Prascom je tekla neka blaga, a opet razorna energija. Ona koja razvlači lica u osmijeh, a oči tjera na razmjenu »suza smješica« i onih drugih. Da je postojao mjerač emocija, vjerujte, eksplodirao bi već nakon pet minuta
Da je netko u nedjelju uvečer pukim slučajem zakoračio na Kantridu, tj. na plažu Morski prasac, zaklatio bi mu se poveći upitnik ponad glave. Jer, što radi ta naoko nespojiva masa ljudi na jednom mjestu? Nespojiva po mnogočemu, od generacijske pripadnosti, modnog izričaja, profesija, do glazbenog ukusa.
Jest da na RI Retro Party nitko nije došao na karetu, bogme ni na rošulama, niti je sa sobom donio neku »relikviju« vezanu uz doba odrastanja u Rijeci, ali je Prasac i svi oni koji su mu hodočastili radi večeri sjećanja guštali u raznoraznim slasticama. Primjerice u tortama i »paštakremama« Elde i Lili, potom u 130 palačinki koje su uz logističku podršku Jelene Pribanić, ispekle Mirjana Mijatović i Bojana Maričić, a točan im broj pogodio Damir Radulić. Onaj koji je s nepunih dvije godine otkrio zašto mama Antonina Sinčić obožava marelicu sa šlagom, a i svi oko nje bio je Moreno. A onaj koji je imao čast isprobati i ocijeniti, a samim time i imati puna usta »paštakrema« bio je Dragan Župan. Ma, šećera k’o u priči!
No, spojiva po jednoj emociji, a to je ljubav za grad u kojem su rođeni, u koji su došli, iz kojeg su otišli pa mu se vratili ili ne. Riječ je o tzv. RI Retro Partyju, kojim je rezultirao »facebook fenomen« ili grupa imenovana »Ti si iz Rijeke ako se sjećaš…«, grupa koju je prije dvije godine u trenucima čežnje za voljenim gradom, radeći u Neussu osnovao Škrljevčan Željko Maretić.
Dvije godine je životarila i kad je Željko odlučio reći »dosta« i ugasiti je uz obrazloženje »Ovdje očito nema Riječana«, krenula je lavina prijava i u samo nekoliko dana grupa je skupila gotovo jedanaest tisuća članova i virtualne stranice ispunila sjećanjima na Rijeku svog djetinjstva, svoje mladosti. E, pa te i takvi su subotnju večer i nedjeljnu noć zalili marelicom sa šlagom i zasladili »paštakremama«, proglasivši ih simbolom odrastanja u gradu na Rječini.
Čista pozitiva
Zalilo je šestotinjak pripadnika grupe i sebe i plažu na Kantridi još s koječim, ali najviše pozitivom. Ma, pjevao je i plesao Prasac kao nikad do tada, a zagrljaji i poljupci rasipali su se na sve strane. Nalazile su se stare ljubavi, potvrđivala stara prijateljstva, mnoga virtualna postajala stvarna, a sve to podcrtano Rijekom. Polegnuti na oblucima, nagurani na zidiće, načičkani za stolovima ili zalijepljeni za šank feštali su svi gradski kvartovi, ali i cijeli riječki prigrad, Opatija i njezino zaleđe, a i Crikvenica, baš kao i Vinodol imale su svoje predstavnike. Bilo je i otočana, ali i Istrijana, pa onih pristiglih iz Trsta, Ljubljane, kontinentalne Hrvatske… Te su se večeri nekoj svojoj Rijeci vratili i oni koji su u njoj studirali, oni koji su trbuhom za kruhom iz nje otišli, oni koji su u njoj od kad znaju za sebe. Na krilima isključivo lijepih sjećanja vratili su se u vrijeme djetinjstva, adolescencije, mladosti… U doba za koje svaka generacija misli da je baš njezino bilo najljepše, najhumanije, najbolje. Bilo je onih od sedamdesetak, ali i onih od nepune dvije godine. Čak četiri generacije jedne obitelji zatekli smo za istim stolom, a na upit zašto su tamo, dobili smo odgovor koji je glasio – zato jer volimo ovaj grad koji teče.
Suze »smješice«
A bogme je Prascom tekla neka blaga, a opet razorna energija. Ona koja razvlači lica u osmijeh, a oči tjera na razmjenu »suza smješica« i onih drugih. Da je postojao mjerač emocija, vjerujte, eksplodirao bi već nakon pet minuta. Dobro raspoloženje, masi koja već danima brije na pozitivu nije bilo teško održati, a za to su bili zaduženi Unique Šteki Musique Show ili Boris Anđelić Šteki, Boris Trkulja i Tina Čatura te DJ Voljen Korić. I dok su Šteki i ekipa igrali na »sentiš«, Voljena su voljeli »na žestoko«. Izmjenjivale su se uspješnice 70-ih, 80-ih i 90-ih godina, izmjenjivale su se vječne balade i žestoki riječki rock. Ma, ni jedan džuboks ne bi mogao izmiksati to što su te večeri miksali »ljudi od glazbe«, kao što niti jedan zbor ne bi mogao sve to otpjevati. Ali onaj okupljen u Morskom prascu jest. Bilo je zanimljivo gledati ta tijela od kojih mnoga već godinama nisu zaplesala kako se izvijaju kao nekad, te ruke podignute u zrak i tu euforiju.
Mama u transu
– Bože, ovo je moja mama, uzviknula je neka tridesetogodišnjakinja koja je i sama držala dijete u naručju. A mama u transu. Mama u masi koja giba Prasca jače od najjače bure.
Od stola do stola, od grupe do pojedinca, od ruke do ruke selio se Spomenar, bilježnica u koju su posjetitelji RI Retro Partyja upisivali svoje dojmove. Istina, neki su i crtali. Neki pisali prozu, neki poeziju, neki se samo potpisali, a neki raspisali. Što je Spomenar skupio? A što drugo nego uspomene. Kakve? E, o tome nekom drugom zgodom.
Prava euforija je nastala u trenutku kad su organizatori zbivanja – Gordana Kovačević i Ivan Milatić pozvali na pozornicu Željka Maretića osnivača grupe i »krivca« za sve što je posljednjih desetak dana diglo Rijeku i Riječane na noge i odvelo ih u prošlost. Željko, samozatajan i nesklon javnom eksponiranju zahvalio je svim prisutnima da dolasku, svima koji su na Facebooku podijelili svoja sjećanja, medijima i organizatorima partyja. Potom je razrezao slavljeničku tortu i intonirao himnu i večeri, i grupe. Koju? Pa nije teško pogoditi. Kantridom je zaorilo »iz tvoje sam kolijevke Rijeko otplovio negdje daleko, ali uvijek si bio i ostao grade čežnja u srcu mom…«
I upravo ta čežnja bi protka kojom se plela i još uvijek plete priča grupe »Ti si iz Rijeke ako se sjećaš…«. Priča koja se može nasloviti s »Rijeko, jer moj si dom«. A »večer sjećanja«? E, pa ta se pretopila u zoru, unatoč sjedinama, povećim trbusima, nešto slabijem vidu, bolnim leđima… Unatoč vremenu koje nosi, melje, guta ali po pitanju sjećanja, tu je nemoćno. Protiv njih ne može.
