RIJEKA Što ti je život… Nestane u sekundi i cio proleti u tom trenutku tišine kada nekoga pratimo putem dobrih spominjanja. A Goran Brajković, Brale ili Goro, zauvijek će ostati dio dobrih spominjanja svih onih koji su ga poznavali, od njegova Korenskega do dalekoga Kijeva gdje ga je u jednom trenutku odvela nogometna karijera koja možda neće ostati upamćena po velebnim rezultatskim dosezima, ali će puno reći o momku koji nikad nije birao utakmice i koji je svakoj od njih pristupao s jednakom strašću. Za nadigravanjem i pobjedom.

I onda kada na ispunjenoj Kantridi u onoj čuvenoj utakmici protiv »Osijeka« ostavlja srce na terenu boreći se za povijesni naslov prvaka s »Rijekom«, i kada sa svojom ekipom u »kavezu« podno glavnoga opatijskoga igrališta igra za svoju dušu i gušt. Uvijek spreman na »lažnjak« i vic. Uz onaj njegov zarazni frajerski osmijeh. Jer… Brale je bio frajer na terenu i van njega. U nogometnim ćakulama i duelima. Otvoren i beskompromisan. Oštar i nimalo kvaran. Nogometni mangup kakvih je, na žalost, sve manje.

Kao što to, uostalom, rekoše oni koji su se od njega opraštali na  komemoraciji u press centru stadiona na Kantridi, koju su zajednički organizirali »Rijeka« i »Opatija«. Njegovi najdraži klubovi kojima je od prvoga do zadnjega dana pripadao dušom i tijelom.

– Sjećam se da je kao profesionalac, dok je igrao na Islandu, za vrijeme zakazanog treninga njegove momčadi, hrvatska reprezentacija igrala utakmicu protiv Njemačke. Brale kakav je bio, jednostavno se nije pojavio na početku toga treninga. Naravno da nije htio propustiti tu utakmicu. Kad se poslije pojavio na treningu, trener, koji je igrom slučaja bio baš Nijemac, pitao ga je: »Gorane, gdje si ti do sada?«. Goran ga je pogledao, začudio se i odgovorio: »Što gdje sam? Pa igrala je Hrvatska!« – prisjetio se jedne anegdote iz Goranove igračke avanture Robert Perčić, koji nije ni slutio da će mu kao novopečenom predsjedniku opatijskoga trećeligaša pripasti najteža zadaća oprostiti se od dugogodišnjega prijatelja i suigrača.

– Kada bismo izborili prekršaj u zoni udarca, Brale bi uzeo loptu, okrenuo se prema nama i rekao: »Dečki, ne brinite. Možete se odmah početi grliti, ja ga zabijam sto posto!« – opisao je Igor Tkalčević lajt motiv Goranova poimanja najljepše igre. I Pere i Tkalac dotakli su srž.

E, baš takav je bio Brale. Baš zato ga je danas u Matuljima na posljednji počinak ispratila rijeka ljudi, nogometnih uglednika, suigrača i rivala s malih i velikih terena, navijača, starih i mladih kibica, nogometaša u godinama i onih koje je učio prvim koracima… Baš zato se, poslije mora isplakanih suza, u smiraj njegove zadnje utakmice, danas u Matuljima u Braletovu čast i spomen prolomio gromki pljesak. Boh, Brale!