku u radu na polju, gotovo svakodnevno. Nije mi to bilo teško, kaže ova Riječanka rodom iz Jelenja



RIJEKA – Uz članove obitelji, nećakinje i nećake te najbliže susjede i staratelje, Nada Žmarić, rođena Zoretić, u svom je domu na Škurinjama proslavila stoti rođendan. Dvije rođendanske torte, domaći kolači, sendvići te palenta kompirica s grobničkim sirom, kao podsjetnik na rodnu Grobnišćinu, baloni i salvete s rođendanskim čestitkama, krasili su blagdanski stol.


Nada Žmarić rođena je 4. listopada 1919. godine u Jelenju, gdje je živjela prvih dvadeset godina života, a udajom za supruga Melkiora preselila se u Rijeku. U braku je dobila sina Vitomira, koji je, nažalost, poginuo u 23. godini života, a nakon suprugove smrti prije pedeset godina, ostala je sama. Živi sa skrbnicom u stanu na Škurinjama, a nerijetko je posjećuju nećakinje i nećaci, pa i prvi susjedi, koji su i uveličali njezinu rođendansku zabavu. Radila je u Komunalnom društvu Čistoća, odakle je otišla u zasluženu mirovinu.


– Život me nije mazio. Izgubila sam jedinog sina, mlada ostala udovica. Spas sam pronašla u radu. Do svoje sedamdesete godine pomagala sam svojim prijateljima i bivšim susjedima na Grobniku u radu na polju, gotovo svakodnevno. Nije mi to bilo teško. Kad su me pritisle godine, a i posao se smanjio, prestala sam. Danas živim u stanu na Škurinjama, teško se krećem, slabije čujem, a najgore mi je što me ni vid baš ne služi, pa ne mogu gledati televiziju. Ipak, ne žalim se. Svaki dan prošetam po stanu, ručam, malo se odmorim, onda opet malo sjedim i razmišljam. Dobivam ručak iz Doma na Kantridi, a marendu i večeru sprema mi moja starateljica, koja mi svaki dan pravi društvo. I moji nećaci me obilaze, kao i susjedi, nije mi dosadno, kaže gospođa Nada, koja, unatoč visokoj životnoj dobi, uz slabiji sluh, vid i pokretljivost, nema ozbiljnih bolesti. Popije tek jednu tabletu protiv visokog tlaka na dan. Radi njezine sigurnosti, prije nekoliko godina dobila je aparat Halo pomoć, tako da je, i kada je sama, povezana s ljudima.




Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Na svoj stoti rođendan, kao i svaka slavljenica, bila je uzbuđena i vesela, iako u trenucima sjetna i sa suzama u očima, posebice jer s njom nisu njezini najmiliji.


– Život je tako htio, sudbina, rekli bi ljudi. Najžalije mi je što nemam unučadi, ali tako je valjda moralo biti. Imam krasne nećake, jako dobre susjede i prijatelje, tako da nisam sama.


Na pitanje da nam otkrije koja je tajna njezine dugovječnosti, kaže kako ju je u najtežim trenucima njezina života, kada su je »šibale« životne tragedije, spasio rad.


– Svaki dan popijem čašu crnog vina, kad mi ga ki da. To mi otvori apetit, fino poručam i onda odmorim. A što ću drugo. Izrađena sam kroz sve ove godine, pa je sada valjda došlo vrijeme da više odmaram. I razmišljam. O životu, prošlosti, o svojim najmilijima koji više nisu sa mnom, ali me sigurno sada od nekud gledaju.