Foto R. Brmalj
Kad me je Riza, za jednog od naših druženja, upitao bih li ja bio kum njegovom unuku, nisam ni trenutak razmišljao o odgovoru. Ma, bih li bio, bio bih presretan ako mogu. Ja, kao i moja supruga Lenka, te moje tri kćeri Nina, Vanja i Milica, Rizinu obitelj ćemo zauvijek smatrati svojim. Počašćen sam ovim danom, kazao je Rade Šerbedžija
RIJEKA Tko god je tijekom popodneva prošao Mihačevom Dragom, riječkim kvartom više nezamjetnim nego li zamjetnim, čudom se čudio zvucima koji su dopirali iz jednog dvorišta okićenog balonima. Zvuci romske glazbe, a nije ni Svjetski Dan Roma, a bogme ni Đurđevdan. Nije ni vjenčanje. E, pa bila je prva rođendanska zabava Emanuela Rize i još bitnije – njegovo krštenje.
Ni prvo, ni zadnje, reći će mnogi. Je, istina ali Emanuelu je i prvo, i zadnje, a njegovom kumu Radi Šerbedžiji prvo romsko kumstvo. Kaže vanserijski glumac – meni je Emanuel prvo romsko kumče, a mojoj supruzi Lenki drugo. Emanuel i da je htio nije mogao reći ništa jer tek uvježbava korake, a riječi, one će doći kasnije. Komentar zbivanja još kasnije, kad iz usmene predaje ali i brojnih fotografija i video zapisa što su ih pripadnici sedme sile, a i ostatak povelikog društva jučer načinili, sazna što se sve zbivalo 15. srpnja 2015. godine, na njegov prvi rođendan.
Emanuel je malac, simpatičan, kuštrav i nasmijan. Velika beba, reći će njegova mama Anamaria, a tata Afrim dodati – samo nek’ je zdrav. Anamariji i Afrimu Emanuel je prvo dijete. Plod čiste ljubavi, kažu mladi roditelji. Nas je pak zanimalo kako su se i gdje susreli Afrim i Anamarija.
– Ja sam iz Požege, on iz Rijeke. Došla sam u Rijeku, sreli smo se, zavoljeli i eto. Emanuel je rođen u Požegi ali život smo nastavili tu, kratko je ispričala Anamaria. A kakva je veza između velikana ne samo hrvatskih, već i mnogih svjetskih kazališnih i filmskih scena, glumačkog velikana s riječkom adresom i ove romske obitelji? Jednostavna! Našle se dvije srodne duše, ona Radina, i ona Aslanova i prepoznale se. Aslan? Emanuelov djed koji je kumovao ovom kumstvu.
– Našao sam Rizu na riječkoj tržnici. Možda je on našao mene. Uglavnom, našli smo se. Riza je legenda riječke tržnice, svi ga znaju, svi ga cijene i poštuju. Zapravo, obožavaju ga. Mnogobrojnu obitelj uzdržava sa svojih deset prstiju. Teškim fizičkim radom. Zavolio sam ga vrlo brzo. Njegove kvalitete, prvenstveno radišnost i poštenje, ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Često bih ga zamolio da mi pomogne odnijet’ nešto na četvrti kat na kojem stanujem. Nikad me nije odbio, a ja bih ga uvijek pošteno platio. U početku, neko kratko vrijeme, bio je to poslovan odnos, ali vrlo brzo je postao prijateljski. Znate, dođemo na taj četvrti kat, pozovem ga da odmori, razgovor na razgovor i eto prijatelja.
Cijeli se život družim s Romima ili kako ih ja volim nazvati »mojim Ciganima«, s tim da meni Cigan u ovom kontekstu nikad nije bila pogrdna riječ već riječ koja iskazuje prisnost. Svirao sam s mnogima, s Janikom Balašem, Momom Nikolićem i još mnogim vrsnim romskim glazbenicima i uvijek je to bilo neprocjenjivo i glazbeno i ljudsko iskustvo. Oni znaju voljeti ljude.
Voljeti život i radovati se svakom novom danu ma što on donosio. Ja ih obožavam. Ustvari, silno sam i sam želio biti Rom, ali Rade, to ti nije uspjelo. Ono što mi uspjeva jest biti prijatelj s njima i kad me je Riza, za jednog od naših druženja, upitao bih li ja bio kum njegovom, mislim jedanaestom unuku, nisam ni trenutak razmišljao o odgovoru. Ma, bih li bio, bio bih presretan ako mogu. Riza mi je ukazao veliku čast i ja, kao i moja supruga Lenka, te moje tri kćeri koje su danas tu – Nina, Vanja i Milica, Emanuela ćemo zauvijek smatrati svojim. Baš kao i Rizinu obitelj. Počašćen sam ovim danom, kazao je Rade Šerbedžija i dodao kako su Pehlin Kingsi orkestar snova.
Opširnije u tiskanom izdanju Novoga lista od četvrtka 16. srpnja 2015.
