Novoizabrana rektorica

Snježana Prijić Samaržija: ‘Želim transparentno i moderno sveučilište, poput američkih’

Ingrid Šestan Kučić

Nema povjerenja u institucije bez transparentnosti, javne percepcije da ništa ne skriva i da svatko može lako doći do potrebnih informacija. Nikad mi nije bio problem raditi, rad me smiruje, fokusiranost na posao opušta. Podrška moje šire obitelji mi je neprocjenjiva, oni mi daju sigurnost i okvir koji mi je neophodan



Odlukom Senata u četverogodišnjem mandatu Sveučilište u Rijeci vodit će prof.dr. Snježana Prijić Samaržija, dosadašnja prorektorica za studije i studente te profesorica Filozofskog fakulteta. U konkurenciji šestero kandidata za rektorsko mjesto novoizabrana rektorica četrnaesti je obnašatelj te funkcije, a svojim je programom uspjela osvojiti natpolovičnu većinu glasova članova Senata. U više od četiri desetljeća dugoj povijesti riječkog Sveučilišta nova je rektorica druga žena na funkciji koju će preuzeti 27. travnja, a za dvadesetodnevnu vrlo burnu kampanju, nesvojstvenu akademskoj zajednici, kaže da joj osobno nije bila ugodna.


– Nisam očekivala da ćemo govoriti o bilo čemu drugome nego o programima i različitim vizijama Sveučilišta. Naravno da se u svakoj kampanji očekuje nešto lobiranja i sve su to prirodni izborni procesi, međutim čini mi se da je ova kampanja po mnogočemu bila neuobičajena za izbor rektora. Čak ni oni izbori za rektora u kojima sudjeluju svi članovi akademske zajednice i koji po svojoj definiciji uključuju više lobiranja i više nastupa su puno mirniji. Ono što se ne može izbjeći je bila tema govora mržnje i napisi koji su se pojavili na nekim portalima i preneseni su u Novom listu. Neugodno mi je govoriti o tome i sada jer se radilo o meni osobno. Nemam namjeru osporavati iznesene tvrdnje koje su podmukle i netočne, jer bi to značilo da prihvaćam taj diskurs i da se želim opravdavati. Iza mene stoji moj minuli rad i program rada za naredno četverogodišnje razdoblje. Sigurna sam da velika većina smatra da je to jedino što se računa i kvalificira kandidate za rektora. Treba osuditi svaki govor mržnje, kao i klevete, neutemeljene i jednostrane prozivke i difamacije. Nema opravdanja za to, to nije sloboda govora, nema tu prava javnosti i pravde. Dobila sam veliku potporu i tu sam prije svega zahvalna svome Fakultetu koji me je snažno podržao, a moji bivši studenti, učenici i kolege su me podržali i kroz potpisivanje peticije, grupu podrške na Facebooku, porukama. Hvala svima na ohrabrivanju, bez ove podrške sigurno ne bih jednako optimistično gledala na budućnost.


Nova vremena


S obzirom na to da ste tek druga žena u povijesti sveučilišta mislite li da će vam to biti otegnuta okolnost?




– Zapravo ne. Mislim da su se vremena na Sveučilištu u Rijeci promijenila. Prije nego sam i sama postala prorektorica, provedeno je istraživanje zastupljenosti žena u sustavu visokog obrazovanja na Sveučilištu u Rijeci. Bili smo jedino sveučilište koje je uopće provelo tu analizu i otvorilo raspravu u staklenom stropu u znanosti i na sveučilištima. Prvu smo radili 2008. godine, a nakon toga smo 2014. godine provjerili je li došlo do promjena u u kojem smjeru. Već je tada situacija bila značajno bolja u smislu bolje zastupljenosti žena. Bilo je puno više prodekanica, voditeljica znanstvenih projekta i žena u višim znanstveno-nastavnim zvanjima. Danas je zastupljenost žena na najvišim rukovodećim mjestima još i bolja. Od 15 sastavnica Sveučilišta, 9 vode žene. A evo sada sam i ja izabrana za rektoricu. Čini mi da možemo reći da je u Rijeci razbijen stakleni strop. Međutim, ja odlično surađujem s kolegama, uvjerena sam da nam različitosti i ravnoteža u muško-ženskim perspektivama donose kvalitetu u odlučivanju.



Hoće li vam nedostajati rad u nastavi?


– Nastavit ću raditi u nastavi iako to nije predviđeno. Meni je to osobno jako važno. Važan mi je rad sa studentima jer je to veza sa stvarnim sveučilišnim životom. Mladi ljudi i studenti su nezamjenjiv izvor informacija u suvremenosti, oni nas drže povezanim uz ono što se događa, a u čemu više ne participiramo. Nema te energije i entuzijazma koja se može mjeriti onime što donosi studenti. Ono što me najviše brine je da će me ovaj posao odvojiti od filozofije i nadam se da se to neće dogoditi.


Osam ste godina radili na studentskim pitanjima, a opet ste velik dio programa posvetili poboljšanju studentskog standarda. Znači da prostora za poboljšanje još ima?


– Moja ideja vodilja da studiranje bude dostupno svima koji to žele. Struktura studenata još uvijek ne odgovara strukturi društva, što znači da studiraju uglavnom djeca visokoobrazovanih i ekonomski bolje stojećih ljudi. Također mi je važno uklanjanje barijera zapošljavanja. Studenti moraju steći znanja i kompetencije koje će ih učiniti zapošljivijima.


Najavili ste uvođenje i novih programa?


– Riječ je poglavito o studijima za deficitarna zanimanja i studijima za koje postoji veliki interes, koje potencijalni studenti smatraju poželjnima. To je farmacija i studiji u edukacijsko-rehabilitacijkom području. Za taj profil stručnjaka postoji i interes i potreba tržišta rada. Treće područje je interdisciplinarno umjetničko-istraživačko područje jer je ono prostor suvremenih inovacija vezanih uz kreativne industrije, ali i razvoj urbanih politika i invencija općenito.



Zbog čega ste se odlučili za filozofiju kao poziv?


– Vjerujem da je to kao i kod mnogih drugih koji su birali svoj studij dijelom slučajnost, sklop okolnosti, a dijelom odgovor na neki unutrašnji poziv. Imala sam sretnu okolnost da sam imala sjajnu profesoricu filozofije, zaljubila sam se u to vrlo apstraktno, a argumentirano i disciplinirano razmišljnje. Odabrala sam studij filozofije u Beogradu, jer je to bio jedini jednopredmetni studij filozofije u tadašnjoj državi, a ja sam jedino i samo htjela studirati filozofiju. Osim toga, za razliku od bližeg Zagreba, u Beogradu se podučavala analitička filozofiju koja je bila bliža prirodnim znanostima. Uvijek sam imala dojam da postoji cijeli svemir neophodnih znanja, a ja ih ne stižem sve dohvatiti.


Ponosna majka


Tu ljubav ste prenijeli i na kćer.


– Čini se da je tako. Moram priznati da sam se dosta trudila da Hana nađe ljepotu u prirodnim znanostima. Bila je odlična u njima, ali se ipak odlučila na studij filozofije i komparativne književnosti u Zagrebu. Zapanjuje me njezina neuobičajena posvećenost onome što voli, zrelost u razmišljanju i lakoća u artikuliranju filozofskih stavova. Nadam se da mi neće zamjeriti ako kažem da sam neopisivo ponosna što sam majka jedne izuzetne osobe. Kako principijelno kultivira perfekcionizam i cinizam u izvornom značenju asketizma, minimalnizma i kritike svake suvišnosti te gaji vrlo osebujni humor, očekujem da ću nakon ovoga razotkrivanja biti izvrgnuta nekonstruktivnoj kritici i podsmijehu. Nadam se da će biti sretna.


Što ona kaže na vašu novu funkciju?


– Čini mi se da je sretna jer sam ja postigla što sam htjela, vjeruje da sam to radom zaslužila, ali nisam sigurna da misli da je to baš neko posebno postignuće. Mislim da je to zdrav stav. Zadaća je djece ne dopustiti da roditelji umisle da je ikad išta vrijedno impresioniranosti. Nastavljamo živjeti kao i do sada, naš se život ovime ne mijenja, ne pričamo puno o ovom dijelu mog posla. Nadam se samo da će mi još neko vrijeme dopustiti da je pratim dok se ne naviknem da je odrasla i da je njezin život u njezinim rukama.


A suprug?


– Mi smo uvijek jako pazili da budemo privatne osobe. Radimo poslove koje radimo, ali imamo svoj privatni život koji ne miješamo s poslovnim. Suprug tvrdi da je on moja veza sa stvarnim životom, sugerirajući da sam sklona nepriličnom oduševljavanju i nerazumnom entuzijazmu. On je zadužen za depresivne scenarije i detektiranje problema koje sam sklona zanemariti. Ali i za naš diskurs koji nikada ne smije biti posve ozbiljan. Podrška moje šire obitelji mi je neprocjenjiva, oni mi daju sigurnost i okvir koji mi je neophodan. Nemam riječi ni načina da zahvalim mojim roditeljima na toj bezuvjetnoj potpori na koju sam mogla uvijek računati.


Velika očekivanja


Možete li pomiriti poslovno i privatno?


– Nadam se. Zapravo, točnije je reći da se trudim svjesna da je to gotovo nemoguća misija. Mi žene često imamo od sebe i veća očekivanja nego što je realno izvedivo. Očekujemo od sebe da budemo jednako dobre kao naše majke i bake u servisiranju obitelji, ali i da napravimo generacijski iskorak i budemo uspješne poslovne žene koje konkuriraju kolegama koji najčešće nemaju te iste obaveze i odgovornosti. I to nije sve. Želimo pratiti umjetnost u svim pojavnim oblicima, kulturne događaje, rekreirati se, družiti s prijateljicama, usavršavati se u cjeloživotnom učenju ovoga ili onoga. Kako to često ne uspijevamo, izmjenjuju na se osjećaji grižnje savjesti zbog zanemarivanja obitelji, zanemarivanja posla, zanemarivanja sebe. Kako bilo, često nas svih prati osjećaj nedostatnosti i neuspješnosti. Ne znam kako produktivno razriješti ovu zavrzlamu. Tješi me da mi nikada nije bio problem raditi, imam jako razvijenu disciplinu i radne navike. To zahvaljujem činjenici da mene rad smiruje, fokusiranost na posao me opušta. Dodatna mi je olakotna okolnost što ja stvarno imam privilegiju raditi što volim i u što vjerujem. Moja je obitelj to uvijek razumjela. A mogu se samo nadati da će mi i oprostiti.



Svi su kandidati u programima naglasak stavljali na nastavak izgradnje Kampusa pa tako i vi?


– Svakako. Moramo rasti u skladu s našim strateškim planovima. Osnovni izazov je, naravno, pitanje financiranja i to ne samo izgradnje nego kasnije i upravljanja i održavanja kompleksa. Međutim, Sveučilište čine ljudi i to 19 tisuća ljudi. Vidim Kampus primarno kao bolji i kvalitetniji prostor za ljude i taj sveučilišni grad na Trsatu treba integrirati i učiniti dostupnim svim građanima. Kampus treba biti prostor ljudi Rijeke, to nisu samo zgrade koje treba izgraditi.


Vjerujete da će u vašem mandatu doći do nastavka gradnje?


– Da. Svakako ćemo učiniti sve da do nastavka dođe. Gradnja Kampusa na Trsatu i Iki su naši infrastrukturni prioriteti.


Jedno od neriješenih pitanja je i Ri TV. Treba li Sveučilištu televizija?


– Na prošloj sjednici Senata prorektor za financije podnio je izvještaj prema kojem ta tvrtka ide u stečajni postupak. Mislim da bi bilo sjajno da Sveučilište ima svoj medijski servis, no čini da sa Ri TV taj projekt nije zaživio. Studentski zbor je imao inicijativu pokretanja studentskog radija na Kampusu koji bi emitirao cjelodnevni program i mislim da je to odlična ideja. Studentska televizija je drugi korak.



Kako ocjenjujete Sveučilište koje preuzimate?


– Osam godina sam prorektorica i pitanje je koliko mogu biti objektivna, jer kada govorite o sustavu u kojem ste radili, o tom sustavu prirodno se skloni misliti dobro. Uz tu ogradu, mislim da smo jedno moderno i propulzivno sveučilište. Jedan primjer, pozvana sam od Svjetske banke u Kotor prezentirati iskustva Sveučilišta u Rijeci u provedbi pilota programskih ugovora, novog načina financiranja sveučilišta utemeljenog na rezultatima. To je u Europi već prihvaćen sustav financiranja, a mi smo kroz trogodišnju pilot fazu pokazali kako se taj sustav može primijeniti i u našem okruženju strateškog upravljanja. Pozvana sam da prezentiram naša iskustva i postignuća ministrima obrazovanja i financija budućih članica EU. Dobili smo od Europske studentske unije, nakon provedene evaluacije, priznanje da smo sveučilište usmjereno na studente, a to nema niti jedno drugo sveučilište u Hrvatskoj. Mi smo na nedavnim nacionalnim sastancima redovito isticani kao primjer dobre prakse u Hrvatskoj za program mobilnosti studenata Erasmus, ali i za organizaciju i djelovanja sustava za osiguravanje kvalitete. Spominjem samo projekte na koje sam ja pratila kao najnovije primjere da nas i europski i svjetski neovisni evaluatori procjenjuju modernim i uspješnim u provođneju europskih politika visokog obrazovanja i znanosti. Povukli smo najveća europska sredstva za projekt istraživačke infrastrukture i uspješni smo u izgradnji sveučilišnog studentskog grada na Trsatu, organizirali smo treće Europske sveučilišne igre. Ne želim uspoređivati Sveučilište u Rijeci sa sveučilištima u Zagrebu, Splitu, Osijeku ili drugima po bilo kojem pokazatelju jer to uspoređivanje stvara neproduktivnu natjecateljsku atmosferu koja nije primjerena javnim institucijama. Dok smo mi dobri u jednom domeni, drugi su u drugima. Mi želimo biti suvremeno Sveučilište koje je poželjni partner ne samo akademskim već i izvan-akademskim institucijama. Nemam iluzija da imam sveobuhvatnu perspektivu na stanje i zadovoljstvo institucijom, ne mogu biti stručna u svemu i zato planiram formirati tim iskusnih suradnika s kojima ću, uz usuglašavanje s članovima Senata i ekspertima, detektirati početno stanje i definirati akcijski plan za daljnje aktivnosti. Osobito mi je važno kontinuirano konzultiranje s akademskom zajednicom i slušanje mišljenja zaposlenika i studenata.


Izbjeći rivalstvo


Imate li predodžbu tko će biti ti suradnici?


– Polako je formiram. Kolega prof.dr. sc Goran Turkalj, bivši dekan Tehničkog fakulteta bit će sigurno u prorektorskom timu. S njim sam već razgovarala i počašćena sam činjenicom da je spreman surađivati u provedbi mojeg programa i vizije. Obostrani respekt je doveo do dogovora o suradnji još na početku kampanje što mi je pružilo i sigurnost znajući da imam podršku izvrsnog stručnjaka iz područja tehničkih znanosti s velikim iskustvom u upravljanju institucijama i nesvakidašnjim moralnim integritetom.



Kako Sveučilište mislite pozicionirati prema drugim hrvatskim sveučilištima?


– Pokušala bih svakako izbjeći rivalstvo. Znam da je to prirodno i znam da mnogi očekuju kako ću reći da ćemo biti bolji od svih, ali ja taj diskurs ne volim. Očekujem partnerski odnos i uvažavanje različitosti, želim surađivati na dobrobit riječkog Sveučilišta. Suradnja na povećanju resursa i ekspertize te strateška partnerstva su moj prioritet, ne samo s hrvatskim sveučilištima. Fokus planiram staviti na intenzivnije povezivanje s europskim, ali i svjetskim, sveučilištima i izvan-akademskim institucijama. Svjesna sam da se sveučilišta rangiraju i na taj način pozicioniraju u odnosu na druga kako bi privukla studente, partnere i ulaganja. Namjeravam formirati Ured za institucijska istraživanja unutar sustava osiguranja kvalitete kako bismo planski i koordinarano radili na poboljšanju pozicije u sustavima rangiranja. Ključni kriterij koji se procjenjuje u sustavima rangiranja su znanstvene publikacije, citiranost i reputacija znanstvenika. U tom cilju treba razvijati sustavnu potporu znanstvenicima, ali i raditi na okrupnjavanju znanstvenih resursa kroz partnerstva na projektima. Osobno bih voljela da mogu nakon četiri godine reći: pogledajte mapu riječkog Sveučilišta i povezanost sa svim ostalim sveučilištima s kojima surađujemo i imamo stvarna partnerstva. I da ta mapa bude prošarana poveznicama s Europskim centrima znanja i izvrsnosti.


Sustavna inventura


Što će vam biti prioriteti nakon preuzimanja funkcije?


– Prva stvar je napraviti jednu dobru i sustavnu inventuru. Mislim da je pošteno za kasniju procjenu mojeg rada jasno definirati početno stanje kako bi se moglo vrednovati učinjeno. Ta će inventura biti polazište i za raspravu na Senatom o budućim koracima i prioritetima. Razmišljam i o dobroj praksi koju je uveo akademik Daniel Rukavina, a riječ je o vanjskoj inozemnoj evaluaciji Sveučilišta. Među prvim potezima svakako planiram će i razgovor s ministrom znanosti i obrazovanja, ali i nekim drugim ministarstvima relevantnim za buduće funkcioniranje Sveučilišta.


Na javnim predstavljanjima kandidata za rektora bilo je riječi o transparentnosti rada, a vi ste izrazili svojevrsno nezadovoljstvo trenutnom situacijom?


– Ključna obveza javnih institucija je transparentnost kako zbog obveza da porezni obveznici, koji na financiraju, imaju uvid u naš rad tako i zbog akademske zajednice koja mora imati uvid u djelovanje institucije. Kada govorim o transparentnosti, poglavito imam na umu dostupnost informacija o Sveučilištu. Sveučilišni sustav je složen, treba naći način da bude pregledan i onima koji nisu svakodnevno vezani uz njega. Zato nam treba nova atraktivna i osuvremenjena mrežna stranica i drugi mrežni sustavi komunikacije sa studentima, djelatnicima i širom zajednicom. Posebno moramo poraditi na otvorenosti u komunikaciji s međunarodnom zajednicom, inozemnim studentima, znanstvenicima i potencijalnim partnerima. Drugi element transparentnosti je dostupnost dokumenata i podataka koji su potrebni donositeljima odluka unutar Sveučilišta. Osobno me fascinira sustav američkih sveučilišta na kojima se javno obznanjuju plaće svih djelatnika, kao i rezultati unutrašnjih analiza sustava. Nema povjerenja u institucije bez transparentnosti, javne percepcije da ništa ne skriva i da svatko može lako doći do potrebnih informacija.


Ideja korporacijskog sveučilišta


U programu rada veliki ste naglasak stavili na internacionalizaciju?


– Sveobuhvatna internacionalizacija nije samo opcija, držim da se radi o imperativu institucija visokog obrazovanja. Već i sada možemo reći da je sustav studentske mobilnosti kroz Erasmus programa profunkcionirao na Sveučilištu. Stalno povećavamo proračun, a čini se da je on i dalje manji od interesa. Republika Hrvatska ja zacrtala da će do 2020. biti 20 posto inozemnih studenata u sustavu zbog čega je potrebno intenzivno uklanjati prepreke internacionalizaciji, razvijati združene studijske programa, osiguravati nastavu i na engleskom jeziku, organizirati međunarodne ljetne škole i slično.



To je i na tragu sveučilišta treće generacije za koje se zalaže aktualni rektor. Hoćete li nastaviti tim putem?


– Ne znam imamo li uopće izbora ako želimo biti sveučilište koje funkcionira u suvremenom svijetu. Sada već govorimo o sveučilištima četvrte generacije, a ne težiti sveučilištu treće generacije značilo bi vraćanje u prošlost. To je sveučilište koje, osim obrazovanja i istraživanja, uključuje veću otvorenost prema zajednici, inovacijama, kreativnim industrijama i primijenjenim istraživanjima. Koncepcija sveučilišta treće generacije možda zvuči idilično, ali svima nam treba biti jasno da je to dijelom i dio trenda smanjenja sredstava koja država ulaže u visoko obrazovanje i na neki način sveučilišta su prisiljena izaći u zajednicu i tražiti sredstva na nekim drugim mjestima.


Znači li to da podržavate i ideju o poduzetničkom sveučilištu?


– Moram reći da sam svjesna da postoji izvjesni otpor u sveučilišnoj zajednici prema ideji korporacijskog sveučilišta ili sveučilišta čiji je fokus poduzetništvo. Stava sam da nikako ne smijemo izgubiti iz vida da smo mi prije svega obrazovna i istraživačka institucija, ali ne smijemo upasti niti u ideologiju otpora. Naše studente moramo opremiti kompetencijama da mogu i sami jednog dana biti poduzetnici, ali da razvijaju druge mehanizme samo-zapošljavanja. Također, istraživanja trebamo usmjeriti prema primjeni, moramo inkubirati i osnažiti potencijalne tvrtke koje će moći zapošljavati, privlačiti ljude u Rijeku, a sve u cilju poboljšanja kvalitete života.



Tijekom kampanje otvorila su se neka pitanja vezana uz Studentski zbor. Ispostavilo se da u Senatu sjedi predstavnik koji već 12 godina studira. Kako ocjenjujete tu situaciju?


– Osam godina sam prorektorica za studij i studente i moj je odnos tijekom svih osam godina sa Studentskim zborom bio je uzoran, unatoč tome da nismo uvijek imali ista stajališta. Međutim, rasprave su uvijek bile konstruktivne i plodne. Mi smo jedno od rijetkih sveučilišta koje je kao strateški cilj postavilo veću participaciju studenata u svim tijelima sveučilišta. Studenti su uistinu naši partneri. Studentski zbor je tijekom proteklih osam godina razvio integrirani sustav financiranja projekta, sudjelovao aktivno u definiranju sveučilišnih politika, pokrenuo niz inicijativa na nacionalnoj razini vezano uz studenstki standard i kvalitetu studiranja. Svo vrijeme, ova je uprava njegovala autonomiju Studentskog zbora i poštovala odluke Skupštine bez paternalističkog propitivanja i uplitanja, pazeći da je sve u zakonskim okvirima. Možete imati ovakva i onakva mišljenja, ali naš je stav bio povjerenje da studenti znaju odlučiti što je za njih najbolja opcija. Budući je sustav studentskog predstavništva bio učinkovit na lokalnoj i nacionalnoj razini, da je naš bivši predsjednik postao član krovne europske asocijacije studenta, nismo imali razloga dovoditi bilo što u pitanje.



Mislite li da je razina suradnje s privredom tom smislu zadovoljavajuća?


– Ne. To nikako. Ima niz načina na koje možemo surađivati s privredom gdje postoji prostora za unapređenje. Tvrtke trebaju biti naše stručne, nastavne i znanstveno-nastavna baze gdje će naši studenti stjecati praktične kompetencije odrađujući projekte i tekuće poslove za njih. Jednako tako moramo razvijati kolaborativne projekte pa i doktorske radove od kojih dobrobit imaju u tvrtke i Sveučilište. Sveučilište može dati ekspertizu tvrtkama, osigurati kvalitetne studente – buduće zaposlenike s kompetencijama koje su im potrebne, a tvrtke mogu sudjelovati u njihovom stipendiranju ili davanju jamstva za kreditiranje njihovog obrazovanja. Treba razvijati suradničku kulturu između poslodavaca i sveučilišta, premostiti komunikacijski jaz i predrasude o nespojivosti tzv. realnog sektora i sveučilišta.


Akcijski plan


Često se čuje da nedostaju primjenjivih istraživanja.


– Rekla bih da treba intenzivirati i fundametalna i primjenjiva istraživanja. Primjenjiva su jako važna za sveučilište treće generacije, za doprinos zajednici, ali nema primjenjenih istraživanja bez fundamentalnih. I to smatram umjetno produciranom dilemom koja stvara otpor istraživača u fundamentalnim znanostima prema primjenjenim iz straha da će oni ostati bez potpore. Osobno vjerujem u važnost primijenjenih istraživanja u svim znanstvenim područjima.


To onda otvara i pitanje infrastrukturne opreme za koju kruže priče da se ne koristi u dovoljnoj mjeri?


– Znanstvena infrastruktura može se koristi u obrazovanju, znanstvenim istraživanjima i u komercijalne svrhe. Treba vidjeti koja su očekivanja i hodogram iskoristivosti te opreme. Je li ispod očekivanja, odnosno kakvo je naše prolazno vrijeme. U ovom trenutku ne raspolažem informacijama, i to će svakako biti dio inventure sustava i ubrzo ćemo imati podatke i akcijski plan za naredno razdoblje.


Kako ocjenjujete suradnju s lokalnom zajednicom? Može li biti bolja?


– Mislim da je suradnja s lokalnom upravom i samoupravom uzorna. Mi smo jedno od prvih sveučilišta koje je razvijalo uski partnerski odnos s Gradom i Županijom, ali i gradovima i općinama u okruženju. Postoji veliki interes sviju da tu suradnju nastavimo i unaprijedimo. Kroz EPK 2020 sada prijavljujemo niz zajedničkih projekata i u tom dijelu vidim veliki potencijal za svih.


Mislite li da bi se sveučilište trebalo kritičnije odnositi prema svakodnevnim događajima i biti prisutnije u javnom životu?


– Svakako. Želim da budemo prisutni u tom aspektu javnog života jer imamo stručnjake koji jesu i zainteresirani i voljni sudjelovati u javnim procesima. Treba nadići zazor i strah od javnih nastupanja s naše strane, imamo fantastične stručnjake za koje javnost i mediji i ne znaju. Mislim da je kritičnost nužna, ali konstruktivna kritičnost ne diskvalifikacije.