RIJEKA  Dva riječka obrtnika jučer su stavila ključ u brave svojih butiga. Zauvijek. Poznati urar Sorola ostat će zapisan u riječku povijest, baš kao i Dimče Jovanovski, legendarni postolar iz Kružne ulice. Obojica su jučer odradili posljednje dane u svojim prostorima, a svim Riječanima dobro su znani kao velemajstori svojih zanata.

– Drago mi je da ljudi još uvijek imaju noge, iako nemaju cipele. Barem im na noge ne može doći ovrha, kaže nam Jovanovski, okružen, zapravo zatrpan kutijama u koje sprema svoj inventar.

 – Netko je u ovoj državi kriv za ovo. Ako ja dobro popravim cipele, ako su mušterije zadovoljne i vraćaju se, zašto bih propao? Zato što oni koji nas vode ne znaju svoj posao i nikome ne odgovaraju za svoje greške. Ako loše napravim gumu na potpetici, mušterija će napraviti reklamaciju. Kod naših ekonomista i političara toga nema, kaže nam Dimče. Njegov poznati obrt MAX ima i krojačke usluge, a najčešće je tražena usluga skraćivanja hlača.

 – Što treba, ma skratit ćemo, tu sam još dva sata danas i sutra je zaprto, govorio je ženama koje su dolazile po krojačku uslugu. U ovome prostoru u Kružnoj ulici Jovanovski bio je od 2000. godine.

Znatno dulji staž ima urar Vlado Sorola, on nakon 30 godina pimpljavog urarskog posla odlazi u zasluženu mirovinu.

 – Stvarno ne mogu više. Došao sam pomoći svom ocu Stjepanu i ostao ovdje 30 godina. Otac Stjepan obrt je otvorio 1948. godine na Korzu na mjestu u blizini tada još nepostojeće Robne kuće Ri, ali kad se sedamdesetih godina počela graditi Robna kuća, preselili smo ovdje i od tada smo tu, kaže Vlado Sorola. A »tu« znači na autobusanoj stanici popularnog, neslužbenog naziva »kod Slavice«, a misli se na kavanu koja također više ne postoji.

 – Šezdesetih i sedamdesetih godina, pa i osamdesetih, na samom Korzu bilo je sedam, osam urara, bilo je to traženo zanimanje pa smo bili na najfrekventnijom lokacijama. Puno ih je bilo izvan Korza, a sada imamo nekoliko urara u gradu, a sve ostalo su prodavači satova, kaže Sorola.

Pitamo ga jesu li možda mobiteli utjecali na sve manji opseg urarskog posla, jer danas na mobitelu vidiš i koliko je sati.

 – E, mobiteli su me dokrajčili. A počelo je s ekonomskom krizom i poplavom jeftinih satova na tržištu. Gledajte, nekada su, sedamdesetih i osamdesetih godina ljudi kupovali sat u vrijednosti njihove plaće. Kad bi taj sat dali na popravak, imao bih taj popravak odakle i naplatiti. Sad kupe sat kod Kineza za 50 ili sto kuna, što tu imam naplatiti? Vrlo često se dogodi da mi ostave sat na popravak, pa se više nikad ne vrate po njega jer u međuvremenu odu na placu i kupe sat od 50 kuna, što je jeftinije od popravka sata koji su mi ostavili i sad ovdje imam hrpu bezvrijednih satova. Mladi ljudi sve rjeđe nose satove, ni moj sin ne nosi uru, ma ni ja je neću nositI čim dođem u penziju, znate kako je to – čim penzioner pogleda u takuin, zna koliko je sati. I svih ovih godina kad sam na odmoru, u Brseču ili bilo gdje drugdje, prvo što napravim je da skinem uru i ne pada mi je na pamet staviti na ruku sve dok me ne stisnu radne obaveze, pripovijeda nam Sorola. Pitamo ga koji sat ima.

 – Ništa posebno, neki što ga je netko ostavio za popravak pa godinama nije došao po njega, popravio sam ga pa ga sad nosim. Ma danas za 100 eura možete kupiti vrhunski sat, svi mehanizmi za sve brendove su isti i rade se u švicarskoj tvornici, tvrdi ovaj poznati riječki urar. Prostor je u vlasništvu Grada Rijeke i ugovor o zakupu traje mu još dvije godine, pa traži podzakupca, a uvjeti koje Grad Rijeka nalaže su da podzakupac ima istu djelatnost i da cijena podzakupa ne smije biti ni za lipu veća od cijene zakupa. Hoće li Vlado Sorola uspjeti naći podzakupca, kaže da ne zna ni sam.