Snimio Marko GRACIN
To ne može biti hipsterski kvart u kojem se svira rock&roll niti ga kultura može reanimirati. To mogu jedino ljudi koji će u njemu živjeti, smatra arhitekt Idis Turato. Čini mi se da ne postoji pravi interes tržišta, mnogo dobrih nekretnina je neiskorišteno, mišljenja je pročelnik Odjela za urbanizam, Srđan Škunca
Prva studija prenamjene Hartere, bivše tvornice papira u Rijeci pojavila se 2005. godine, a izradio ju je samoinicijativno arhitektonski biro Randić&Turato. Arhitekti Saša Randić i Idis Turato, u to vrijeme partneri, udružili su se glazbenikom Damirom Martinovićem – Mrletom i Simonom Dejhallom s kojima su osnovali Klub ljubitelja buke i pokrenuli festival Hartera koji je svoje prvo izdanje doživio te godine.
Cijela priča krenula je iz potrage za adekvatnim koncertnim i klupskim prostorom u Rijeci, zbog čega su se obratili gradonačelniku koji je njihova nastojanja podržao prijedlogom da se bivše tvorničke hale što ih je Grad kupio od Tvornice papira u stečaju prenamijene u prostore za kulturna i glazbena događanja mladih.
Nakon propasti Tvornice, Grad je postao vlasnik hale Marganovo, kao i pogona za proizvodnju parafinskih šibica, tzv. »Parafinke« smještene na desnoj obali Rječine, te zgrade električne centrale ili Energane. No, te nekretnine čine tek manji dio zone Hartera koja danas izgleda kao grad duhova, slijepo crijevo grada koje propada.
Preostale prostore kupili su privatni poduzetnici, motivirani pričom o revitalizaciji napuštene industrijske zone, ali nikad nisu ostvarili svoje planove, jer je deset godina trajalo natezanje oko izrade Detaljnog urbanističkog plana koji nikad nije dovršen. Danas on više nije ni potreban, jer je krajem 2013. ukinut kao zakonska kategorija, ali je do tada bio preduvjet za početak bilo kakvih aktivnosti građenja, rušenja i prenamjena unutar bivšeg tvorničkog kompleksa na potezu od ulaza u Harteru do hale »Marganova« koja je zajedno s »Parafinkom« ostala izvan granica njegova obuhvata.
Najveći dio nekretnina kupile su tvrtke »Ro-tehnologija« Mladena Rožanića, široj javnosti poznatijeg kao vlasnika Vinarije Roxanic, te »Hartera – projekt« Vida Kristića, uz ostalo, vlasnika zagrebačkog poslovnog kompleksa Zavrtnica.
Podsjetimo, govorilo se o formiranju kvarta koji će utjecati na kreiranje novih životnih stilova. To je podrazumijevalo sadržaje poput umjetničkih ateljea, galerija, restorana, hostela, uređenje parka i šetnice uz kanjon Rječine, u kombinaciji s manjim proizvodnim pogonima, šoping centrom, poslovnim prostorima i loftovima, specifičnim radno stambenim prostorima idealnim za ljude, poput umjetnika, arhitekata, dizajnera, pisaca, različitih kreativaca kojima je posao stil života. Pravile su se usporedbe s njujorškim Soho-om, maštalo o ozračju onoga što je London napravio od starih dokova.
Dok je veći dio javnosti, a posebno mladi, bio fokusiran na rokerske sadržaje, Centar s koncertnom dvoranom i sam festival, kojima su se primarno bavili i mediji, planovi privatnih poduzetnika koji su zapravo taj kvart trebali izgraditi, vratiti mu život novim sadržajima, ostajali su po strani. Nije se baš mnogo govorilo o tome što oni točno planiraju graditi niti preispitivalo zašto plan zapinje, osim što se u jednoj fazi, negdje oko 2008. pročulo da su stvar opet zakomplicirali konzervatori koji odugovlače s donošenjem sustava mjera zaštite. No, kad se i to riješilo, opet se ništa nije pokrenulo.
Danas »Ro-tehnologija« nije više vlasnik nekretnina kupljenih u stečajnom postupku. Uzaludno čekajući da DPU definira što se u industrijskoj zoni uopće može graditi, odlučila ih je prodati pa su sada u vlasništvu tvrtke »Poslovni procesi« koja ih je otkupila zajedno s idejnim projektom velikog stambeno poslovnog kompleksa koji uključuje i turističke sadržaje poput hostela, na površini od oko 20 tisuća četvornih metara, između Marganova i zgrade Energane
Gdje su stari obrti?
Vido Kristić raspolaže pak s 8 tisuća četvorih metara uz punionicu vode. Imao je prvotnu namjeru graditi trgovačko poslovni centar s garažom, a i danas kaže kako od Hartere ne misli odustati. Dapače rado bi se uključio, možda i s nekom novom poslovnom zamisli, samo da se nešto pokrene.
Prema idejama gradskih planera Hartera bi trebala postati zona starih zanata i obrta. Pa gdje su u Rijeci ti stari obrti, pita se Rožanić, a još je rezigniraniji odvjetnik Goran Marčan koji zastupa »Poslovne procese« .
– Umjesto da se ugledaju na gradove poput Londona, naši urbanisti pričaju o brijačima, postolarima i frizerima, kao da smo u Malom mistu. Pa kako netko može uvjetovati da se poslovno stambeni kompleks površine 11.000 četvornih metara ispuni takvim sadržajima. Tko se toga sjetio? – pita se Marčan.
Prema njegovim riječima, idejno rješenje poslovno stambenog kompleksa s loftovima na gornjim etažama i hostelom napravio je Idis Turato i Grad je takvo rješenje podržavao.
– Govorili su: »Vi financirajte DPU, a mi ćemo donijeti uvjete koji svima odgovaraju«. Umjesto toga godinama se opstruiralo njegovo usvajanje, pod izlikama koje su pristizale u obliku raznih post festum primjedbi. Tako su nam 2013. javili da postoji problem zaštite objekata i da nisu riješeni vatrogasni putevi. Pa kakvi su to planeri zaduženi za promišljanje budućnosti grada kojima se tri, pet ili osam godina nakon što su probijeni svi rokovi za usvajanje plana pojavi problem zaštite objekata. Kako to da ga nisu uočili u prvoj godini? Na kraju su nas slavodobitno obavijestili da možemo raditi što želimo, ali ne zato što su oni otklonili zapreke, već zato što je promijenjen zakon i DPU nam više ne treba. No, opet naravno postoji »kvaka«, jer naš projekt nije na tragu razvijanja uslužnih djelatnosti i starih zanata, kaže Marčan koji krivnju za takav razvoj događaja adresira na Odjel za urbanizam koji je trebao operativno provesti ono što su investitori dogovarali s višim instancama.
– Razgovori s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i njegovom savjetnicom Natašom Zrilić uvijek su bili veoma konstruktivni. Oni su naš naš projekt uvijek podržavali, kaže odvjetnik.
Zavedeni investitori
Pročelnik Odjela za urbanizam Srđan Škunca situaciju dakako vidi drukčijom. Po njegovu mišljenju investitori su na neki način bili zavedeni studijom Randića&Turata koja je rađena kao slobodno sagledavanje prostora, neopterećeno bilo kakvim ograničenjima. Nekoga je ta studija zainrigirala, htio ju pretočiti u stvarnost, ali to nije bilo moguće bez planskog dokumenta, a kad se on počeo raditi ispostavilo se da su planirani sadržaji nespojivi s planovima višeg reda.
– Prostornim planom i GUP-om Rijeke zona Tvornice papira bila je definirana kao industrijsko područje, odnosno izdvojeno građevinsko područje, što isključuje mogućnost bilo kakve prenamjene. Izmjenom Prostornog plana i GUP-a Rijeke 2012. promijenili smo namjenu zone u pretežno trgovačku, što je omogućilo vrlo širok spektar sadržaja, od trgovanja, preko malih specijaliziranih proizvodnji, do pivnica, restorana, ateljea, galerija… Gotovo sve osim stanovanja. Stanovanje ni tada nismo mogli uključiti jer je na snazi još bio županijski Prostorni plan koji je limitirao površine građevinskih područja naselja, rekao nam je Škunca koji tvrdi da ne zna odakle naručiteljima DPU-a podatak o inzistiranju na starim zanatima.
– Neobično je da nam se poduzetnici nikad nisu javili da bi se raspitali o problemima zbog kojih se plan vraća na doradu. S nama su komunicirali samo preko arhitekata i odvjetnika. Mislim da takvo ponašanje govori ponešto o vjerodostojnosti njihovih ulagačkih nakana. Poduzetnik koji zaista želi ulagati ponaša se drukčije. No, ima i onih koje samo zanimaju projekti za daljnju prodaju tržištu, primijetio je pročelnik.
Drugi problem, kako ističe, bila je neusklađenost prijedloga DPU-a s konzervatorskim elaboratom kojim je dozvoljeno rušenje tek jedne male prigradnje, a sve drugo je trebalo čuvati u izvornom obliku: ne samo fasade, već i konstrukcije. Uvjete konzervatora trebat će naravno poštivati i ubuduće, a isto vrijedi i za sigurnosne.
– Ne znam je li to obeshrabrilo investitore, ali mi smo samo mogli konstatirati da planska rješenja nisu usklađena s uvjetima konzervatorske studije i valorizacije objekata, a niti svih uvjeta koji se tiču infrastrukture, prometa i sigurnosti, poput vatrogasnih okretišta i evakuacijskih puteva. Plan nikad nije finiširan zato što nikad nije udovoljio uvjetima koje je trebao ispuniti da bismo smo ga mogli dati u proceduru javne rasprave. U jednom trenutku jednostavno je krenuo silaznom putanjom, kaže Škunca.
– Idis Turato je vođenje plana u neko doba prepustio arhitektu Bojanu Biliću, a onda je i on prestao dolaziti. Više jednostavno nismo znali s kim razgovaramo, i imamo li uopće sugovornika. Konstruktivni prijedlozi koje smo davali da bi se plan završio nikad nisu prihvaćeni, a kad smo 2012. zbog nekih izmjena koje je trebalo napraviti sazvali prethodnu raspravu, nisu se ni pojavili. Dva sata prije početka rasprave izrađivač je otkazao dolazak i od tada je prestala svaka komunikacija.
Po novom Zakonu o prostornom uređenju, detaljni planovi više se ne rade, ali tada su bili uvjet bez kojeg se nije moglo investirati. Odnosno, bilo je moguće ukoliko je nova namjena bila sukladna GUP-u i ako se radilo o adaptaciji zgrade u postojećim gabaritima, kao u slučaju punionice vode »Vira«.
Bez zapreke
Prema riječima Srđana Škunce nije postojala nikakva zapreka ni za uređenje Marganova, kao što je nema ni za zgradu Energane koja bi trebala postati otvoreni depo Muzeja grada, za što se upravo završava dokumentacija. Međutim, na pitanje, kako bi priču s revitalizacijom Hartere trebalo dalje razvijati i što je po njegovu mišljenju realno očekivati, ne daje optimističan odgovor:
– Mislim da će to još dugo biti kamen spoticanja jer mi se čini da ne postoji pravi interes tržišta. Privatizacija mnogih pogona toga tipa dogodila se u vrijeme tržišnog buma kad su se nekretnine mogle relativno brzo prodati i iskoristiti na tržištu. No, taj val je prošao i sad mnogo dobrih nekretnina stoji neiskorišteno. U »Torpedu« imamo primjer vlasnika koji je kroz stečaj kupio nekretninu od 35. 000 kvadrata, čak ju i popravio, i sad drži praznim toliko natkrivenog prostora.
Po mišljenju Idisa Turata, izgledi da se na području Hartere dogodi nešto kvalitetno i da ta zona zaista zaživi također si minimalni, ali iz drugih razloga.
– Moja je teza da Hartera mora postati gradski kvart. Kvart različit od Kantride, Krnjeva ili Pećina, u kojem će živjeti i neki možda pomalo drukčiji ljudi, ali koji također imaju porodice. Oni ne žive u vilama, ali žive u loftovima. To ne može biti hipsterski kvart u kojem se svira rock&roll niti ga kultura može reanimirati. To mogu jedino ljudi koji će u njemu živjeti. Od starta govorim da u Harteri moramo imati dječji vrtić i igraonicu, da se i ondje moraju rađati djeca, jer bez toga nema života. Na žalost, takav je prijedog s godinama samo padao. Plan nije uspio jer se nismo uspjeli izboriti da ljudi žive u njemu, a ne zato što smo izbjegavali sastanke. Kad su investitori shvatili da neće dobiti stambeno poslovnu namjenu počeli su uzmicati. Ako nema stanovanja nepotreban je i trgovački centar s garažom, jer tko će ga hraniti. Tko će se parkirati u toj garaži? To je glavni, suštinski problem, a ne vatrogasci i konzervatori. Ti su problemi zanemarivi, tehnički, i trebalo bih ih biti lako riješiti ako postoji jasna vizija kakav grad želimo, kaže Turato i podsjeća:
– Sličan problem Rijeka je imala u Starom gradu iz kojeg je nakon Drugog svjetskog rata iseljeno stanovništvo, a 70-ih je krenula revitalizacija gradnjom poslovnih objekata, bez stanova. Svi su govorili da je grad sablasno prazan, jer u njemu nema života. Tako je i s Harterom. Bez stanovanja nema uspjeha tog projekta.