Sedamnaestoro učenika Sedmog c razreda riječke osnovne škole »Vladimir Gortan« nikad nije upoznalo sedmogodišnjeg Tomislava Kaića, niti su pak čuli za njegovo baranjsko selo neobičnog imena Suza.

  Pa ipak, svi su ovi riječki osnovnoškolci prošlog tjedna bar nekoliko puta u svojim mislima bili s Tomislavom, trudeći se smisliti najbolju poruku podrške koju bi poslali plavokosom dječaku koji još uvijek nije dobio šansu za lijepo djetinjstvo.

  Za Tomislava i njegove nevolje i borbu sa zloćudnim tumorom, čuli se tek pred koji dan kad im je njihova razrednica Maja Opačak predložila da se svi skupa pridruže humanitarnoj akciji »Razveselimo Tomislava za sedmi rođendan« koju je pokrenula mlada riječka spisateljica Tatjana Udović. Svi do jednog, priča nam profesorica Maja, oduševljeno su se bacili na posao – odvojili dio svog džeparca, dosjetili se svako svoje poruke i čestitke i za čas posla motala su se u pod satom razredne nastave dva velika poklona – Moja prva enciklopedija i auto na daljinsko upravljanje, te izrađivao mali plakat s mnoštvom lijepih želja.

Oni vam sve kuže

– To je bio samo prijedlog, ali oni su ga objeručke prihvatili. Znala sam da ih neću morati nagovarati. Oni vam sve kuže, hvali Maja svoj razred ističući po tko zna koji put da sedmaši koliko god da se ponekad rastresenima čine, itekako razumiju svijet oko sebe i ono što je u životu važno.

  – Mnogi se danas razbacuju novcem i hranom, dok ostali to nemaju. Mislim da mi koji imamo trebamo darivati. Zbog toga se osjećate bolje, objašnjava nam recimo Karla, što njoj znače pokloni za Tomislava.

  – Dobar je osjećaj pomagati. Ako pomažemo drugima, možda će i oni nama, nadovezuje se Antonio. Činiš druge sretnima, a ti si onda sretan zbog njih, mudruje i Ana na istu temu. Neka i Tomislav iskusi sretne trenutke kao i mi, priključuje se i Anita. Toliko ruku u zraku odjednom profesorica Maja sigurno baš ne vidi često dok traje nastava. Na naše pitanje da nam kažu koju riječ o pomaganju drugima, učenici 7c-a bi svi do jednog pričali bar petnaest minuta.

  – Meni se čini da svi misle kako mi djeca ništa ne možemo promijeniti. I super je kad pokažemo ljudima da i mi možemo pomagati drugima, zaključit će Jelena.

Puno mu znači

A tamo negdje u Baranji, 500-tinjak kilometara dalje, pomoć je itekako potrebna. Mali Tomislav Kaić prekjučer je veselo otvarao darove 7c-a i čitao poruke. Bilo je tu još darova s raznih strana koji su mu uljepšali rođendan.

  Ove je godine Tomislav trebao krenuti u prvi razred, nakon što se nekoliko godina borio s euzofilnim granulomom bedrene kosti, kojeg se 2007. godine, nakon 11 kemoterapija i sedam zračenja naizgled bio riješio. Nedavno su na kontroli, međutim, ponovo otkrili zloćudne novotvorine na oba kuka i hrskavici.

  Tomislavova majka Barbara ovih je dana na rubu snaga. I sama je zbog stresa uslijed sinove bolesti u zadnjih nekoliko godina, priča nam, dobila dva manja srčana i jedan moždani udar. Njezin suprug se već godinama liječi od PTSP-a, objašnjava nam rezignirano Barbara čija obitelj trenutno živi od 2.100 kuna primanja. Idućeg bi tjedna htjeli u Zagreb po drugo mišljenje jednog gostujućeg belgijskog onkologa, a onda bi Tomislav uskoro trebao na operaciju oba kuka. Dok je to još i pokriveno od strane HZZO-a, njezin boravak uz sina u Zagrebu, tvrdi nam ona – nije.

  – Ne znam više šta da radim. Kao da sve ono prije već nije bilo dovoljno teško. On se već boji svake injekcije, sve više ga sad boli noga. Užasno je teško promatrati vlastitu dijete godinama kako pati. Ne bih to nikome poželjela, priča nam Barbara koja nije sigurna hoće li za nekoliko dana moći platiti račun za struju.

  – Od srca hvala svima koji pomažu, jako se obradovao svim poklonima. Posebno dragi su mu bili ovi od 7c. jer zna da su mu to druga djeca poslala, zaključit će Barbara dodajući da joj u tako teškoj situaciji puno znači svaki Tomislavov osmijeh.