Koncert u klubu Crkva

Sejo Sexon: Bili smo čaršijski delinkventi koje je slava – zatekla

Ladislav Tomičić

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

Vrlo je interesantno kad Pišonja kaže – zbogom žohari. To je strašno moćno, puno moćnije nego kad to otpjevaš, kaže Sejo Sexon trenutačno angažiran i na snimanju filma o Pišonji i Žugi, legendarnim junacima jednog od najvećih hitova benda



U riječkom klubu Crkva sutra gostuje Zabranjeno pušenje. Predstojeći njihov nastup uzeli smo kao povod za razgovor s frontmenom benda Davorom Sučićem, koji se odaziva i na ime Sejo Sexon.


Pušenje je, podsjetimo, prošle godine izdalo novi album »Radovi na cesti«, a Sejo Sexon trenutačno je angažiran i na snimanju filma o Pišonji i Žugi, legendarnim junacima jednog od najvećih hitova benda.


 U razgovoru se nismo fokusirali na novi materijal Pušenja, nego smo ga koncipirali tako da čitateljima pokušamo objasniti kako se stvarao i rastao jedan sarajevski kult, koji stavljamo pod zajednički nazivnik Novi primitivizam.    

Crko maršal


Recite nam najprije nešto o vašim nadimcima. Jeste li sami sebi davali imena, kao u Štulićevoj pjesmi?


  – Jest, »kad sam kao mali došao u grad morao sam samo sebi dati nadimak«. Pa, bila je to ta neka ikonografija, mizanscen čaršije. Mi smo i privatno, van posla i van proba živjeli taj neki život: blesirali se po vlakovima, hodali s čakijama, maltretirali ljude, bili neugodni prema djevojkama, dobacivali i pravili se gluplji nego što jesmo. Valjda je u pitanju neki refleks svih ljudi koji žele nešto napraviti, a nemaju zaleđe, veze, ulaze… pa su incidenti jedini način da se istakneš. Nele je to prakticirao i kad smo postali popularni, kad za tim nije više bilo ni potrebe pa je tako došlo do one čuvene afere »crko maršal«. Ta afera dogodila se baš u Rijeci. Dramaturgiju studentskih klubova, gdje smo nastupali pred 300 ljudi, mi smo poslije par godina prenijeli u velike prostore, dvorane od pet, šest tisuća ljudi, u kojima smo nastupali kad smo već postali popularni. Naravno, nismo bili svjesni da je to postalo sigurnosno interesantno pa smo poslije kratkog vremena najebali. Što se imena tiče, bila nam je furka uzimati imena nekih poznatih gradskih faca iz krim miljea ala Ćelo. Svi su bili ili Sejo ili Ćelo pa smo tako po nekim stvarnim likovima s ceste i mi sebi dali imena i vrlo često ih imitirali, što je palilo do te mjere da nas je policija izbacivala iz vlakova, jer su mislili da stvarno prodajemo satove i slično. Gdje god smo se pojavili bio je incident.    

Top liste nadrealista




Za uspjeh te generacije puno je napravio čuveni sarajevski novinar Boro Kontić, o čemu se slabo zna.


  – Ako mene pitaš, Boro je sve napravio. On je na radiju provuk’o prve demo snimke, zapričav’o urednike da ne čuju tekst pa se potom izborio za Top listu nadrealista, koja je trebala biti maknuta već poslije par epizoda. Boro se izborio za anketu gledanosti, koja je spasila seriju.


  Kako je Kontić došao do vas?


  – Borin rođeni brat, puno mlađi, bio je prijatelj Zlaje Arslanagića iz Crvene jabuke, a svi smo išli u II. gimnaziju. Boro je u to vrijeme dobio neku glupu emisiju subotom u 10 sati kad nitko ne sluša radio pa je pokušavao napraviti neki blok humora, da bi emisija bila slušanija. Zvala se »Priča i muzika subotom«, skraćeno – »Primus«. Kroz taj blok humora se preko ekipe iz II. gimnazije uključilo još par likova iz sarajevskog muzičkog svijeta, kao što je pokojni Zijo. Tako je to krenulo. Kad su Nadrealisti stigli na televiziju pojavila se potreba za novim glumcima, a ja sam, kad sam putovao u JNA, upoznao jednu esencijalnu budalu koja je devet sati, od Sarajeva do Pule, zabavljala cijeli vlak. Taj se čovjek zvao Branko Đurić Đuro. Sjetio sam se njega pa se i on priključio ekipi i formirala se jezgra Top liste nadrealista.


  Zabranjeno pušenje postojalo je već prije Nadrealista?


  – Jeste, ali još uvijek to nije bio bend koji je svirao. To je ono vrijeme kad raspravljaš o imenu. Kako ćemo se zvat’? Crna materija? Ne. Tako nas je i to ime Zabranjeno pušenje zateklo. Ono je bilo privremeno i nije bilo konsenzusa oko njega. Međutim, tih smo godina već počeli svirati po malim klubovima, stekli neku publiku pa nije bilo nazad s imenom.


  Tad je to bila usko sarajevska priča?


  – Jest. U to vrijeme nismo odavali sliku uzornog omladinca i ti tekstovi su bili u Sarajevu problem. Vrata nam je otvarala studentska scena. Čuveni Kuk pa Filozofski fakultet, A-Ge (arhitektura i građevina) – to su bili klubovi u kojima smo imali veliki dio promocije onog što smo radili. To nas je i uvalilo u probleme, jer ono što su radili pred studentima, mi smo nastavili raditi i na velikim koncertima, što se na estradi nije toleriralo. Na studentskoj sceni je bilo sve dopušteno, što nas je prilično dezorijentiralo. A opet, i ti problemi koje smo kasnije imali bili su u nekoj funkciji PR-a. Što gore, to bolje.      

Nismo bili neobrazovani


Tekstovi vaših pjesama bili su prilično politični. Jeste li vi bili politični ili je to došlo spontano?


  – Pa nismo mi bili neobrazovani. Sarajevska naselja teško je definirati, ona nisu kao zagrebačka i beogradska. Ti u Zagrebu točno znaš koje je radničko, a koje elitno naselje. Kako to izgleda u Sarajevu najbolje ilustrira pjesma »S one strane ulice stanuju djevojčice«. Imaš na divlje izgrađeno naselje i doslovno preko ceste ono elitno naselje za političare. Tako je i u našem bendu bilo svega, od radničke djece do djece fakultetskih profesora. Zato mislim da je i slika koju smo mi nudili bila dosta široka. Nismo bili ispod staklenog zvona, odrastali smo na ulici i sve to gledali. Naš bubnjar, recimo, švercao je kavu po neboderima i to je prvih godina odrastanja benda bio naš glavni problem. Hoće li se on pojaviti na probi ili neće. Ako mu posao u neboderu krene, a neboder ima 15 katova – njega nema. S druge strane, Neletov stari bio je jedan od najčuvenijih orijentalista u Europi.


  Tko je tom pokretu »Novi primitivizam« dao ime?


  – Elvis J. Kurtović, naravno. On je veliki guru tog pokreta.


  Kako je došlo do snimanja prvog albuma?


  – Sarajevo je po tom pitanju bilo dosta tvrda sredina. U Sarajevu nije izišlo ništa od Novog vala, ništa od panka, izdavači su se držali tog recepta sarajevske pop škole, tako da je odlazak kod Siniše Škarice u Zagreb bio jedan od naših posljednjih pokušaja da nas netko izda. Došli smo u Zagreb Bosna expressom u šest ujutro pa smo još dva sata u jednoj kafani čekali da se otvori Jugoton. To je bila čuvena kafana, gdje piju najveći kroneri. U šest ujutro ona je bila puna, bio je jeftin rum i konjak »Zvekan«. Od te raje, kao simpatične, mlade Sarajlije, mi smo dobili po deset tura ovoga i onoga, još nismo ni zube imali gdje oprati. Tako smo u Jugoton došli grozno bazdeći na alkohol i ja stvarno ne znam kako nas je Škarica primio. Valjda se taj čovjek sažalio na nas. Danas kad čujem taj snimak koji smo mu nosili i sjetim se nas kako izgledamo i što nosimo, mislim da se on definitivno sažalio. Ponudili smo mu »Das ist Walter« i rekli da pjesmu »Zenica« ne namjeravamo staviti na album, da to sviramo na bis, iz zajebancije. Onda je on rekao – preslušat ćemo, mora se sastat’ kolegij, a kad ti to netko kaže znaš da si prop’o. Mi se vratili u Sarajevo popodne i on je poslije četiri dana javio. Rekao je da bi oni to izdali, ali ako mi nećemo staviti »Zenica blues« na ploču – nisu zainteresirani. Onda smo mi rekli: ‘ko neće?, ne – ne – ne!, pa to nam je glavna pjesma, najveći hit! Izdali su nas u maloj tiraži. Odštampali su tri tisuće LP-a, to su bila njihova očekivanja. Album se prodao u 100 tisuća primjeraka i do danas je to ostala najveća tiraža nekog prvog albuma. Onda smo postali velike zvijezde, već sljedeći put smo u Zagreb išli avionom, čekao nas je auto Croatia recordsa na aerodromu. Samo što pionirka nije održala pozdravni govor. Išli smo u pogon Jugotona, upoznavali se s radnicima. Dali su nam najbolji studio u državi i otad su nam sva vrata bila otvorena.    

Svijet pred raspadom


Kad se postali svjesni da se vaš svijet raspada?


  – Da budem iskren, mislim da je Sarajevo zadnji grad, zadnji prostor u kojem se o tome razmišljalo. Vidjeli smo belaje koji se događaju po Srbiji, kasnije i po Hrvatskoj, ali nekako smo svi o tome razmišljali kao o dječjim bolestima demokracije. Kao, ljudi su godinama morali šutjeti pa sad imaju potrebu da se ispričaju. Tako smo tumačili to nastupanje nacionalizma i klera, i umjetnika i disidenata. Mislili smo da će se oko Sarajeva, koje je nerješiv slučaj, stvari početi odmotavati u pozitivnom smislu, jer jednostavno, u našoj zgradi živjele su sve nacije. Mi nismo bili pretjerano svjesni svojih nacionalnosti. U tom trenutku je Sarajevo grad sam 15 do 20 posto mješovitih brakova. Nismo očekivali takvo ludilo i nismo, ako ništa, očekivali da će netko pucati na grad u kojem živi i 150 tisuća Srba. Na žalost, pucali su. Karte su se otvorile i svako je pokazao što ima u rukama.


  Kad se grupa raspada, postoji li ogorčenje onih koji su ostali na one koji su otišli?


  – Nema tu ogorčenja kad si u paklu. Potpuno je legitimno da netko pokuša pobjeći iz pakla. Ta stampeda su bila i instrumentalizirana, bili su pritisci na ljude sa svih strana da nađu svoje jato pa je otišao i tko je želio i tko nije želio. Ja sam ostao i nikad ne žalim za te tri godine koje sam u paklu proveo, jer bilo je to veliko iskustvo iz kojeg sam naučio puno o svijetu i ljudima, naročito o ljudima.


  Što se dogodilo s prijateljstvima, konkretno s prijateljstvom ljudi koji su svirali u onoj slavnoj postavi benda?


  – Ta prijateljstva ostaju negdje tu. Uspomene i sjećanja nitko ne može oduzeti i nikog od tih ljudi nisam izbrisao kao prijatelja, mada imam svoje mišljenje o nizu situacija koje su se dogodile.    

Sarajevo i Nele


Nedavno je u Sarajevu prvi put bio Nele Karajlić. Kako gledaš danas na taj odnos grada prema njemu i njegov odnos prema gradu.


  – To je mučenje i za njega i za grad. Iz te frke, te potrebe za svakodnevnim incidentima i eskapadama ja iščitavam da se ljubav između njega i Sarajava i obrnuto još nije ugasila. To pokazuje da ti još uvijek nisi prebolio svoju curu, iako sad o njoj pričaš da je kurva, koja nikad ništa nije ni valjala. Tako je s obje strane. Sarajevo pati za njim kao za jednom svojom ikonom, u krajnjoj liniji taj grad ga je stvorio, a s druge strane ni Nele me nije uvjerio da mu je ravnodušno i da mu nije svejedno. Ne vidim razloga ovoj situaciji, ali eto, život Sarajeva i Neletov život tako su koncipirani da je to dosta bitno. Pogotovo je to bitno njemu, jer on na tome gradi neki svoj pseudo-disidentski imidž, koji je jako upotrebiv i naplativ. Kao što znamo, disidentstvo je vrlo naplativo. Još nisam u životu vidio disidenta bez 150 kvadrata.


  Vezuju li ljudi i danas vaš bend s onim vremenom ili točno znaju što će dobiti kad dolazite na nastup?


  – Što sam duže u glazbi sve više shvaćam njezinu iracionalnu dimenziju i efekte. Mlada publika pojma nema o onom vremenu i ni blizu nema pravu sliku. Ono što njih privlači starim pjesmama je, vjerujem, nekakva ljubav i poštenje. Mislim da je u tim pjesmama bilo puno ljubavi i poštenja i to do ljudi dolazi na neki volšeban način, čak i kad ne razumiju o čemu se radi. Često sam se pitao ovo što me pitate. Kad smo održali prve koncerte u Zagrebu, očekivali smo našu generaciju, a dobili neku potpuno drugu. Analizirali smo kako je do toga došlo, jer nitko nije vrtio naše pjesme, nisi ih mogao kupiti, a nije bilo ni Interneta, tako da za tu vezu s novom generacijom smatram da je došla kroz njihovu obiteljsku tradiciju, gdje te pjesme na neki način – ne više onom energijom, porukom i značajem koje su imale prije – imaju nešto što i danas privlači ljude.    


Nastupate u Rijeci, gradu koji zna što je dobra glazba. Razlikuju li bendovi nastup od nastupa u tom smislu, imate li veću tremu u gradu koji ima veću glazbenu tradiciju?  – Znate kako kažu: nema loših bendova, ima samo prevelikih dvorana. Publika je zapravo jedini pravi pokazatelj nečijeg značaja. Bendovi koji sviraju samo pred svojim navijačima su značajni. Imati 300 ljudi na nekom koncertu je u suštini jako puno, jer neki ljudi umru pa im ne dođe više od 15 ljudi. U suštini, najveći je izazov kad ti odeš u neku sredinu koja s tim o čemu pričaš nema neke veze, a pogotovo kad odeš, recimo, u Sloveniju, gdje imaš i jezičnu barijeru. Onda shvatiš koliko je to što radiš ograničeno ili nije ograničeno. Pravo mjerilo nekog uspjeha i značaja po meni je nastupiti s pjesmama o Sarajevu u Gospiću, Rijeci, u Austriji, na nekom festivalu nevezanom za balkansku scenu. Rijeka je prilično daleko od Sarajeva i već ona mi je pravi izazov. To nije navijačka publika, koja te dočekuje jer si njihov. To je publika koja hoće čuti što nudiš, što pričaš, a ti si moraš pobrinuti da se to ne izgubi u prijevodu. U Rijeci smo nastupali masu puta u staroj postavi, bila je jedan od tri, četiri centra jugoslavenskog rocka.


Filmska magija


Na prošli rad se nastavlja i film koji snimate, »Balada o Pišonji i Žugi«.


  – Film zapravo završava tamo gdje pjesma počinje. Film objašnjava kako dolazi do tog trenutka kad oni kreću na more. Tu si i likovi iz nekih drugih pjesama. Zapravo, to je najprije obrađeno u kazališnom komadu, koji je u Srbiji napisao Vlado Đurđević i koji je već igran u par kazališta, tako da je scenario urađen po tom predlošku. Rađen je od pjesama »Lutka sa naslovne strane«, »S one strane ulice«, »Pišonja i Žuga I. i II.«, »Guzonjin sin« i »Murga drot«. To je šest pjesama iz kojih su likovi u filmu. Film ima tužni happy end. Režiramo Jasmin Duraković i ja. Baš sam bio u Sarajevu na kastingu za film i moram vam reći da mi je to strašno uzbudljivo. Napisao sam toliko tekstova, spotova, ali nikad nisam čuo da netko izgovara te riječi koje sam napisao. Prvi put sam doživio tu magiju, kako te riječi ožive kad ih profesionalni glumac izgovara. Baš bih volio da taj film preživi ove porođajne muke i da ga uspijemo snimiti. Vrlo je interesantno kad Pišonja kaže – zbogom žohari. To je strašno moćno, puno moćnije nego kad to otpjevaš.