Tata ne kuži moju tremu, na moje strepnje samo odmahuje rukom

S. Ježina

Tata i sestra Lucija nikad nemaju tremu pa to i ne kuže, ali zato me mama razumije. Sjećam se kad sam još kao šestogodišnja djevojčica nastupala u njihovoj predstavi »Kralj Lear« na Brijunima, skoro sam umrla od treme na prvom nastupu 

Sljedeća subota, 21. veljače, dobit će veliki krug na životnom kalendaru Milice Šerbedžije, najmlađe kćeri umjetničkog para Lenke Udovički i Rade Šerbedžije – tada će prvi put nastupiti pred zagrebačkom publikom u Domu sportova kao predizvođačica na velikom koncertu Damira Urbana i njegove Četvorke. 

   – Imam tremu, naravno. Moj tata Rade to baš i ne razumije, na moje strepnje samo nemarno odmahuje rukom. Tata i sestra Lucija nikad nemaju tremu pa to i ne kuže, ali zato me mama razumije. Sjećam se kad sam još kao šestogodišnja djevojčica nastupala u njihovoj predstavi »Kralj Lear« na Brijunima, skoro sam umrla od treme na prvom nastupu.

Drugu večer je već bilo ok, ali trebalo je proći kroz tu inicijaciju. Nadam se da će tako biti i ovaj put, petominutna trema pred nastup razbijena svjetlosnim topovima uprtim u pozornicu od kojih se publika neće niti vidjeti. Barem tako me svi tješe! – završava u šaljivom tonu naša osamnaestogodišnja sugovornica Milica, polaznica Srednje škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci. 

  Druženja uz stihove i svirku

Do suradnje s Urbanom došlo je sasvim slučajno, ili bolje rečeno prirodno. Damir i njegova supruga Milica često su na druženjima kod Šerbedžijevih. Kako ta druženja često završe uz pjesmu i svirku, naša sugovornica često se nađe izazvanom pa izvede i poneku svoju pjesmu, odsvira je i otpjeva uz gitaru. Zbog toga je pred koji dan uslijedio Damirov neočekivani poziv da svoje, dosad skrivene i tajne stihove i akorde, podijeli s publikom. 

   – Bila sam iznenađena, a pomalo i prestrašena, ali nisam to mogla odbiti! Sad sam u tom sosu i nemam kud! Odsvirat ću i otpjevati uz pomoć Urbanovog gitarista Sandija Bratonje tri svoje pjesme – »The thought«, »Away« i »Rotisserie«. To su tri spore i pomalo tužne balade, ali što mogu kad su sve moje pjesme takve!    Milica, ili kako ona voli da je zovu, Mimi, inače je prava srednjoškolka koja voli slušati rap i elektronsku glazbu, i baš se samoj sebi čudi kako iz nje ispadaju baš takvi spori i tugaljivi stihovi i akordi. Možda je to zbog Boba Dylana i Bukovskog koje obožava. 

  Tečaj sushija u L.A.

Glazbi je Mimi oduvijek bila sklona, jer sama je naučila svirati klavir, ukulele i gitaru, a jedino je pohađala satove violončela koji joj je posebna ljubav. Glazba je za nju uvijek bila prostor nalaženja sa sobom, ali kad mora odlučiti između glazbe i crtanja, uvijek naveliko dvoji. Od slikara Mimi voli Egona Schielea, a najdraže razdoblje u umjetnosti joj je dadaizam. Posebno je zanima grafika, zbog čega razmišlja i o upisu na ljubljansku Akademiju za umjetnost i dizajn. 

   – Grafika me uvijek oduševi. Uvijek sam bila između glazbe i crtarija, ali glazbu nosim u sebi. Glazba i stihovi su nešto što sam ja, to se ne uči, ali da bih znala napraviti grafiku, moram to i naučiti. Zbog toga ipak mislim da ću se odlučiti za studij dizajna u Ljubljani. 

   Ipak, prije nego što krene u studentsku avanturu, uzet će godinu dana pauze i putovati. Obavezno će završiti i tromjesečni tečaj u Los Angelesu za pripremu sushija. Inače Mimi voli jesti, a i kuhati, ali sushi joj je nekako više od hrane. 

   – Sushi je savršen zalogaj, koji nije jednostavno pripremiti. Kad sam bila na prošlogodišnjem dvotjednom tečaju u Los Angelesu, prisustvovali su i polaznici koji su već završili tromjesečni tečaj na koji se i ja spremam, i unatoč stečenom znanju, učitelj im je nalazio zamjerke. Puno je tu elemenata na koje treba paziti pri pripremi sushija. Cijela je to mala priča – od interakcije s osobom kojoj se poslužuje, do samog pripravljanja, pa do rezanja, motanja i ukrašavanja. Sve mora biti ispravno da bi se dobio tek jedan mali savršeni zalogaj. 

   Oduševljeno nam je pripovijedala Mimi o sushiju, mijenjajući izraz lica od zabrinutog do zadovoljnog, ovisno o tome što je bilo krivo ili pravo u tom pričanju o sushiju.   

Muke po padežima

Mimi je inače rođena Londončanka, odrasla u Los Angelesu, i najviše na svijetu namučili su je padeži u hrvatskom jeziku. Još otkako je prije pet godina stigla u osmi razred riječke osnovne škole Grivica, s hrvatskim muku muči pa je svake godine dopadne i popravni ispit na kraju školske godine. Osobno njen je hrvatski zvučio odlično, ali činjenica je da Mimi piše pjesme isključivo na engleskom. 

   – Pjesme uvijek pišem na engleskom. Ponekad mi u razgovoru ponestane prava riječ. Često s mamom i tatom razgovaram o hrvatskim zadaćama pa mi oni dosta toga pojasne. No, još uvijek se na engleskom lakše izražavam. 

   Unatoč svom jezičnom zapinjanju i ne baš najboljem snalaženju u osnovnoj školi, Mimi voli Rijeku.    – Rijeka je grad u koji se uvijek želim vraćati. Rijeka je divna! Dovoljno je samo deset minuta da bih prošetala uz more i pola sata da budem u planinama. Kad smo živjeli u Los Angelesu, do mora smo se morali voziti dva sata, a isto toliko i do planina gdje smo čak morali i platiti da bismo šetali. Ovdje je sve tako blizu, a i ljudi su mi ok. Grad nije ni prevelik, a ni premalen. Zaista bih se uvijek voljela vraćati ovamo… 

   Oduševljeno i istodobno melankolično je zaključila Mimi, uspoređujući Rijeku sa Zagrebom gdje često boravi kod svoje sestre Lucije i brata Danila. Ipak, osim igre s nećacima Sergejem, Ivanom i Anastasjom s kojima istinski uživa, u Zagrebu ne uživa previše. 

   – Subotom i nedjeljom sve je zatvoreno i grad je pust, a ja, zbog škole, u Zagreb obično dolazim vikendima. Nešto slično dogodilo mi se i kad sam stigla u Rijeku, u školi Grivica. Osjećala sam se kao padobranac. Bila sam pomalo pogubljena, ma jednostavno nisam to bila ja. Sada sam našla prijatelje s kojima se razumijem, družim, izlazim i ukratko, slažem lijepu priču prijateljstva.   

Tenis s tatom

Mimi voli riječka mjesta kao što su klubovi Crkva, Život, sjedenje na Kontu, a najdraža su joj okupljanja u klubovima kad njezin prijatelj Ivan Slosar pušta glazbu. Onda joj je sasvim svejedno u kojem se klubu nalazi, jer s dobrim društvom u dobrom ritmu sve bude posebno.    Osim izlazaka s društvom, Mimi voli zagrati tenis sa starijim sestrama Vanjom i Ninom. Teniskom druženju na Pećinama ipak se najviše raduje tata Rade. Za njega su to prava obiteljska druženja. 

   – Dok smo živjeli u Los Angelesu, tata i ja imali smo jedno tajno mjesto, japanski restoran Torofuku gdje smo slavili rođendane, mirili se držeći za ruke nakon neke naše svađe, povjeravali se jedan drugome o ozbiljnim i manje ozbiljnim sitnicama… Ovdje u Rijeci imamo naš omiljeni restoran Conca d’oro, u kojem je glavni chef čuveni Andrej Barbieri, ali tata je nekako posebno veseo kad nas sve tri dobije na teniskom terenu. Kad zaigramo svi zajedno, sav se nekako zacakli, razgali, a i mi to volimo – završila je Mimi svoju riječku priču, još jednom priznala uzbuđenost i tremu pred koncert, pa nevoljko krenula kući učiti povijest…