Upravljanje tako velikim sustavima poput kliničkih bolničkih centara traži tim profesionalaca koji se u svijetu obično biraju javnim natječajem. Stanje u riječkom KBC-u je neodrživo i nedostojno značaja koji je riječka medicina, a napose ona akademska, imala i ima u Hrvatskoj
RIJEKA Je li u okolnostima kakve imaju Hrvatska, ili Rijeka, moguće imati dobru medicinu, dobru znanost, dobru bolnicu? Prof. dr. Stipan Jonjić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci apsolutni je dokaz da bolnice, znanost, i sveučilišta stvaraju ljudi i da rezultati imaju veze i sa umijećima.
Hrvatski znanstvenik koji je nesporno u društvu međunarodno najizvrsnijih, a osim fundamentalnih znanosti iznimno je upućen u stanje kliničke medicine, ne spada u ljude koji troše vrijeme uzalud: njegova međunarodna prepoznatljivost i istraživanja s područja imunosti na virusne infekcije dovela ga je u rang najboljih.
Spomenimo samo nedavne najprestižnije znanstvene projekte poput projekata Nacionalnog instituta za zdravlje SAD-a i projekta Europskog istraživačkog vijeća. Da ne spominjemo brojne nacionalne i međunarodne nagrade i priznanja, spomenimo samo da je prošle godine izabran za člana Leopoldine, Njemačke nacionalne akademije znanosti.
Tim menadžera
KBC Rijeka od posebnog je značaja za Sveučilište. Kako kao profesor Medicinskog fakulteta vidite aktualna zbivanja u ustanovi?
– Zdravstvu su nužne strukturne reforme, nema spora, ali stječe se dojam da se stalno improvizira ili eksperimentira i da se većina tih, često pompozno najavljenih promjena pokaže neprovediva ili pogrešna. U svakom slučaju izostao je sustavan pristup problemu. To se odnosi i na aktualnu situaciju o smjenskom radu. Klinički bolnički centri poput riječkog su, funkcionalno gledano, sveučilišne bolnice u kojima se pored vrhunske struke odvija i izobrazba medicinara, i naravno znanstvni rad.
Uzmite primjerice, postavljanje tzv. sanacijskih upravitelja. Upravljanje tako velikim sustavima poput kliničkih bolničkih centara traži tim profesionalaca koji se u svijetu obično biraju javnim natječajem. Taj posao zahtjeva maksimalni angažman i nitko ga ne može raditi poluprofesionalno ili volonterski. Na tim mjestima mora biti tim snažnih menadžera specijaliziranih za pojedina pitanja od interesa za rad tih institucija. Ovo što mi imamo su zapravo komesari koji rade po naputku resornog ministarstva i oni ne mogu imati nikakve kreativnosti čak i ako to znaju i žele. Moram priznati da ne razumijem zašto ravnatelji bolnica uopće moraju biti medicinari, bitno je da postoji tim upravitelja koji su specijalizirani za pojedina pitanja. Naravno, to ne znači da središnju vlast treba izolirati od planiranja razvoja i nadzora rada tih institucija od nacionalnog interesa koje »gutaju« veliki dio državnog proračuna. Ali kako površno ta ista vlast gleda na položaj KBC-a u Rijeci zorno ilustrira nedavna izjava gospođe Đukanović o broju operacija koje napravi riječka kirurgija. Nedopustivo je da predsjednica sanacijskog vijeća kao izravni predstavnik resornog ministarstva na nacionalnoj televiziji izosi notorne netočnosti o KBC-u, nanoseći tako štetu ugledu ustanove koju bi trebala zastupati i o kojoj bi trebala skrbiti.
I sami smo krivi
–Da, stanje u riječkom KBC-u neodrživo i nedostojno značaja koji je riječka medicina, a napose ona akademska imala i ima u Hrvatskoj. Nastavak ove agonije značio bi i ugrožavanje temeljnih prava i kvalitete života svih žitelja ove regije. Na žalost, ne radi se samo o potpunom slomu infrastrukture već, polako ali sigurno, nama se ruši i kadrovski potencijal a to znači i kvaliteta rada i usluga. Stanje je zapravo tako loše da će vrlo brzo biti ugrožena opstojnost Medicinskog fakulteta, osobito ako Europska unija krene sa harmonizacijom standarda medicinskih učilišta. Neovisno kako mi to zvali, sveučilišne bolnice ili klinički bolnički centri, to nisu samo zgrade već ljudi i njihovo djelovanje, a nama se i to urušava. To je posljedica izostanka sustavne brige o razvoju i, ili, slabosti vodstva ustanove. No, ništa manju krivicu za stanje u KBC-u ne snosimo mi u Rijeci. Mi smo morali koristiti sve legitimne mehanizme da uvjerimo one koji donose političke odluke za izgradnju nove bolnice, jer je većina postojećih objekata praktički nepopravljiva. Ma koliko god nam to bilo teško priznati, mi nismo radili dovoljno i dovoljno dobro na razvoju riječke akademske medicine i dopustili smo da KBC postane bolnica od marginalnog interesa. Oni koji za sve krive Zagreb odnosno središnju vlast jednostavno nemaju pravo i na taj način pokušavaju prikriti svoje propuste i nesposobnost. S projektima i gradnjom KBC-a agresivno je trebalo ići prije deset godina u suglasju svih odgovornih.
– Osobno sam svjedočio spremnosti bivše ministrice zdravlja prof. dr. Ane Stavljenić Rukavina da podrži izgradnju KBC-a ali nakon njenog odlaska više niti iz Rijeke nije bilo snažnijih aktivnosti po tom pitanju. Doduše, pojedini ministri su stalno nešto obećavali i »mrvicama« kupovali našu lojalnost.
Nejasan model JPP-a
– Nije mi baš jasno što to znači u konkretnom slučaju, a napose me brinu nejasni rokovi. Nadam se da to neće biti način da se Rijeka izuzme iz kapitalnih investicija u zdravstvu u narednim godinama dok se i ako se realizira taj JPP model. Sjetimo se samo kako je godinama propadala klinika na Kantridi jer se stalno govorilo da nema smisla ulagati jer slijedi preseljenje u novoizgrađenu bolnicu. Doc. dr. Igor Antončić je u pravu kad govori o hitnim »vatrogasnim« mjerama, samo nekoliko klinika su u stanju čekati bolja vremena, ali većina su u kritičnom stanju i to traži brzu reakciju. Teška gospodarska situacija neće trajati vječno, a onima koji time opravdavaju svoje nedjelovanje treba poručiti da su i drugi prolazili slične krize i da su veliki kapitalni projekti jedan od načina da se iz krize iziđe. Pritom ne smijemo izgubiti mlade jer su oni glavni motor znanstvenog rada i budućnosti.
Koja je vaša formula za uspjeh?
– Nije jednostavna, ali među ostalim, znate, medicina kao i znanost su univerzalno dobro pa treba uvažavati univerzalne kriterije i standarde. Ne smijete ih kršiti. Da to nismo poštovali mi nikad ne bismo uspjeli. Uz rad i motivaciju treba nam podrška okoline, kakvu imamo na Medicinskom fakultetu. A hoće li KBC Rijeka tražiti i dobiti takvu podršku, o tome ovisi njegova sudbina.
