Nevjerojatna priča vjernih Rijekinih navijača još jednom pokazuje da se dobro – dobrim vraća
Slovenac? Ne, ali razumim pomalo! Škori, jednom od sedam putnika, Armadinih veterana, iz kombija kojim su krenuli put Moldavije, odnosno njezine odmetnute pokrajine Pridnjestrovlje i grada Tiraspola, kao da je pao »kamen sa srca«. Konačno netko s kim se može sporazumjeti i pronaći put do rješenja problema koji im je prouzročio »rentani« kombi! Konačno nada da će bez radikalnih rješenja, što bi svakako značilo odbacivanje kombija, doći na utakmicu Rijeke i Sheriffa, da će ostvariti cilj svog putovanja. Mada, automobil slovenskih registarskih oznaka »MB«, čudno neko »proviđenje« i povezanost s omiljenim trenerom »Rijeke« Matjažom Kekom, bio je ipak još uvijek – varljiva nada.
Otkazao kombi
U Iasiju, jednom od najvećih rumunjskih gradova i središtu povijesne pokrajine Moldavije što je objedinjavala danas politički podijeljena područja, sve je izgledalo skoro pa idilično. Istina, posada kombija: Gilja, Škoro, Matić, Siki, Božo, Šikić i Renki, redom Armadini veterani koji su u akciji, na bezbrojnim gostovanjima proveli skoro pa tri prelijepa desetljeća, bila je već poprilično umorna. Putovanje je, do rumunjske granice i prvog njezinog velikog grada, Satu Marea, nekih 900-tinjak kilometara, išlo sasvim dobro. Autocestama Hrvatske i Mađarske. No, dolaskom u Rumunjsku, kvaliteta prometnica i njihova protočnost naglo padaju tako da je 500 kilometara do Iasija predstavljalo nemalu muku već dobrano umornoj ekipi. Mada, stotine su puta ponovili, kad je ljubav prema »Rijeci« u pitanju nema tog umora koji ih može zapriječiti da odrade gostovanje, da pomognu svom klubu u nadmetanju na zelenom travnjaku. Ma koliko prometnice bile derutne. Jer način života je – da Rijeku volim ja.
Broj gostovanja članova ekipe iz »moldavskog kombija« vrti se negdje oko 300. Što to znači? Službeno »Rijeka« ima ove sezone 24 gostovanja: 18 prvenstvenih i kako sada stvari stoje 6 inozemnih. Najkraće domaće, Pula, je 220 km, najduže Osijek 900. Najduža ovogodišnja inozemna gostovanja su Farski otoci, cestom do vrha Danske i brod 6 tisuće kilometara, ili samo cestovno Sevilla 4900 km, najkraće Budimpešta, 1100 km. Zbrajali, kako zbrajali, ona ekipa koja ove godine posjeti sva inozemna gostovanja prevalit će oko 21 tisuću kilometara, domaća su 10 tisuća kilometara. Po toj logici, 300 gostovanja znači i oko 400 tisuća kilometara! A uz još malo matematike, ili statistike, ekipa iz kombija, njih sedam, u dosadašnjoj je karijeri zajedno sakupila skoro 3 milijuna kilometara!
Ali, ima nešto na što ne može utjecati ni Armadina odanost: lampica je najprije bljeskala, a onda su sve kazaljke pale. Kombi je stao! Sumrak se hvatao, kišica je sipila, temperatura ni 15 stupnjeva. Granica Rumunjske i Moldavije nije bila daleko. No, kad ti kombi »rikne« nije ni tako blizu.
– Istrčavali smo na cestu čim bismo u daljini ugledali svijetla, mahali, lamatali rukama, dozivali. Ništa. Samo prolaze. Nitko ni ne pomišlja stat’. Promet k tome nije gust pa je nada da netko stane još manja, skoro nam u glas objašnjavaju Matić, Škoro, Sike, Božo i Gilja.
Osvrnuvši se oko sebe, uočili su i kuću. Naseljenu. Uzalud. U njoj starci. Sakrili se iza prozora, jedva da progovaraju. Nije možda ni čudno jer u tom dijelu Rumunjske nerijetki je »specijalitet« slijedećeg scenarija. Parkira se automobil sa strane. Kao da je u kvaru. Vozač zaustavlja prolaznike s molbom da mu pomognu. Stane li netko, iz grmlja izlazi ostatak bande, dobricu koja se zastavi temeljito se opelješi, nerijetko ostane i bez automobila. Stoga, nestajanje prolaznika kako bi pomogli Armadi i nije neko čudo, odnosno izostanak humanosti u Rumunja.
Šok na granici
U svoj toj muci – kombi je odjednom »upalio«! Kako bio se ono reklo u narodu – sam od sebe! Sreći nije bilo kraja! Za kratko. Dovukli su se nekako do granice i – stali. U koloni. Kad su ih vidjeli rumunjski carinici, najprije su se uhvatili za glavu, no nakon kraćih konzultacija, omogućili su im izlazak iz Rumunjske. Skoro bez procedure. Očigledno, vodila ih je misao »brigo moja, pređi na drugoga« – neka riječka ekipa napusti Rumunjsku, pa nek’ se s njima zabavljaju Moldavci.
Pregurali su tako kombi na »ničiju zemlju«, mrtvo se vozilo opet probudilo, motor je zabrundao. Veselje je potom pokvario nenamjerni propust – umjesto na službenu granicu, pokrajnjim su putem krenuli zabranjenim smjerom. I stigli do rampe iza koje je bio naoružani, zabezeknuti moldavski graničar. Da će ugledati kombi s Armadom na svom seoskom putu uistinu se nije mogao nadati ni u najluđim snovima! Pribrao se nakon šoka, vratio ih na oficijelnu granicu. A mušičavi je kombi opet – utihnuo.
– Ne da sam bio lud, nego sto puta luđi! Kombi nas je potpuno izdivljao. I tad, na rubu snaga, gurajući ga prema moldavskoj granici, s koje su nas, u potpunoj nevjerici da im se tako nešto događa, pratili njihovi službenici, pojavljuje se mariborska »rega«, i danas uzbuđeno priča Škoro.
Najegzotičnija gostovanja, a Tiraspol je jedan od njih, koja u svom »rokovniku« imaju samo najustrajniji pripadnici Armade su Ankara – 1960 kilometara, Harkiv 2150 km, Vigo 2450, Guimaraes 2400, Sevilla 2450, Malta 1900 km, Nikozija 2800 km i apsolutni rekorder Farski otoci – do Danske pa brodom: 3000 kilometara. Dakako, u jednom smjeru.
Nije ih Vadim Racu u toj »slovenskoj« Ladi Samari baš mnogo razumio, ali bilo mu je jasno u čemu je problem. Prešli su granicu, pokušavali su rješiti kvar, kombi je opet nekako krenuo zahvaljujući zamjeni akumulatora, no ne zadugo. Desetak kilometara nakon granice, opet je stao, a pojavio se i novi problem – Vadimu je supruga javila kako im je provaljeno u stan te da mora hitno doma, u Kišnjev. Pozvao ju je da dođe po njega, riječkoj je ekipi ostavio Samaru.
Noć. Skoro ponoć. Armadini veterani zbunjeni.
Moji ste gosti
Ni iz čega, izranja – vučna služba. Šalje ju Vadim. Vozač izgleda k’o da je istrčao iz neke kriminalne organizacije. Crn, mrk, izbrijan. Navlači kombi na »šlepicu« koja se pod prevelikim teretom zabija u zemlju. Ipak kreću prema Kišnjevu. Još uvijek uvjereni kako je stupica moguća. Predaju kombi na popravak u neku vojnu ustanovu, u Moldaviji je mnogo toga poluvojno, a Vadim ih tjera k sebi, doma. Želi ih ugostiti. Armada – ni čut’. Imali su rezervirani smještaj, a kako je krenulo i dalje su im u glavi crni scenariji. No, Vadim je uporan. Odvodi ih k sebi. Kad tamo – pripremljeni ležajevi za sve njih, večera, rakijica dobrodošlice, hladne pivice. Da nema crnih sumnji – bajka.
– Gledaj, ne možeš vjerovati. Sve se događa usred noći. Nepoznata zemlja. Ali totalno nepoznata. Jezik – ma ni’ko nikog ne kuži ništa! Umoran si od puta, nervozan zbog kvara, svačeg si se naslušao. I zadnje ti pada na pamet da je čovjek naprosto – čovjek. Dobar, veliki čovjek. Da nam želi pomoći bez da ga zanima ikakva zarada. Ma kakav novac, s gnušanjem ga odbija kad smo htjeli platiti. I umjesto da si sretan što na svijetu još uvijek ima takvih ljudi, kroz glavu ti prolaze najcrnije misli, krađa organa, ma sami horori, objašnjavaju.
Sve je naravski bilo u redu. Kombi je popravljen, a Armada vodi Vadima, suprugu, kćerku od 13 godina i onu manju staru svega nekoliko mjeseci na utakmicu, u Tiraspol. »Rijeka« trijumfalno prolazi Pridnjestrovlje, veselju nema kraja. A potpuna ludnica nastaje kad je Mitrovićev dres koji je Škoro ulovio postao dar Vadimovoj obitelji.
– On je naš brat. Vadim je dio nas. Moramo ga natjerati da dođe u Rijeku, on i njegova porodica. Postat će počasni član Armade, član »Rijeke«, ma morao bi postati i počasni građanin Rijeke. On je pomogao njezinim stanovnicima u nevolji. Nesebično, nevjerojatno iskreno, kako bi malo tko na ovom svijetu to učinio. Ma možeš si samo zamisliti – ekipa navijača u pokvarenom kombiju. Ma tko bi ju zvao doma, nahranio, usred noći tražio im cigarete po Kišnjevu… ma dajte molim vas. Samo bi okrenuli glavu misleći da smo divljaci. Vadim je naš brat! I gdje mu god na ovom svijetu nešto zatreba, dobit će našu pomoć. Jer nema kutka Zemlje na kojem nema Armade, zaključili su ovu pomalo nevjerojatnu priču Armadini veterani. Ekipa koja ide u red malobrojnih što već desetljeća ne propupštaju gostovanja voljene »Rijeke«.
Nevjerojatnu priču koja još jednom pokazuje da se dobro – dobrim vraća. Jer, i ovog se puta ponovilo da postoje neke više sile koje se aktiviraju kad je najteže. S obzirom da ovoj ekipi ništa nije teško u iskazivanju ljubavi i potpore voljenom klubu, možda je i logično da se na rumunjsko-moldavskoj granici pojavio čovjek sličan njima, čovjek koji ispred svih interesa i novca stavlja – ljudskost. Vadim, njihov, a bilo bi divno da bude i – brat svih nas
