Profesionalna policajka odana poslu i životu, ali prije svega obitelji

Senka Šubat: Glumila sam s Ksenijom Pajić i imitirala Terezu

Edita Burburan

Karijera je lijepa stvar, ali za mene je to ipak obitelj. Svaki slobodan trenutak nastojim provesti s obitelji. Volim se družiti s prijateljima uz pjesmu i dobru hranu, to mi ispunjava život. U srednjoj školi smo imali krasnu dramsku grupu u kojoj smo ja i Ksenija Pajić glumile, oponašale pjevače, govorile stihove... Mladi i danas imaju snagu i ideje, ja vjerujem u njih



Karijera je važna, ali to će ostati samo negdje zapisano, a obitelj je najveća vrijednost i izvor moje snage, stav je optimistične i vedre Senke Šubat, 53- godišnje magistrice pravnih znanosti koja će uskoro obilježiti dvije godine na mjestu načelnice Policijske uprave Primorsko-goranske županije.


U policiji je provela čitav dosadašnji radni vijek polako prelazeći stepenicu po stepenicu. Započela je kao šalterska službenica gdje je provela 10 godina, radila je u administraciji, kadrovskom odjelu, prometnoj policiji, vodila je tim Odjela za gospodarski kriminalitet, okušala se kao glasnogovornica, radila u Odsjeku prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a za povrede službene dužnosti nadležan za četiri Policijske uprave: primorsko – goransku, istarsku, karlovačku i ličko-senjsku.


No, bilo je i teških trenutaka, kao kad je dobila otkaz nakon što je otišla na porodiljni i kad je proglašena tehnološkim viškom te bila upućena na prekvalifikaciju za policijskog službenika u Valbadon.




Radila je i učila, pravni fakultet završila je uz rad, a prije nekoliko godina je i magistrirala, ali kaže s učenjem nikad nije gotovo, to je cijeloživotni proces. Iako vrednuje svaki trenutak karijere, nikada je nije smatrala vrijednijom od obitelji, a otkako je postala nona najradije provodi vrijeme s jednoipogodišnjim unukom Matijom. 



Obožavam svoj dom, moj vrt u kojem su moji jorgovani, ruže, moj labrador-retriver Max, mačkice Tonka i Čupa, zvuk smijeha okupljene obitelji, prijatelja i pjesme (Ne diraj moju ljubav, Del Tebe) to mi donosi mir. 



Presudio – natječaj


Nakon skoro dvije godine mandata na mjestu načelnice policijske uprave, kakva iskustva dijelite, je li vam se svidjelo biti načelnicom? 


  – Na jesen će biti dvije godine otkako obavljam poslove načelnice ove Policijske uprave i mogu reći da se radi o izuzetno napornom i dinamičnom te odgovornom poslu. Startno je presudilo što su prvi put u povijesti policije provedeni interni natječaji za rukovodeća radna mjesta. Po prvi put su dani jasni kriteriji, uvijeti po kojima se možemo javiti, nakon čega smo svi pristupili jednakom testiranju. Bilo je to jedno novo iskustvo i da nije bilo istih mogućnosti za mene i sve moje kolege koji zadovoljavaju tim uvjetima ne bih mogla niti biti ovdje, ne bih mogla niti pokazati svoju razinu znanja. 


 I kako su vas prihvatili muške kolege, jesu li »gentlemani« prema vama? 


  – Sigurno je da je to i za njih bila novina. Ovo je tradicionalno muško zanimanje i otpora ima, ali bez obzira na to, ne možemo zaustaviti vrijeme i činjenice koja se svima nameću, a to je da ravnopravnost spolova nije budućunost nego sadašnjost i da je profesionalnost ne uvjet, nego nužnost. Rođena sam Riječanka i s ponosom mogu istaknuti da su naš grad i županija bili spremni za takvu novinu, da žena bude na čelu policijske uprave. S obzirom da nisam član niti jedne stranke, niti sam to bila prije izbora na ovu funkciju, puno mi je značila i jednoglasna podrška županijske skupštine. 


 Koliko dugo smatrate da možete obavljati ovu funkciju? 


  – Moj osobni stav je da bi na ovakvim funkcijama trebalo ostati najduže dva mandata. To ističem iz razloga jer ovakva radna mjesta »potroše « čovjeka, ne samo zbog intenziteta rada, nego i zbog nemogućnosti planiranja dnevnih aktivnosti, koje su u mom poslu često uvjetovane neočekivanim događajima. U svojih 35 godina staža imala sam puno promjena radnih mjesta i ona su me osnažila na ovom putu do načelnice policijske uprave i ne bi bilo dobro da sam ostala samo na jednom radnom mjestu. Svako radno mjesto donijelo mi je novo iskustvo. 


 U policijskoj upravi došla ste kao srednjoškolac, poznajete sve odjele i segmente posla, i ako smijem u polušali zaključiti znači li to da vas nitko ni u čemu ne može »preveslati«? 


  – (Smijeh) Uvijek se može nekog preveslati ili pogriješiti. Došla sam zaista vrlo mlada 1979., po završetku srednje ekonomske škole – CUOEUMIK. Kasnije sam uz rad završila Pravni fakultet, a kad su djeca odrasla, upisala sam i poslijediplomski znanstveni studij, pa sam danas magistar pravnih znanosti. Prošla sam gotovo sve segmente radnih mjesta i nikad mi nije žao, zbog toga danas lakše mogu razumijeti kolegice i kolege. Svako radno mjesto je novo iskustvo i svako od njih smatram potrebnim i korisnim. 



Dugogodišnja sam članica Lionsa kluba Sušak, prošle godine sam bila i predsjednica. Stalno učestvujemo u humanitarnim akcijama i koncertima u kojima podupiremo prikupljanje sredstava za slabovidne, do donacija za Dječju bolnicu Kantrida… 



Druženje s unukom Matijom


Uz svu gomilu obaveza i odgovornosti koje jure za vama pretpostavljam čitav dan, i tako već godinama, kako se opuštate, uspjete li pobjeći od policije, bar nakratko?  

  – Teško, moje radne obaveze su takve da me zaista okupiraju cijeli dan. Uz takav tempo nemoguće je planirati opuštanje i uživanje…svaki slobodan trenutak nastojim provesti s obitelji. Posebno volim vrijeme provoditi s unučićem Matijom, a tu je i moja majka Katica kojoj je zbog bolesti također potrebna naša njega. U tim privatnim i poslovnim okolnostima nemam baš previše vremena za sebe. 


 No, ipak, ti rijetki trenuci opuštanja gdje vas zaustave, osim uz vašu obitelj, u kinu, kazalištu, sportskoj dvorani… 


  – Volim se družiti s prijateljima uz pjesmu i dobru hranu, to mi ispunjava život. Volim i kino i kazalište, ali zbog obaveza zaista si rijetko mogu priuštiti toliko slobodnog vremena za češće izlaske. 


 Spominjete druženje s prijateljima, to sigurno podrazumjeva da ste dobra domaćica i da fino kuhate? 


  – Pa zar se to ne vidi?! Ahahah… volim kuhati, volim raditi lovačke gulaše i njoke, nisam previše od slatkoga, jer moj suprug Darko ne voli kolače, pa ih ne radim, jer ih onda ja previše pojedem. 


 Hoćete li podijeliti s nama neki fini recept? 


  – Vrlo rado ću vam odati tajnu dobrog lovačkog gulaša! Ali moram pohvaliti supruga, on je lovac Luka i fino obradi meso prije pripreme, posebno vepra. 


 Dinamični ste u poslu, kuhinji, druženjima, znači li to da volite i putovati? 


  – Suprug Darko je već godinama zapovjednik na stranoj brodarskoj kompaniji, ali vrlo rijetko putujem s njim dok radi, to sam učinila svega nekoliko puta. Više volimo kad uhvatimo slobodne termine ukrcati se na kruzer i opušteno krstariti. 


 Nemirne duše?! 


  – Upravo tako, volimo se svakog dana probuditi u novom gradu i upoznavati se sa poviješću, kulturom i običajima drugih naroda, a onda napunjenih baterija vratiti se u naš najlipji kraj na svitu. 


 Vašem suprugu ne smeta što je tada i u slobodnim trenucima ponovno na moru? 


  – Ne, on to voli, uživa u moru na drugi način, jer smo tada zajedno i na odmoru, bez obaveza. 


 I koje su vam omiljene destinacije? 


  – Mediteran, Skandinavija, Europu smo cijelu prošli. Nedavno smo istraživali i južne destinacije Maroko, Tunis… Volimo proći i po našoj obali, Split, Dubrovnik … Znamo ponekad »skrenuti« do Međugorja, za dušu, a do restorana »Bagin most« za tijelo – na prstace. 


 Donosite li recepte s putovanja? 


  – Donosimo, volimo istraživati pa ne odolimo ni receptima. Toliko ima lijepih stvari na svijetu i lijepo ih je vidjeti i doživjeti. 



Što najviše cijenite u toj karijeri, što ste kao čovjek uzeli u sebe?   – Upornost, upornost i rad. U sjećanju mi je svaki segment te karijere, ali u najljepšem sjećanju ostao mi je rad u Odjelu za suzbijanje gospodarskog kiminaliteta, zato što je tamo rijetko bilo da žena bude inspektor. S kolegicama i kolegama imala sam jako dobra kontakt i naučila sam da nema muškog i ženskog posla. Kroz takav rad zadobije se povjerenje. Tu se izgradi odnos s kolegama i to ne samo poslovni već i ljudski, jer samo u takvom punom odnosu mogu doći i dobri rezultati. To baš nije bilo lako naučiti i zbog toga sam izuzetno ponosna što sam baš u tom Odjelu dobila poziciju da kao žena budem vođa grupe i sa svojim kolegama vrlo dobro surađujem i zadobijem njihovo poštovanje. 


Odbila Zagreb


Vaš je suprug pomorac niz godina, bila ste sama s djecom i sigurno je bilo drugačije, je li vam bilo teško raditi tako odgovorne poslove i sama se brinuti o djeci i domu?  

 – Nije samo meni bilo teško, svakome je teško odgojiti dijete, a nisam ni usamljen primjer, u našem kraju puno je žena pomoraca. Danas mi se zbog napornog poslovnog tempa i izazova to čini posebno teškom i zahtjevnom zadaćom. 


 Svojedobno ste imali i izvrsnu poslovnu ponudu koja je podrazumjevala vaš boravak u Zagrebu, odbili ste? 


  – Da, odbila sam je, jer smo suprug i ja ocjenili da netko mora ostati uz djecu. Kćeri, Anamarija i Silvija su tada bile gimnazijalke i iz današnje perspektive vidim da smo dobro odlučili. Starija kći Silvija je doktorica dentalne medicine, dok je mlađa Anamarija magistrica prava. Obje rade ono što vole i sretno su udane, a posebni izvor sreće nam je unuk Matija. 


 Držite stvari u svojim rukama, je li to je kod vas stvar karaktera ili vas je život nadogradio tom sposobnošću? 


  – Rekla bih da mi je život nametnuo da moram držati konce u svojim rukama. Kao mlada preuzela sam dio odgovornosti za našu djecu i obitelj, dok se suprug borio za bolju materijalnu egzistenciju obitelji. 


 Koliko ste imali godina? 


  – Ooo… bila sam mlada, s obzirom da sam se udala s nepunih dvadeset, a rodila s dvadeset i dvije godine… 


 Zaista mladi, pa može li tako mlada osoba preuzeti toliku odgovornost? 


  – Može, djeca su me najviše promijenila. Postala sam odgovorna kad sam postala majka. Nakon toga sam upisala fakultet, bila sam svjesna da djeci moramo pružiti najbolje što možemo, a to možemo samo ako im svojim primjerom pokazujemo da nema prepreka. 


 Rekli ste da ste imali priliku sa suprugom i obitelji otići živjeti i u London, zbog čega ste tome izmakli? 


  – Suprug je radio za stranu kompaniju u kojoj je bio inspektor, te je skoro dvije godine radio i živio u Londonu, gdje mu je 1996. bilo ponuđeno da tamo preseli s obitelji. U nekoliko navrata s djecom sam otišla u London. Htjeli smo vidjeti bismo li se mogli prilagoditi ondašnjem načinu života. London je divan svjetski grad, ali ipak srce nas je vuklo natrag u Rijeku. U to vrijeme intenzivno smo radili na završetku radova na kući u Hreljinu. Sve je to pomalo utjecalo na našu odluku i danas nam je drago što smo svi ostali ovdje. Ipak boravak u Londonu bio je nezaboravno iskustvo za svih nas, posebno našu djecu. 


 Patriota i lokalpatriota, recite nam nešto o tome, što sve Rijeka za vas znači? 


  – Ponosna sam što sam Riječanka, odrasla sam na Turniću, u Ulici Remigia Picovicha, išla sam u osnovnu školu Turnić koja mi je uvijek nalikovala na dvorac. Nakon ’80-tih odselila sam na Hreljin gdje su me Hreljani lijepo prihvatili, pa danas oni vole mene i ja volim njih. Ponosna sam na svoju Rijeku i mislim da su naši građani već odavna pokazali da smo mi u Europi. Mi Riječani razmišljamo na drugačiji način, zbog toga je moja odgovornost sa ovog mjesta načelnice još veća, ne smijem iznevjeriti svoje sugrađane. 


 Lijepo razmišljanje, možete li biti i sasvim konkretni? 


  – Stalo mi je da naši sugrađani znaju da sa svojim timom i policijskim službenicima nastojimo doprinijeti da naša Rijeka i plavozelena županija bude posebno sigurna i po tome prepoznatljiva. Da bude jedno mjesto gdje će svi željeti doći živjeti, raditi, obrazovati se, to je naš cilj… Ako mi damo sve od sebe u ovom segmentu posla, smatram da ćemo time najbolje odraditi svoju dužnost. 



U Odjelu za gospodarski kriminalitet bili ste ženski vođa na čelu muškog tima. Jeste li ikada uhapsili nekoga, kakav je to osjećaj?   – Jesmo, kako ne, samo što smo imali »sreću« što su naši osumnjičenici uglavnom svi nosili kravate. Tako da smo u prostorijama Odjela u slučajevima uhićenja, uvijek imali jedan lijepi mantil, kojim smo prilikom privođenja prekrili lisice na rukama. Tako da je ispalo da smo mi, kako su nas nazivali »svileni«, uvijek s nekim šetali do istražnog suca i zgrade Suda.


Mladima treba udovoljiti


Kako komentirate novi zakon o zabrani konzumiranja alkohola na javim mjestima, kako se osjećate u tome? Kod mladih i njihovih roditelja je izazvao dvojbene reakcije?  

 – Svako okupljanje mladih je izravna komunikacija i zbog toga je izuzetno važna. Bez obzira na društvene mreže, koje su također korisne, smatram da ništa ne može zamijeniti izravan kontakt ljudi. Odluka koja je donesena od gradske uprave ne mislim da je usmjerena protiv okupljanja mladih, već protiv konzumiranja alkohola na javnim mjestima. Mi smo gotovo svakodnevno bili svjedoci devastacije imovine koja se najčešće događala u noćnim satima i pod utjecajem alkohola. Obnova razbijenih klupa, fasada i sličnih stvari poznato je da ide na teret nas građana, a osim toga u Rijeci smo zbog takvih ponašanja izgubili i dva mlada života, a to je previsoka cijena. Mislim da to ubuduće moramo zajednički spriječiti. Vjerujem da će lokalna samouprava omogućiti organizirana okupljanja kao i pronaći način da se svima udovolji. Zbog toga smo jako žalosni kad mladi kažu da se nemaju gdje okupljati, a odlični su za suradnju i vrlo su inovativni. 


 Donose trendove? 


  – Tako je, gdje god smo mi bili sa svojim poslovima i približili policiju mladima, imali smo jako dobru rekaciju. Sigurna sam da mogu naći drugačije sadržaje, samo ih treba malo potaknuti i podržati. Primjerice kad sam ja bila srednjoškolka u našem razredu, slavnom IV-5 CUOEUMIK-a imali smo krasnu dramsku grupu i bili smo jako dobri. 


 Pa to znači da ste vi i glumili?! 


  – (Smijeh) Daaa, bilo je tu jako dobrih stvari. U našoj školskoj skupini Ksenija Pajić i ja smo glumile, oponašale pjevače, govorile stihove, a svi smo se tome veselili i vrlo ozbiljno pripremali, od Kreša Piršla, Sanje Plander, Vesne Zubčić, Berislava Kovačevića, Ivoslava Kovačića i drugih. Svirali smo i pjevali. Radili smo i modne revije koju smo nosili i sve u svemu, jako zanimljivo. 


 Sjećate li se još nekih stihova ili rečenica, omiljene pjesme…? 


  – Ma, ja sam obično znala oponašati Terezu Kesoviju i uglavnom vodila programe. Svatko od nas je imao neki performans. Bilo nas je petnaestak u razredu koji smo se družili na taj način i uživali u tome pod vodstvom profesorice Ljerke Zlatić. 


 I koja vam je bila omiljena pjesma Tereze Kesovije?! 


  – »Prijatelji stari gdje ste«, iako smo mi kao mladi više voljeli engleske pjesme, Beatlese, voljeli smo i Deep Purple, Queenovce, u svemu smo tome uživali uz gitaru… I danas mladi to isto mogu, nadam se da će nam ove godine to konačno i naši maturanti pokazati kad dobiju svoju pozornicu u središtu grada. Mladi i danas imaju snagu i ideje, ja vjerujem u njih. 



Sastojci:   1 kg čistog mesa od vepra (prethodno dva dana odležano u pacu od crnog vina i malo vinskog octa, maslinovog ulja, crnog papra u zrnu, malo lovora i ružmarina. Sastojci se kasnije mogu koristiti sitno nasjeckani u gulašu)   1 kg kapule   4 veće mrkve   grančica lovora, ružmarin, muškatni oraščić (riban)   papar (zrno), češnjak i peršina   panceta (komadić)   7 dcl crnog vina i jušnog temeljca, nekoliko žlica Vegete, 1 vrlo mala ljuta papričica   pomidor – salsa, malo mrvica, malo konjaka  Postupak:   Očistiti kapulu, narezati je na sitne kockice i staviti na ugrijano ulje. Miješati dok kapula ne omekša, dodati narezanu i sitno nasjeckanu pancetu uz povremeno miješanje. Potom dodati meso vepra koje ste prethodno izvadili iz paca i nasjeckali na kocke. Kada meso pusti vodu, malo osoliti, dodati sitno nasjeckanu mrkvu, češnjak i peršin i povremeno promiješati. Dodavati sitno nasjeckanog lovora i ružmarina, zrna crnog papra (iz paca) može se dodati i muškatnog oraščića. Uz miješanje dodavati pomalo jušnog temeljca, potom crnog vina naizmjenice, dok meso potpuno ne omekša (cca 2 sata). Pri kraju, kada je meso potpuno mekano, dodati malo konjaka (pola male čašice za konjak) i zapaliti. Za završetak pomiješati malo salse od pomidora s krušnim mrvicama, dodati još crnog vina i jušnog temeljca, jednu malu ljutu crvenu papričicu i dodati gulašu kako bi se sve sjedinilo.   Uz to poslužite njoke od krumpira (1 kg oguljenog krumpira skuhati u slanoj vodi, ohladiti, dodati putra i jedno jaje, te jedan žumanac, malo soli te na radnoj površini dodati pola kile glatkog brašna i malo oštrog, umijesiti tijesto, iz tijesta rezati trake i napraviti njoke, skuhati u kipućoj posoljenoj vodi dok se njoki ne počnu dizati s dna posude, izvaditi u cjediljku, ocijediti i staviti u posebnu posudu, malo kapnuti uljem, može i maslinovim uljem da se ne slijepi).   Dodati dobar parmezan i jako moćno crno vino, moj bi suprug preporučio Dingač ili Faustino I.  I dobar Vam tek moji ljudi!


 Kod frizerke u pet ujutro


Eto, veselimo se unaprijed, ali recite nam nešto o sebi rekli ste da imate tremu od novinara i javnih nastupa u medijima, zašto?  

  – Da, ne volim previše pričati s novinarima, više volim svoju anonimnost i privatnost. 


 Ali svjesni ste da se od žene očekuje više nego od muškarca, dakle osim pametna, sposobna i svestrana mora biti i uređena, lijepa, nasmijana…Stižete li kod frizera, salone ljepote, njegujete li se, stižete li u shopping…? 


  – Kao svaka žena volim shopping, ali teško nalazim vremena za takve male užitke. No, imam drage prijateljice koje mi kažu gdje što mogu kupiti kad uhvatim vremena. Što se tiče frizure, u pomoć mi uskače frizerka kod koje rano ujutro odem kad je žurba. Eto, pitala bih ja dečke kako bi im bilo da u pet i pol ujutro idu na frizuru? Ali, ništa meni nije teško, ja sam ponosna baš zato što sam žena, supruga, majka, a posebno nona.. Eto, baš sam ponosna na to! Karijera je lijepa stvar, da svakako, moja familija je jako ponosna na to što sam postigla, ali karijera mi nije najvažnija. Za mene je to ipak obitelj. 


 Ipak karijera vas ispunjava i kao ženu? 


  – Apsolutno, ona je za mene odraz rada, ali i cijeloživotnog obrazovanja, ja sam sa pedeset godina postala magistar pravnih znanosti. Prije toga sam određeni dio života stavila karijeru u mirovanje dok djeca nisu narasla i završila obrazovanje. To je stvar svakog ponaosob, ali mislim da time nisam ništa izgubila, već samo dobila. Karijera treba imati svoje stepenice i mora jasno pokazati što si do sada napravio kao i rezultate toga rada. U tom smislu, ja sam ispunjena i profesionalno i kao supruga, majka i nona. 


 Volim kreacije Matije Vuice


Imate li svoju modnu ikonu, stil koji njegujete?  

 – Volim Meryl Streep, vrlo je prirodna i volim kreacije Matije Vuice i za Silvijino vjenčanje sam nosila upravo njenu haljinu, koju mi je poklonio suprug Darko. Obožavam njene kreacije, ženstvene su, a ona je vrlo jednostavna i draga osoba. Vrlo sam sretna radi njenog svjetskog uspjeha i pratim njen rad. 


 Što znači kad dođete kod krojačice, prepustite li se ili zahtjevate. Što očekujete? 


  – Ne mogu se prepustiti iako bih to voljela, jer moje radno mjesto zahtjeva poslovni look, a tu su i godine pa to druženje često i nije baš kreativno. Možda je riješenje i u tome što kad želim odijelo onda odem u »RIO«, a kad je riječ o nečem opuštenijem želje izgovorim mladoj dizajnerici Andrei koja ima atelje u Cottinoj ulici. Jako mi se sviđa i Zigmanov veseli i prepoznatljiv stil. 


 Osjećate li se sputanom zbog toga? 


  – Ponekad, jer zaista volim žive boje i malo drugačije od ovog poslovnog looka. Zbog toga nekad vrištim sa crvenom torbom, ili nekim žutim, ili ciklamastim detaljima kao što su šalovi i šeširi koje obožavam. Kad bi bilo više novaca onda bi to bio sigurno YSL, ali ne mogu se požaliti da mi bilo što fali, jer suprug me uvijek iznenadi nekom lijepom sitnicom, kao Fendijevom torbom ili Diorovim parfemom… 


 Imate li još koji fetiš osim torbica, parfema… 


  – Cipele, šeširi i šalovi… Uvijek smo bili blizu Trsta i svi mi Riječani znamo što je dobar shopping. No, otkako sam dobila unuka sve više gledam dječje izloge, a manje ove s modnim dodacima… 


 Temperamentni ste i moram vas nešto pitati, iako ste načelnica PU, volite li ponekad brzo voziti? 


  – Imam službenu »Škodu Superb« koja je vrlo brza, ali ne usuđujem se brzo voziti, jer mislim da bi moje muške kolege jedva dočekali da dobijem kaznu za prekoračenje brzine… (smijeh)  

 I, što biste učinili da dobijete kaznu, biste li je platili?


  – Obavezno! To mi je najjeftinije.