To se zove odanost klubu!

Sonja Ulčakar na Kantridi već šest desetljeća i uvijek na zapadu

Edi Prodan

Centralna tribina mi i dan-danas silno ide na živce. Tamo ima i pravih navijača, ali najčešće se na njoj izmjenjuju »važni« ljudi. Na zapadu su pravi navijači, zaljubljenici u nogomet i Rijeku, kaže najstarija aktivna navijačica i najdugovječnija pratiteljica HNK Rijeke 



Ma što vam pada na pamet?! Pa imam pretplatu, sve sam već pročitala! Posramljeni, spremili smo primjerak Novog lista kojeg smo joj namijenili na dar u torbu. Sonju Ulčakar za razgovor smo zamolili uoči gostovanja Dinama. 


Bilo je jutro kad je HNK Rijeka čekala uzvrat protiv velškog Prestatyn Towna pa baš i nije imalo smisla nalaziti se na Kantridi na kojoj od igrača i službenika nije bilo – nikoga. Razgovarali smo na terasi Tower centra što se dodiruje za kuću u kojoj se desetljećima nalazi njezin dom. Ali, zbog čega gospođu na korak udaljenu od devetog desetljeća uopće uvlačimo u nogometni kontekst? U euforiju koja se ovih srpanjskih dana stvara oko kluba s Kantride? Iz jednostavnog razloga što je u njezinom slučaju riječ o sasvim sigurno – najstarijoj aktivnoj navijačici i najdugovječnijem pratitelju HNK Rijeka, još iz vremena kad se nazivala Kvarner. A da zaključak kako je ona i dan danas aktivna navijačica nije novinarsko pretjerivanje, poznato je svima što zalaze na »D« tribinu, odnosno Armadin zapad. Malo je kome tamo promakao lik pristale, uvijek sređene, zgodne gospođe koja ne samo da temperamentno bodri svoj klub, nego i savjetima jako dobro pogađa bit propusta kojih smo se svih ovih godina na Kantridi nagledali. 


 Pravi navijači


– Na igralištu, kako nazivam stadion na Kantridi, sam vam po prilici 60 godina. Ima toga i više, ali neka bude okruglih šest aktivnih, navijačkih desetljeća. I uvijek na zapadu. Centralna tribina mi i dan danas, kao i svih ovih godina prije, silno ide na živce. Tamo ima i pravih navijača ali najčešće se na njoj izmjenjuju »važni« ljudi. Razni direktori i službenici koji nakon što im prođe »važnost«, na Kantridu više nikad ne dolaze. Na zapadu su pravi navijači, zaljubljenici u nogomet i Rijeku. 



Knežević 




    Malo me čudno gledaju moji doma kad tvrdim da je trenutno najbolji igrač Rijeke Dario Knežević. Svi su vam nekako okrenuti prema napadu, prema Benku, a ja kažem – Knežević. Sjajno kontrolira loptu, ne gubi glavu ni u teškim situacijama, ima eleganciju pokreta i sasvim sigurno ulijeva povjerenje suigračima. 


 Važniji od kazališta 


    Godinama sam u kazalištu i godinama u ime publike dodjeljujem kazališne nagrade. Znate što sam im posebno naglasila? Obožavam kazalište no imate li ma kakvo zaduženje za mene, ne stavljajte ga u vrijeme dok se igra utakmica na Kantridi jer nogomet mi je važniji od kazališta. Isprva su se takvom mojem stavu silno čudili. Sonja, pa zar ti voliš nogomet?! Kad su se naviknuli, telefon mi se od poziva ljudi iz kazališta nakon pobjede Rijeke ne gasi. Izgubi li Rijeka – nikad nije zazvonio. 

 Armada 


   Kantrida je od dolaska Volpija i Miškovića dobro ispunjena. No, nek’ se nitko ne uvrijedi ali samo Armada zaslužuje bezrezervnu podršku i pohvalu za sve ono što su činili u dane kad je na Kantridu dolazilo svega nekoliko stotina posjetitelja. To su pravi navijači! Nikad nisu napuštali svoj klub iako smo prije samo nekoliko godina bili na rubu ispadanja iz HNL. K tome, imaju jako dobru koreografiju i ma koliko ne odobravam zviždanje protivničkoj ekipi na početku utakmice, ili prošetavanje s pivama nakon što sudac da znak za početak, većina navijanja im je odlična. Sjajni momci, najbolji u Hrvatskoj.  

 Osojnak 


   Oboje imamo već neku godinu. No još se uvijek nadam da će doći dan susreta s meni nadražim igračem Rijeke, Stojanom Osojnakom. Velika mi je želja u njegovom društvu podsjetiti se na slavne nogometne dane, na trenutke mladenačke zanesenosti. Jako bih to voljela, makar na pola sata.


  Sonja Ulčakar se 1947. godine, kao 12-godišnja djevojčica iz Zadra doselila u Rijeku. 


  – Moj vam je otac Ivo Vlah, odnosno Ljubo kako su ga svi zvali, iz Rijeke došao na izlet u Zadar. Bilo mu je tada samo 16 godina. Silno se zaljubio u moju majku i ostao živjeti u Zadru. Jako je volio taj kraj, Dalmaciju općenito, no nakon II. svjetskog rata krenuli smo put njegovog starog zavičaja. Vratili smo se 1947. godine i naselili u Rijeci, u današnjoj Tizianovoj ulici. Iako tada nije bilo HNK Rijeke, njezin prethodnik, nogometni klub Kvarner igrao je najznačajniju ulogu u široj regiji. Otac mi je imao službeničke obaveze u klubu tako da smo na utakmice odlazili mama, brat, kasnije zapaženi junior u generaciji Zidarića, Brusicha, i ja. Divna su to bila vremena. Znali smo u jutro otići put Kantride, kupati se, a poslijepodne gledati utakmice. Tako mi se dogodila i ljubav života. On je u pravilu sjedio na današnjoj »centralnoj« koja nije bila natkrivena niti je imala ma kakva komoditet. Ja sam pak uvijek kibicirala sa stajanja. Moj se Đuro Ulčakar, Slovenac rođen u Trstu, neprestano okretao prema meni. Zezali su ga prijatelji, no nakon nekog vremena završili smo kao par.  

Nogomet i teatar


Paralelno s nogometom, Sonji se događala i druga ljubav – kazalište. Djeluje, pogotovo iz današnje perspektive, kako su to nespojive strasti. Nogomet vole »primitivci«, kazalište »uljuđenici«. 


  – Ma tko vam tom kaže?! Obožavam oboje, a kazališnu pretplatu posjedujem već 55 godina. Nema predstave koju sam propustila, nema važnijih kazališnih gostovanja na kojima nisam bila. Slično vam je to. Sjetite se kad smo razgovarali o »centralnoj« tribini na Kantridi. Isto vam je i u kazalištu. Na premijeri se nemoguće probiti do ulaznice. Sva sila »važnih« ljudi tada navali u kazalište. Već nakon premijere nikog od nih ne možete vidjeti u tom hramu kulture. Važno im se samo pojaviti se kad su upaljene kamere i dok fotoreporteri motre na goste iako ni za kazalište, kao ni za nogomet nemaju ni najmanje razumijevanja. I još manje ljubavi. 


  Dok smo razgovarali, zazvonio joj je telefon. Milena Jerneić, upraviteljica propagande HNK Ivana pl. Zajca obavijestila je našu Sonju kako će uručiti nagradu publike Riječkih ljetnih noći, što uostalom čini već godinama, predstavi »Cavalleria rusticana«. Vidno zadovoljna jer »ne volim uručiti nagradu za predstavu koja mi se ne sviđa, a Cavalleria mi je jako draga«, vratila se nogometu. 


  – Stojan Osojnak. Nema većeg ma koliko se na Kantridi izredalo na tisuće nogometaša. Što je on mogao s loptom, s onim svojim famoznim stopalom, kakve je golove zabijao! Ne, nema većeg, značajnijeg nogometaša s Kantride. Možda, možda bih mogla biti blagonaklona i istaknuti da mu se silno približio jedan znatno mlađi nogometaš, koji nije ponikao u Rijeci, ali joj je dao snažan pečat. Davor Vugrinec, da smo je on bio onaj gospodski profil, onaj tako inteligentni, suvereni, dominantni igrač. Na tom su tragu svakako i legendarni Pero Radaković, pa i Nenad Gračan, ali nakon svih ovih desetljeća Osojnakova je legenda ostala nedodirnuta. 


 Velika očekivanja


Vraćamo se današnjim danima. Sonju samo ove sezone, zajedno s njezinom obitelji – sinom Andrejem kad je u Rijeci jer inače »tuče more«, nevjestom Tamarom i unukom Ivanom – viđali na Kantridi, »zapadno od sredine zapada«, već od pripremne utakmice protiv Kopra.  

  – Jako mnogo očekujem od Sharbinija. Rekla sam mu nakon utakmice protiv Kopra kako jedva čekam njegovu registraciju, ali nek’ bude pametan! Nasmijao se i dao mi »pet«. On je sasvim sigurno jedan od najvećih talenata s Kantride. Ali je neobuzdan. Ako ga Kek uspije izvesti na pravi put, da mu temperament bude prednost, a ne mana, Rijeka je na najozbiljnijem putu da Dinamu ove sezone bude jedini protukandidat za osvajanje titule. A što pak misli o Keku, treneru koji je za kratko vrijeme zadobio simpatije riječke publike i njezinog najkritičkijeg dijela – Armade. 


  – Moj vam je muž bio Slovenac. Često sam se s njegovom familijom znala zakačiti. Vrijedni, ponosni, ali zatvoreni ljudi. Je li takav i Kek? Puno me pitate. On vam je iz Štajerske, oni su temperamentniji. Ali da ga cijenim po do sada učinjenom, to da. Jako. Veliki znalac. I gospodin. UIijeva povjerenje. 


  Današnje gostovanje Dinama na Kantridi doživljava u optimističnom raspoloženju ali i s nemalo ljutnje. 


  – Dinamo je možda veliki klub, ali nikad me nije impresionirao publikom. Bila sam na gostovanju s Rijekom, nakon što je 1958. godine izborila ulazak u 1. ligu. Mnogo su mi pričali o gospodskim navijačima zagrebačkih modrih. Razočarala sam se. Onda, i svaki put nakon toga. Jednostavno, čini mi se da oni ne vole svoj klub kako mi to, iznimno emocionalno, činimo. Rijeka nam je kroz svoju povijest pružila mnogo patnji, pa i razočaranja, no mi smo je uvijek bezgranično voljeli. Pa i ovih zadnjih prvenstava. Armada se silno znala razočarati, no uvijek su svoju Rijeku, u svakom nastupu nakon takvih loših partija, podržavali. To vam je ljubav prema svom klubu, emocije iznad rezultata.  

Pozitivna drskost


Koji je pak recept da bi se dogodine, ili najkasnije 2015. konačno stiglo do naslova prvaka. 


  – Pozitivna drskost. Toga vam u Rijeci nedostaje. I to me silno žalosti. Pa i ljuti. Pogledajte kao smo ove godine jaki, pa smo se opet u nastavku utakmice u Splitu, na kojoj nisam bila, ali sam ju putem tv prijenosa pratila, pogubimo. Gledala sam i uzvrat Dinama protiv Luksemburžana. Jadno izdanje zagrebačkih modrih. A znate čega se nakon svega najviše bojim? Evidentno samo najjača i najspremnija ekipa HNL-a, a prema dosadašnjim iskustvima – s Dinamom ćemo danas na Kantridi, umjesto da ga goropadno napadnemo i pobijedimo za što imamo snage, biti rezervirani. Kako me to ljuti, to povlačenje u sebe, taj izostanak samopouzdanja! Kek ima dva zadatka – od Sharbinija napraviti odgovornog i pouzdanog igrača i Rijeci vratiti samopouzdanje. U svemu ostalome – mi smo tu, vjerni navijači. 


  Rastali smo se. Sonja u Tower, novinar u redakciju. Kasnije, navečer, Rijeka je Velšanima »uvalila« još tri »komada«. Je li konačno skinuto prokletstvo nesigurnosti, izostanka samopouzdanja?


Kantrida će večeras, ma koliko bili usred ljeta i ma koliko se očekivale temperature od 35 stupnjeva Celzijevih, biti prepuna. Nadamo se da će se uslišiti i molba Sonje Ulčakar, ne samo najstarije nego i nadugovječnije navijačice Rijeke s Armadine »D« tribine: 


  – Dečki, jači ste, bolji ste, krenite agresivno od početka i nema straha da Dinamo neće pasti!