Kamen spoticanja

Što može vratiti život Harteri: Zašto su propali planovi za revitalizaciju bivše Tvornice papira u Rijeci

Nela Valerjev Ogurlić

Snimio Marko GRACIN

Snimio Marko GRACIN

To ne može biti hipsterski kvart u kojem se svira rock&roll niti ga kultura može  reanimirati. To mogu jedino ljudi koji će u njemu živjeti, smatra arhitekt Idis Turato.  Čini mi se da ne postoji pravi interes tržišta, mnogo dobrih nekretnina je neiskorišteno, mišljenja je pročelnik Odjela za urbanizam, Srđan Škunca



Prva studija prenamjene Hartere, bivše tvornice papira u Rijeci pojavila se 2005. godine,  a izradio ju je samoinicijativno arhitektonski biro  Randić&Turato. Arhitekti Saša Randić i Idis Turato, u to vrijeme partneri, udružili su se glazbenikom Damirom Martinovićem – Mrletom i Simonom Dejhallom s kojima su osnovali Klub ljubitelja buke i pokrenuli festival Hartera koji je svoje prvo izdanje doživio te godine.


Cijela priča krenula je iz potrage za adekvatnim koncertnim i klupskim prostorom u Rijeci, zbog čega su se obratili gradonačelniku koji je njihova nastojanja podržao prijedlogom da se bivše tvorničke hale što ih je Grad kupio od Tvornice papira u stečaju prenamijene u prostore za kulturna i glazbena događanja mladih.  


Nakon propasti Tvornice, Grad je postao vlasnik hale Marganovo, kao i pogona za proizvodnju parafinskih šibica, tzv. »Parafinke« smještene na desnoj obali Rječine, te zgrade električne centrale ili Energane. No, te nekretnine čine tek manji dio zone Hartera koja danas izgleda kao grad duhova, slijepo crijevo grada koje propada.




Preostale prostore kupili su privatni poduzetnici, motivirani pričom o revitalizaciji napuštene industrijske zone, ali nikad nisu ostvarili svoje planove,  jer je deset godina trajalo natezanje oko izrade Detaljnog urbanističkog plana koji nikad nije dovršen. Danas on više nije ni potreban,  jer je krajem 2013. ukinut kao zakonska kategorija, ali je do tada  bio  preduvjet za početak bilo kakvih aktivnosti građenja, rušenja i prenamjena unutar bivšeg tvorničkog kompleksa na potezu od ulaza u Harteru do hale »Marganova« koja je  zajedno s »Parafinkom« ostala izvan granica njegova obuhvata.


Najveći  dio nekretnina kupile su tvrtke »Ro-tehnologija« Mladena Rožanića, široj javnosti poznatijeg kao vlasnika Vinarije Roxanic, te  »Hartera – projekt«  Vida Kristića, uz ostalo, vlasnika zagrebačkog poslovnog kompleksa Zavrtnica.


 U dogovoru s Gradom, oni su od Randića i Turata naručili i platili im  izradu Detaljnog plana uređenja Hartere, očekujući da će njime biti podržane zamisli arhitekata u koje su se uklapali i njihovi investicijski planovi, a bili su uvjereni da se preklapaju i sa željama Grada.   

Podsjetimo, govorilo se o formiranju kvarta koji će utjecati na kreiranje novih životnih stilova. To je podrazumijevalo sadržaje poput umjetničkih  ateljea, galerija, restorana, hostela, uređenje parka i šetnice uz kanjon Rječine, u kombinaciji s manjim proizvodnim pogonima, šoping  centrom, poslovnim prostorima i loftovima, specifičnim radno stambenim prostorima idealnim za ljude, poput umjetnika, arhitekata, dizajnera,  pisaca, različitih kreativaca kojima je posao stil života. Pravile su se usporedbe s  njujorškim Soho-om, maštalo o  ozračju onoga što je London napravio od starih dokova.   


Dok  je veći dio  javnosti, a posebno mladi, bio fokusiran na rokerske  sadržaje, Centar s koncertnom dvoranom i sam festival,  kojima su  se  primarno bavili i mediji,  planovi privatnih poduzetnika koji su zapravo taj kvart trebali izgraditi, vratiti mu  život novim sadržajima, ostajali su po strani. Nije se baš mnogo govorilo o tome što oni točno planiraju graditi niti preispitivalo zašto plan zapinje, osim što se u jednoj fazi,  negdje oko 2008. pročulo da su stvar opet zakomplicirali konzervatori  koji odugovlače s  donošenjem sustava mjera zaštite. No, kad se i to  riješilo, opet  se ništa nije pokrenulo.


Danas »Ro-tehnologija« nije više vlasnik nekretnina kupljenih u stečajnom postupku. Uzaludno čekajući da DPU definira što se  u industrijskoj zoni uopće može graditi, odlučila  ih je prodati pa su sada u vlasništvu tvrtke »Poslovni procesi«  koja ih je otkupila zajedno s  idejnim projektom velikog stambeno poslovnog kompleksa koji uključuje  i  turističke sadržaje poput hostela, na površini od oko 20 tisuća četvornih metara, između  Marganova i zgrade Energane


Gdje su stari obrti?


Vido Kristić raspolaže pak s 8  tisuća četvorih metara uz punionicu vode. Imao je prvotnu  namjeru graditi trgovačko poslovni centar s garažom,  a i danas kaže kako od Hartere ne misli odustati. Dapače rado bi se uključio, možda i s nekom novom poslovnom zamisli, samo da se nešto pokrene.


– Kad se krenulo s izradom DPU-a uvjeravali su nas da se sve radi u dogovoru s Gradom i da ćemo imati njegovu podršku.  Sviđalo mi se kako je osmišljena ta zona, ali osim što nas kolju s plaćanjem komunalija do danas ništa nije napravljeno.  Ne znam  u čemu je zapravo problem  i kako će se riješiti, ali  probajte vi odgonetnuti pa recite  meni  -  kazao nam  je  Kristić. Rožanić  kaže kako je zonu Hartere smatrao fantastičnom lokacijom  za developere,  jer je zamišljena kao pješačka zona sa šetnicom uz Rječinu koja bi preko iseljenog Autotroleja postala dijelom Delta waterfronta. No, kako se izrada DPU-a koji je trebao definirati što se na tom prostoru uopće može raditi pretvorila u lakrdiju, odlučio se povući.

Prema  idejama  gradskih planera Hartera bi  trebala postati zona starih zanata i obrta. Pa gdje su u Rijeci ti stari obrti, pita se Rožanić, a još je rezigniraniji odvjetnik Goran Marčan koji  zastupa »Poslovne procese« .


– Umjesto da se ugledaju na gradove  poput Londona, naši urbanisti  pričaju o brijačima, postolarima i frizerima,  kao da smo u Malom mistu.  Pa kako netko može uvjetovati da se poslovno stambeni kompleks površine 11.000 četvornih metara  ispuni takvim sadržajima. Tko se toga sjetio? –  pita se Marčan.


Prema njegovim riječima, idejno rješenje poslovno stambenog  kompleksa s loftovima na gornjim etažama i hostelom napravio je  Idis Turato i Grad  je takvo rješenje  podržavao.


– Govorili su: »Vi financirajte DPU, a  mi ćemo donijeti uvjete koji svima odgovaraju«. Umjesto toga godinama se opstruiralo njegovo usvajanje, pod izlikama koje su pristizale u obliku  raznih post festum  primjedbi.  Tako su nam 2013. javili da  postoji problem zaštite objekata i  da nisu riješeni  vatrogasni putevi.  Pa  kakvi su  to planeri  zaduženi  za promišljanje budućnosti  grada kojima se tri, pet ili  osam godina nakon što su probijeni svi rokovi za usvajanje plana pojavi  problem zaštite objekata.  Kako to da ga nisu uočili u prvoj godini?  Na kraju su nas  slavodobitno  obavijestili  da možemo raditi što želimo,  ali ne zato što su  oni otklonili zapreke, već zato što je promijenjen zakon i  DPU nam više ne treba. No, opet  naravno postoji »kvaka«, jer naš projekt nije na tragu  razvijanja uslužnih  djelatnosti  i starih  zanata, kaže Marčan koji  krivnju  za  takav razvoj događaja adresira na Odjel za urbanizam koji je trebao operativno provesti  ono što su  investitori dogovarali s višim instancama.


– Razgovori  s gradonačelnikom  Vojkom Obersnelom i njegovom savjetnicom Natašom Zrilić uvijek su bili veoma  konstruktivni. Oni su naš  naš projekt uvijek podržavali, kaže odvjetnik.


Zavedeni investitori


Pročelnik Odjela za urbanizam  Srđan Škunca situaciju dakako vidi drukčijom. Po njegovu mišljenju investitori su na neki način bili zavedeni studijom Randića&Turata  koja je rađena kao slobodno sagledavanje prostora, neopterećeno bilo  kakvim ograničenjima.  Nekoga je ta  studija zainrigirala, htio ju pretočiti u stvarnost,  ali to nije bilo moguće bez planskog dokumenta, a kad se on počeo raditi ispostavilo se da su planirani sadržaji nespojivi s planovima višeg reda.   


– Prostornim  planom i GUP-om Rijeke zona Tvornice papira bila je  definirana kao industrijsko područje, odnosno izdvojeno građevinsko područje, što isključuje mogućnost bilo kakve prenamjene. Izmjenom Prostornog plana  i GUP-a Rijeke 2012. promijenili smo namjenu zone  u pretežno trgovačku,  što je omogućilo vrlo širok spektar sadržaja, od  trgovanja, preko malih specijaliziranih proizvodnji,  do  pivnica, restorana, ateljea, galerija…  Gotovo sve  osim stanovanja. Stanovanje  ni tada  nismo  mogli uključiti jer je na snazi još bio županijski Prostorni plan koji je limitirao površine građevinskih područja naselja, rekao nam je Škunca koji tvrdi da ne zna odakle  naručiteljima DPU-a  podatak  o inzistiranju na  starim zanatima.


– Neobično je da nam se poduzetnici nikad nisu javili da bi se raspitali o problemima zbog kojih se plan vraća na doradu. S nama su komunicirali samo preko arhitekata i odvjetnika. Mislim da takvo ponašanje govori ponešto o vjerodostojnosti njihovih ulagačkih nakana. Poduzetnik koji zaista želi  ulagati ponaša se  drukčije. No, ima i onih koje  samo  zanimaju projekti  za daljnju prodaju tržištu, primijetio je pročelnik.


Drugi problem, kako ističe, bila  je neusklađenost prijedloga DPU-a  s  konzervatorskim elaboratom  kojim je dozvoljeno rušenje tek jedne male prigradnje, a sve drugo je trebalo čuvati u  izvornom obliku:  ne samo  fasade, već i konstrukcije.  Uvjete  konzervatora trebat će  naravno poštivati i ubuduće, a isto vrijedi  i za sigurnosne.  


– Ne znam je li to obeshrabrilo investitore, ali mi smo samo mogli  konstatirati da planska rješenja nisu usklađena s uvjetima konzervatorske studije i valorizacije objekata, a niti svih uvjeta koji se tiču infrastrukture, prometa i sigurnosti, poput vatrogasnih  okretišta i evakuacijskih puteva. Plan nikad nije  finiširan zato što nikad nije udovoljio uvjetima koje je trebao ispuniti da bismo  smo ga mogli dati u proceduru javne  rasprave. U  jednom trenutku jednostavno je krenuo silaznom putanjom,  kaže Škunca.   


– Idis Turato je vođenje plana u  neko doba prepustio  arhitektu  Bojanu Biliću, a  onda je i on prestao dolaziti.  Više jednostavno nismo znali  s kim razgovaramo,  i imamo  li uopće sugovornika. Konstruktivni prijedlozi koje smo  davali  da bi se plan završio nikad nisu prihvaćeni,  a kad smo 2012.  zbog nekih izmjena koje  je trebalo napraviti sazvali  prethodnu raspravu, nisu  se ni pojavili. Dva sata prije početka rasprave  izrađivač je otkazao dolazak i od tada je prestala svaka komunikacija.


Po  novom Zakonu o prostornom uređenju, detaljni planovi više se  ne rade,  ali tada su  bili  uvjet bez kojeg  se nije moglo investirati. Odnosno,  bilo je moguće ukoliko je nova namjena bila sukladna GUP-u i ako se  radilo o adaptaciji zgrade  u postojećim gabaritima,  kao u slučaju punionice vode »Vira«.


Bez zapreke


Prema riječima Srđana Škunce nije postojala nikakva zapreka ni za uređenje Marganova, kao što je nema ni za zgradu Energane  koja bi  trebala postati otvoreni depo Muzeja grada,  za što se upravo završava dokumentacija. Međutim,  na pitanje, kako bi priču  s  revitalizacijom Hartere trebalo dalje razvijati i što je po njegovu  mišljenju realno očekivati,  ne daje  optimističan odgovor:   


– Mislim da će to još dugo biti kamen spoticanja jer mi se čini da ne  postoji pravi interes tržišta. Privatizacija mnogih pogona toga tipa dogodila se u vrijeme tržišnog buma kad su se nekretnine mogle relativno brzo prodati  i iskoristiti na tržištu. No, taj val je prošao  i  sad mnogo  dobrih nekretnina stoji  neiskorišteno. U »Torpedu«  imamo primjer vlasnika koji je kroz stečaj kupio nekretninu od  35. 000 kvadrata,  čak ju i popravio,  i sad drži  praznim toliko natkrivenog prostora.  


Po mišljenju Idisa Turata,  izgledi da se na  području Hartere dogodi nešto kvalitetno i da ta zona  zaista zaživi također si minimalni, ali iz drugih razloga.


– Moja je teza da Hartera mora postati gradski kvart. Kvart različit od Kantride, Krnjeva ili Pećina, u kojem će živjeti i neki možda pomalo  drukčiji ljudi, ali koji također imaju porodice.  Oni ne žive u vilama, ali žive u loftovima. To ne može biti hipsterski  kvart u kojem se svira  rock&roll niti ga kultura može  reanimirati. To mogu jedino ljudi koji će u njemu  živjeti.  Od starta govorim da u Harteri  moramo imati dječji vrtić i igraonicu, da se i ondje moraju rađati djeca, jer bez toga nema života.  Na žalost, takav je prijedog s godinama samo padao. Plan nije uspio  jer se nismo uspjeli izboriti da ljudi žive u njemu, a ne zato što smo izbjegavali sastanke. Kad su investitori  shvatili da neće dobiti stambeno poslovnu namjenu počeli su uzmicati. Ako nema stanovanja nepotreban je i trgovački centar s  garažom,  jer tko će ga hraniti. Tko će se parkirati u toj garaži? To je glavni, suštinski problem, a ne vatrogasci i konzervatori. Ti su problemi zanemarivi,  tehnički, i  trebalo bih ih biti  lako riješiti ako postoji jasna vizija kakav grad želimo,  kaže Turato i podsjeća:


– Sličan problem Rijeka je imala u Starom gradu iz kojeg je nakon Drugog svjetskog rata  iseljeno stanovništvo,  a 70-ih  je krenula revitalizacija  gradnjom poslovnih  objekata, bez stanova.  Svi su govorili da je grad sablasno prazan,  jer u  njemu nema života. Tako  je i s Harterom.  Bez stanovanja nema uspjeha tog projekta.