Ja sam prosječni hrvatski građanin, nezaposlen, bez redovnih primanja koji pokušava raditi ono što voli. Smatram da imam znanje, da to što radim ima smisao, kvalitetu i rezultat, pa iako sam svjestan da se od toga ne može živjeti, ja i dalje živim za ono što radim. I još uvijek uživam u tome. Upravo tim riječima Siniša Kuharić odlučio se predstaviti svekolikoj javnosti, iako će malo tko iole upućeniji u riječku sportsku i društvenu scenu reći da za Sinišu Kuharića nikad nije čuo.

Siniša Kuharić osebujna je mlada osoba. S navršenih 33 godine po mnogo čemu je sličan ljudima svoje i bliskih mu generacija, dijeli njihove probleme, živi sa zaručnicom Anitom Vranić (kaže Siniša da niti jedna druga ne bi mogla trpiti to što Anita trpi op.a.), strahuje od zasnivanja obitelji… Pa opet, po mnogo čemu se toliko razlikuje od svih njih. Silna nepravda i nerazumjevanje okoline, a o tome nevoljko govori, natjerala ga je da odabere jedan sasvim poseban životni put pa je zajedno sa skupinom svojih istomišljenika ili bolje rečeno prijatelja krenuo u sportsku avanturu što može potrajati još godinama, a može, kako će to i sam reći, završiti istoga trenutka kada stvari više ne budu mogle funkcionirati po njihovim načelima i načinu poimanja sporta. A kod Siniše Kuharića sport je nešto posebno. Najmanje materijalno.

– Željeli smo dokazati da se i u ovom sustavu sa svim njegovim manama može izrealizirati ideja ako postoji zdrava grupa ljudi sa zdravim zajedničkim ciljem. Pa čak i po cijenu da za to nema financijskih sredstava – započet će 33-godišnji Siniša Kuharić, osnivač Košarkaškog kluba »Flumen Sancti Viti« u Rijeci popularnijeg kao FSV.

– Kada smo vidjeli da od praznih obećanja neće biti ništa odlučili smo ne trošiti vrijeme na negativnosti, nego prionuti poslu. Tako smo došli na ideju o skupljanju boca, poslije i sekundarnih sirovina, a time smo namaknuli znatan dio sredstava za početak – nastavlja Siniša pa se polako vraća u 2007. godinu i svoje trenerske početke.

FSV je filozofija

– Prva trenerska iskustva bila su prilično stresna, bio sam u jednom klubu u kojemu smo i djeca i ja bili prepušteni sami sebi, a kako smo imali dobre ideje i mislili da imamo i znanje odlučili smo se na osnivanje kluba. Tako je nastao FSV. Kao platforma kroz koju bismo mi, a ja sam samo jedan od tih koji su tada povukli, razvijali klub i košarku. Kada se danas osvrnem na naših deset godina mislim da smo napravili čudo – reći će Kuharić pa ostati malo zatečen tvrdnjom da, unatoč svim rezultatima, a posljednjih godina oni su odlični, mnogi ljudi FSV manje doživljavaju kao klub, a više kao svojevrstan riječki pokret, tihi bunt protiv sustava koji te ne prepoznaje, ne prihvaća ili ne cijeni dovoljno.

Dvije ekipe, jedno srce – Siniša Kuharić s djecom iz Centra za odgoj i obrazovanje i s košarkašima u kolicima "Kostrene"

– Na neki način možda i jest tako. Način na koji smo mi krenuli u čitavu priču je način razmišljanja, a to nas razlikuje od svih ostalih. Od prvog dana smo ostali vjerni temeljnoj bazi, nitko u našem klubu nikoga ne krade, ne levati, nitko nikome ne ostaje dužan, igra se otvorenih karata s roditeljima, klincima, trenerima, sve što se skupi ulaže se u programe, opremu, edukaciju. I tako od prvog dana, od one prve boce koju smo skupili nadalje. Vjerujem da zbog takvog pristupa mi danas ponosno možemo reći da smo najmasovniji košarkaški klub u Primorsko-goranskoj županiji. Najmasovniji po broju ekipa u natjecanjima, broju djece, školama košarke pa čak i po broju ljudi koji tu košarku usko žive, bore se, rade, snalaze se. FSV je filozofija sporta koju smo od prvog dana gajili i koja ima zadatak nešto dati ovom društvu. Imamo samoodrživi sustav kojega se rijetko može naći. I povrh svega, naša djeca drugačije doživljavaju klub jer znaju da su i sama pridonijela da bi se nabavila neka oprema, za razliku od djece koju sve dočeka i ni o čemu ne moraju razmišljati – s velikim žarom govori prvi predsjednik kluba s kojim i dalje svakodnevno liježe i ustaje, iako više u njemu ne obnaša niti jednu funkciju. Kao koordinator i trener u KK Kraljevici i volonterski tajnik u KK Kostrena na neki se je način maknuo iz riječkog sporta.

Košarka za sve

– Zašto sam se maknuo? Navest ću samo jedan primjer. Juniori FSV-a plasiraju se na poluzavršnicu državnog prvenstva, juniori Kvarnera također. Mi se razletimo na sve strane, tražimo sponzorstva, donacije, neviđeno žicamo da bismo skupili novac za otići u Vukovar, a djeca Kvarnera odlaze na tu poluzavršnicu gradskim autobusom s pedeset mjesta. Gdje su tu jednaki uvjeti, jednaki kriteriji? Tko je tu lud? Takav pristup dovodi do razdora, nezadovoljstva i dok je to tako neće biti dobro. Ne želim i neću prihvatiti činjenicu da djete koje trenira košarku u FSV-u vrijedi nekoliko puta manje u odnosu na neko drugo djete iz istog grada. Jedini moj angažman u riječkom sportu, ako se to tako može nazvati, jest što dva puta tjedno radim s klincima u Centru za odgoj i obrazovanje – dodaje, pa mu se i na sam spomen tog angažmana protegne osmjeh od uha do uha i istog trena zaboravlja na nepravde i frustracije. Svakome tko je barem nakratko imao priliku Sinišu pogledati na djelu s djecom iz Centra za odgoj i obrazovanje savršeno je jasno zašto je to tako. »Košarka za sve« ime je projekta već devet godina namjenjenog djeci s invaliditetom.

– Odrastamo zajedno. Ja s njima i oni sa mnom. Želio sam pokrenuti košarku u kolicima, ali tada nije bilo kritične mase da taj projekt zaživi, a želio sam negdje odraditi svoj društveni angažman. I dogodilo se to u Centru za odgoj i obrazovanje. Od kada smo krenuli s projektom do danas treninge imamo dva puta tjedno u istim terminima i svi su vrlo predani radu. A to čovjeka posebno ispunjava. Mogu iskreno reći da danas sigurno ne bih bio u košarci da ne radim s tom djecom – iskren je Siniša pa pokušava dočarati koliko je izazovan taj trenerski angažman. Ali u isto vrijeme i nevjerojatno zahvalan.

Nepatvorena ljubav

– Imam heterogenu grupu gdje su različiti stupnjevi invaliditeta, od djece sa sindromom Down, preko lakše i srednje mentalne retardacije, do poremećaja pažnje ili nekih poremećaja iz autističnog spektra. S njima nije lako raditi, ali svi oni imaju tako nepatvorenu ljubav prema košarci da mi to napuni sve baterije. Ako na taj trening dođem isfrustriran, odem kao novi čovjek. Zašto? Kada se netko toliko veseli da postigne koš, da ima loptu u rukama, da igra košarku, kada je nekome svaki trening kao finale svjetskog prvenstva sam sebi kažem: »Kvragu i sve, to je ono što me održava u sportu!«. Svakom treneru prvi je zadatak da djetetu prenese ljubav prema sportu i dok dobivaš nazad tu ljubav to te drži. Ima te ljubavi kod sve djece, ali kod njih u centru je to nevjerojatno izraženo. I zbog toga ću ih voditi dokle god budem mogao i imao čime doći u dvoranu – govori trener velikoga srca, omiljen kod svih svojih pulena.

Glumac Goran Navojec s mladim košarkašima / Foto Roni BRMALJ

– Kako ih sve uskladiti? Potrebna je silna enrgija, ide malo sporije, ali se može. Svatko od njih je velika individua za sebe. I po pitanu pristupa i po pitanju shvaćanja sporta. Među njima ima izrazitih natjecatelja, ima ih kojima je svejedno hoće li postići koš, ima ih koji mogu brže, koji mogu sporije, ali u principu svi to odrade. I ono što je najvažnije svi vole i žele igrati pa su tako koncipirani i treninzi. Malo se istežemo, malo pojačavamo neke kritične točke u tijelu, pokušavamo im nadomjestiti manjak aktivnosti. Najzanimljivje jest da taj dio treninga oni odrade samo zato što žele igrati. Žele igrati dva na dva, tri na tri, na dva koša… Nije bitno. Samo da se igra. I kada vidiš tu želju i tu ljubav, te njihove emocije i reakcije, to te jednostavno mora napuniti energijom. Koliko im je stalo možda će najbolje posvjedočiti podatak da ima djece koja u devet godina nisu propustila niti jedan trening – kaže Siniša, koji za punjenje energijom ima još jedan tajni adut. Uz djecu u Centru za odgoj i obrazovanje u Kostreni je pokrenuo i – košarku u kolicima iako mu dva prethodna pokušaja nisu uspjela.

Zarazna energija

– Pred ljeto prošle godine došla je inicijativa od samih osoba u kolicima. Skupili smo se u prosincu, napravili pokazni trening i krenuli. Od tog trenutka ta je grupa sve brojnija, konzistentnija. Krenuli smo s treninzima jednom tjedno, sada imamo dva, a oni bi već željeli i tri treninga tjedno. No, mi za to još uvijek jednostavno nemamo uvjete, jer nemamo dovoljan broj kolica, a bez adekvatnih kolica to je vrlo opasan sport. Sada ćemo se angažirati da nabavimo barem dvoja kolica i to prije svega sigurnosti radi jer standardna kolica nisu primjerena, vrlo su nestabilna i na treninzima nam se dešavaju prevrtanja, padovi. Košarka je vrlo kontaktan i dinamičan sport, agilan, brz i ako nemaš sportska kolica igraš uz veliki rizik – u dahu govori Siniša pa iznova pokušava dočarati koliko truda i energije njegovi učenici ulažu na svakom treningu. I o kakvim je naporima, a pritom i motivaciji riječ.

– Ima tu različitih slučajeva i teških sudbina, ima ljudi koji su se prije bavili sportom, ima ih koji se nisu bavili sportom, ali u dva mjeseca su jako dobro i jako brzo savladali osnove i izrazito su motivirani. I taj njihov motiv je opet ono što te vuče i što ti daje energiju. To je nevjerojatno, kao i kod moje djece u Centru za odgoj i obrazovanje, to je ta ljubav o kojoj govorim, to je ta pozitiva. Iako je još uvijek sve to u povojima imam nekakvog iskustva i iz tog iskustva osjećam da bi mogla biti jedna lijepa priča. Jer zaista je u pitanju jedno zdravo okruženje. Dečki i cure koji dolaze u Kostrenu su zadovoljni, to je energija koju je teško opisati. Treba doći u Kostrenu i to osjetiti. A košarka u kolicima je najpopularniji paraolimpijski sport, u njemu nema ograničenja po godinama, spolu, u pravilima je to jako dobro riješeno. Postoji širok spektar osoba s invaliditetom koji mogu igrati, paraplegičara, kvadriplegičara, amputiraca, ljudi koji hodaju ali zbog nekih ozljeda ne mogu igrati – kaže trener Kostrene, kojemu igrači i igračice na trening dolaze iz čitave Primorsko-goranske, ali i iz Istarske županije.

Vrhunski uvjeti

Ne čudi, i Sinišina je energija zarazna, nije mu problem u dvoranu doći puno prije njih, sjesti u kolica i vježbati ono što će se taj dan raditi na treningu. Žuljevi na rukama najbolji su dokaz koliki trud ulaže u ovaj projekt.