Dugonoge, vitke, nasmijane i danas

Riječke manekenke osamdesetih su “žarile i palile” modnim pistama

Svjetlana Hribar

Manekenke modne agencije Adriatic Modra, a potom riječke agencije Art Design ispričale su kako je modna pista uvijek bila atraktivan izazov i prilika za dobar džeparac te poneko putovanje, ali nikada plan za budućnost



One su dugonoge, vitke, nasmijane i jednako raspoložene za radosna druženja kao i kada su bile ikone riječke modne scene. Manekenke modne agencije Adriatic Modra, a potom riječke agencije Art Design, osamdesetih su godina »žarile i palile« modnim pistama Rijeke, Opatije, a stilom i profesionalnošću bile uzor kolegicama iz Zagreba, Ljubljane, Beograda…


   Revije su počele nositi još kao učenice riječkih srednjih škola. Nijedna vitka i dugonoga djevojka nije tada mogla proći Korzom »nezapažena«, da joj Edo Žigante nije ponudio da dođe na audiciju. Moje sugovornice, nekadašnje riječke manekenke, susrela sam nedavno na partiju posvećenom »osamdesetim godinama« u Terminalu 7 na Molo Longu. Došle su nepretenciozno odjevene, ali manekensku liniju nisu mogle sakriti. Svaka od njih osobnost je za sebe i mogu ih zamisliti kao mlade modele!


Izazov


Marina Baničević, Dyana Lukić Đurović, Snježana Majić Herak, Klara Paganelli, Olivera Jukić Todorović, sestre Vulić – Gordana Trkulja i Mirjana Roman, Snježana Nemarnik Janjić, Sanda Marelić, Vlasta Vuksan i Nataša Krznarić, ispričale su mi te večeri kako je modna pista uvijek bila atraktivan izazov i prilika za dobar džeparac te poneko putovanje, ali nikada plan za budućnost.




   – Sve smo bile dobre učenice, kasnije studentice – na taj smo način uspijevale pridobiti roditelje da nam dozvole bavljenje manekenstvom. U to se vrijeme nije govorilo o basnoslovnim zaradama u svijetu visoke mode, inozemstvo nam je bilo nedostupno, a revija je u Rijeci i Opatiji bilo toliko, da smo imale posla preko glave! – kaže Gordana Trkulja, koja je zajedno sa sestrom Mirjanom Roman ostala u profesiji dok je to bilo moguće:


   – Petnaest godina nas smo dvije vodile agenciju Top-model, pripremale djecu i mlade za izbore ljepote, poučavale ih svemu što s tim ide i gledale kako napreduju. Devedesetih su godina dobro plaćeni angažmani nestali, okrenule smo se drugim poslovima. No, moda je dio našeg života zauvijek…


   – Jednom manekenka – uvijek manekenka, nadovezuje se Gordanina sestra Mirjana Roman, koja i danas prima ponude agencija iz Italije, za kolekcije namijenjene zrelijim ženama:


   – Iskustvo koje smo stekle na tečajevima Modre, pratilo nas je dok god smo radile, a osim klasičnih revija, snimala sam reklame, sudjelovala u emisijama zagrebačke TV – primjerice u Nedjeljnom poslijepodnevu Saše Zalepugina – ljeti smo nosile revije na Brodu ljepote, a na kraju su došla i snimanja u Italiji. Radila sam direktne kampanje velikih proizvođača, snimala za njihove nove kataloge odjeće i nosila revije na sajmovima mode. Radila sam do tridesete godine, a danas se bavim turizmom.


Scenski nastup


Snježana Nemarnik Janjić kaže da su u tom kontekstu, u fokusu njenog zanimanja prvenstveno bili scenski nastup i umjetnička dimenzija, a samo manekenstvo u onoj mjeri u kojoj je bilo u funkciji spomenutih interesa.


   – Revije sam počela nositi sa 16 godina, imali smo ozbiljne »drilove« u Stereu, iza Nebodera… Kad se ugasila Modra, prešla sam u Art Design. Radile smo vrlo naporno, revije su se nizale jedna za drugom, najpompoznije su bile one opatijske – u Kristalnoj dvorani, Adriaticu, na ljetnim terasama. Sudjelovala sam na opatijskom Fashion Newsu i 90-te godine, kada su na Kvarner već počeli pristizati kreatori iz Engleske i Italije, a revije koje su po svim kriterijima bile vrhunski odrađene, »vrtjele« su se čak i na MTV-u. Revije sam nosila sve do 36. godine, vrlo često i na milanskoj adresi, nakon čega sam neko vrijeme – kao voditeljica jedne riječke agencije, scenskim nastupima, držanju i hodu poučavala nekoliko generacija manekena, ali i prononsirane riječke TV voditelje, poput Barbare Štrbac i Davora Garića. Konačno, prvenstveno zahvaljujući modi, proizašao je moj interes za oblikovanjem umjetničkih predmeta u keramici, čime se aktualno bavim.


   Kao i mnoge riječke djevojke, Edo Žigante nagovorio je na manekenstvo i Snježanu Majić Herak.


   – Bila sam brucošica i istovremeno se bavila dizajniranjem odjeće od kože. Uz manekenstvo me je isključivo vezalo dobro druženje i prijateljstvo, premda se, uzgred rečeno, radilo i o vrlo lukrativnom poslu. U tom smislu, odlazak u inozemstvo me nikad nije zanimao. Štoviše, nakon tridesete godine prestala sam nositi revije i okrenula se poduzetništvu, najprije onom u naftnom biznisu, dok danas, uz potporu EU fondova, zajedno sa suprugom razvijam projekte agroturizma, za koje sama uređujem interijere. Jako sam ponosna i na to što sam donedavno radila u timu Zdenka Domančića. Činjenica da ljudima mogu pomoći bioenergijom u potpunosti me ispunjava, kaže Snježana Majić Herak koja živi u Poreču.


Renesansa kulture


Marinu Baničević u manekenske je vode odvela prijateljica Klara Paganelli.


   – Modna kultura Rijeke bila je tada na visokom nivou, revije su se priređivale svakog tjedna, ali rekla bih da je to bilo vrijeme renesanse za cjelokupnu kulturu grada – vrijeme »novog vala«, ali i kazališnih pomaka i velikih predstava. Bavila sam se manekenstvom deset godina, revije su bile vrlo posjećene, a riječke su manekenke bile poznate po svojoj markantnosti. Ali, nismo se bavile samo modom – svaka od nas imala je još poneku ideju na umu. Mnoge od nas danas su uspješne poslovne žene. Uz manekenstvo, ja sam se amaterski bavila glumom u Čakavskoj sceni koju je vodio režiser Vlado Vukmirović. Devedesetih sam prestala, ali je ljubav prema kazalištu i sceni ostala. Posljednjih godina radim kratke i dokumentarne filmove.


   Priča Dyane Lukić Đurović tipičnija je za sadašnje vrijeme nego za ono osamdesetih.


   – Manekenka koja se udala za nogometaša! – reći ćete: klasika! Ali tada nije bilo tako. Počela sam nositi revije sa 17 godina, radila sam u Milanu kao fotomodel, a u Rijeci nosila revije za Rijekatekstil. Snimala sam reklame za Agrokomerc, Pepsi i Coca colu, Polo… Nakon udaje, sa suprugom sam živjela u Belgiji i SAD-u, a kad sam se vratila u Rijeku zaposlila sam se u Rijekatekstilu, u istoj firmi u kojoj sam počela kao manekenka. Danas radim kao brand menadžerica Benettona u Rijeci.


   Markantna, visoka crnka Sanda Marelić također je uspješna poslovna žena. Osim što je glavna sindikalna povjerenica, članica Nadzornog odbora u tvrtki Coca Cola, ona je članica Europskog radničkog vijeća, što znači da su je delegirali svi radnici zaposleni u tvrtki Coca Cola u Hrvatskoj.


   – Manekenstvo i moda bili su mi uvijek simpatični kao hobi koji je donosio dobar džeparac! Paralelno sam studirala te diplomirala na Ekonomskom fakultetu i danas sam vrlo zadovoljna što je sve bilo baš tako! – zaključuje Sanda Marelić.


   Njene kolegice spominju da je generaciji pripadala i Olivera Jukić Todorović, već je dvadeset godina u Italiji, ali i dalje se nalaze i povremeno druže.


   – Dobro smo društvo i to je najpozitivniji efekt naše nekadašnje pripadnosti svijetu mode. Imamo divne uspomene na posao, ali i izlaske, druženja… obilazile smo sve klubove Plavi, Milde Sorte, Madonu, 72, Neptun, Dva boda, ali Kont je uvijek bio na prvom mjestu. Prije i poslije škole okupljale smo se na Kontu, a ljeti smo obavezno odlazile u Slaviju…


Profesionalnost


O tome koliko su ostale međusobno povezane, govori i činjenica da se i danas sastaju, iako ne pripadaju istim generacijama. Najmlađu među njima – Natašu Krznarić – na audiciju za manekenku doveo je Naim Ajra.


   – Sjećam se da smo došli na Gradinu, masa ljudi je bila na audiciji koju su vodili Katja Restović, visažist Robert Kozjak i koreograf Žak Valenta. Devedesetih godina Fashion News je bio jako popularan. Revije su se događale tri večeri zaredom, svaka je manekenka nosila po 5 kolekcija, a neke i dvostruko toliko. Dok su manekenke hodale pistom, dizajneri su birali koja će nositi njihovu kolekciju. Danju smo imali probe novih koreografija, a uvečer revije. Organizacija je bila fantastična, a posao vrlo naporan. Snimao nas je MTV, radili smo s kreatorima kao što je bio Alan Hranitelj i Red or Dead! Revije je vodio nezaboravni nam glumac Galliano Pahor. Kad bi vidio da imam tremu, ispričao bi mi neki vic, koji bi »upalio« kad sam već bila na pisti. Počela bih se nezadrživo smijati, a publika je pljeskala, misleći kako je to dio koreografije… Art Design je bio više umjetnička nego komercijalna agencija, a odlikovala ju je – visoka profesionalnost. Tko god je prošao »školu« Art Designa, Milano mu je poslije bio – lak zalogaj. Zahvaljujući tome, radila sam u SAD-u, nosila u Milanu Armanija i Versacea… Dio te moje generacije ne živi danas u Rijeci – Iris Androšević, Irena Jakovac Bangoura, Srđan Hefler, Adnan Taletović. Bila su to nezaboravna vremena i divna druženja…