Kad vidimo druge, izgledaju nam kao mumije s perikama!

Prije 20 godina nismo ništa razmišljali. Prvi koncert je ispao super i onda su nas počeli zvati i drugi klubovi, a mi smo samo, za promjenu, htjeli svirat' Beatlese. Svatko je pjevao pjesmu koja mu leži i koju voli. To je bit te svirke, u neponovljivim pjesmama Beatlesa uživamo i dok ih sviramo i dok pjevamo

Jedan od najdugovječnijih europskih tribute bendova, riječki The Beatles Revival Band, ove godine obilježava 20 godina uspješnog rada. Osnovana 1994. godine, kao izraz zaljubljenosti u glazbu legendarne liverpoolske četvorke, ova je grupa do danas održala stotine koncerata i surađivala s najvećim imenima domaće glazbene scene, a može se pohvaliti i gostovanjem u legendarnom Cavern Clubu u Liverpoolu u kojem su i sami Beatlesi započeli svoj zvjezdani uspon. Kroz bend je u zadnjih dvadeset godina prošlo mnogo glazbenika, a aktualnu postavu čine trojica Riječana – Erik Malnar (gitara i vokal), Goran Rubeša (gitara i vokal) i Marko Jurić (bubnjevi) te Splićanin sa zagrebačkom adresom Josip Radić (bas i vokal). Dvadeset godina rada Beatles Revival Band obilježava mini-turnejom koja započinje ovog četvrtka u zagrebačkoj Tvornici kulture, a nastavlja se 27. prosinca u Dubrovniku. Jedan od vrhunaca proslave dogodit će 31. prosinca na dočeku Nove godine na riječkom Korzu. No to nije sve…

  Kako ste zamislili aktualnu rođendansku mini-turneju?   MARKO: Plan je prvo bio velika stadionska turneja, ali nju čuvamo za 30. rođendan. Stoga naš raspored za ovu priliku izgleda ovako: zagrebačka Tvornica kulture na rasporedu je 18. prosinca, slijedi Dubrovnik (klub Lazareti) 27. prosinca, pa doček Nove godine na riječkom Korzu, uz Parni Valjak i Jonathan. To je tek uvertira za poseban koncert u Rijeci koji pripremamo za kraj siječnja ili početak veljače.  

 Gosti iznenađenja

Što će vam se sve naći na repertoaru na ovim koncertima?   GORAN: Svirat ćemo sve što nam padne na pamet, od prvih singlica Beatlesa s početka šezdesetih, pa do nekih opskurnih bisera s kraja njihove karijere. Bit će, naravno, hitova koje svi znaju poput »Yellow Submarine«, »Help«, »Hard days night« ili »She loves you«, ali i nekih pjesama koje vole samo hard core fanovi i mi, tipa »Night before«, »Got to get you into my life«, »And your bird can sing« i slično.

Tko vam je, inače, najdraži član Beatlesa?   ERIK: Moj najdraži Beatle je George. Johnu i Paulu se divim, a Georga volim. On ima neku toplinu i kao čovjek i kao glazbenik. Ringo je sjajan bubnjar, ali me ne dira puno.   MARKO: Ringo je gala kit, haha.   JOSIP: Sir Paul, naravno! Stari lukavac je to…   GORAN: Moj najdraži član mijenja se svakog godišnjeg doba. Nadam se da mi ostali neće zamjeriti, no meni su ipak draži Jimmy Page i Robert Plant (smijeh).

  Pročitala sam da ćete na koncertu imati i goste, a pridružit će vam se i bivši član Zoran Saulig. Što još možete otkriti o tim nastupima?  ERIK: Sa Zokijem na klavijaturama moći ćemo odsvirati sve one kompleksnije pjesme koje je inače teško odsvirati u standardnoj četveročlanoj postavi. Tu pogotovo mislim na pjesme s albuma »Sgt Pepper« i »Abbey Road«. A goste nećemo otkrivati, oni su iznenađenje, a naglasak je na naših 20 godina. Na bini će nam se pridružiti neki dragi prijatelji koji su fanovi Beatlesa, a uz to su i ujedno jedni od najboljih domaćih glazbenika…   Poznati ste kao najdugovječniji europski Beatles Tribute Band. Koliko vam znači ta titula?   ERIK: Da smo baš najdugovječniji – ne znam, ali jedni od dugovječnijih sigurno jesmo – 20 godina nije malo, zar ne? Možda ne sviramo najduže, no svakako smo među naljepšima. Ljepši su samo jedni Tajlanđani koji su poznati i kao imitatori Samante Fox. Imaju i umjetne grudi i sve ostalo! Kad vidim snimke neki drugih grupa, izgledaju mi kao mumije s perikama!   GORAN: Ta titula dobro dođe kad treba preskočiti red na šalteru!  

 Za sve krive dvije gitare

Jeste li prije 20 godina razmišljali o tome da bi bend mogao doživjeti ovako dugačak staž?  ERIK: Prije 20 godina nismo ništa razmišljali. Alen Širola (danas basist Belfast Fooda) i ja smo se našli u jednoj garaži u studenome 1994. godine, htjeli smo malo svirati te pjesme i, kao što Štulić kaže, »i to je sve«. Nakon nekoliko dana sviranja htjeli smo napraviti koncert u Palachu da odsviramo 30-ak najdražih pjesama Beatlesa ako nađemo bubnjara. Nismo ništa puno unaprijed planirali. Prvi koncert je ispao super i onda su nas počeli zvati i drugi klubovi, a mi smo samo, za promjenu, htjeli svirat’ Beatlese.

Ove je godine obilježeno pedeset godina od objavljivanja albuma »Hard day’s night« i »Beatles for sale«. Možete li vi izdvojiti jednu, najdražu vam pjesmu i najdraži album legendarne četvorke?   ERIK: Teško je tu nešto izdvojiti kad volim sve što ima veze s Beatlesima. Moguće da su mi najalbumi »Rubber Soul« i »Revolver«. Najdraža pjesma? Sve! Sve zvuči sjajno.   GORAN: Sve s albuma »Beatles for sale«. To je jedan fini akustični album, za prave znalce.   MARKO: Pjesma »I’ll be back« koju rijetko sviramo. Čuvamo je za posebne prigode baš zato što je posebna.   JOSIP: Svaki album je svijet za sebe, trenutačno me pere album »Abbey Road«, sutra će to možda biti neki drugi, preksutra treći. Zadnja pjesma koju sam čuo na radiju je »Penny Lane« i baš sam promislio kako je to jedan sjajan pop komad, s glavom i repom.

  Kako je rođena ideja o osnivanju grupe? Tko su bili njezini prvi članovi?   ERIK: Ideja za Beatles Revival rodila se na mojoj rođendanskoj fešti ’93. u stanu Elvisa Antića. Bile su dvije gitare, sviralo se i ja sam primjetio da Alen zna dosta pjesama Beatlesa. Odmah sam mu predložio da bismo mogli napravit taj Beatles tribute band. Točno godinu dana kasnije našli smo se u garaži i nakon druge probe otišli smo u Palach tražiti bubnjara. Pitali smo ih nekoliko, a jedini koji je bez razmišljanja pristao bio je Bobo Grujičić. To sam ispičao Draganu Rajičeviću, tada gitaristi i pjevaču grupe Nepal, a on mi je rekao da će me likvidirati ako to napravimo bez njega. Odmah je bio primljen, što je i razumljivo. Prvi koncert s nekih osam glazbenih gostiju svirali smo u Palachu 21. prosinca 1994. godine. Jedan je bio iz Australije, nekakav ulični svirač u prolazu.  

 Razne postave

Koliko je ljudi do sada prošlo kroz bend?   ERIK: Ja sam jedini originalni član. Prva postava je bila: Alen Širola, Dragan Rajičević, Bobo Grujičić i ja. Ubrzo je kao gitarist došao Goran Rubeša, a kao bubnjar Marko Jurić. Nas trojica smo tu i danas. Promjenili smo nekoliko basista nakon Alena, bili su to: Olja Dešić, Tomislav Raspor, Neven Kolarić, a Josip, inače Splićanin sa zagrebačkom adresom, tu je već posljednjih šest godina. Klavijature je neko vrijeme svirao nažalost pokojni Vedran Mulac, a nakon njega Zoran Saulig. Sad kad ih sve nabrajam, vidim da se dosta ljudi izredalo.   JOSIP: Basisti su očito deficitarna struka, ja sam već peti u nizu, »Nova generacija Zvjezdanih staza« (smijeh). No, ne žalim se, lijepo mi je, skupio sam dosta lokalnih izraza, ćo.     Kako ste se odlučili, odnosno dogovorili tko će što svirati? Je li bilo možda situacije da je bubnjar htio biti Lennon ili slično?   ERIK: Nije bilo takvih nedoumica. Bili smo dva gitarista, basist i bubnjar. Nikada nismo dijelili uloge tipa – ja sam ovaj, a ti onaj. Svatko je pjevao pjesmu koja mu leži i koju voli. To je bit te svirke, u neponovljivim pjesmama Beatlesa uživamo i dok ih sviramo i dok pjevamo.   GORAN: Tijekom koncerta mijenjamo uloge nekoliko puta, ja sam ponekad i John i Paul i George. Budući da sam odnedavno počeo svirati i klavijaturu na nekoliko pjesama, onda sam na trenutke i Elton John.   JOSIP: Ja sam, slušajući i gledajući Paula McCartneyja, naučio dosta toga o pjevanju, sviranju, tehnici, pa i glazbenoj teoriji. Stoga se držim velikog majstora – tuđe neću, svoje ne dam!   MARKO: Pa da, zapravo su Beatlesi jedna sjajna škola za sve glazbenike, pogotovo za nas bubnjare. Ringo je jedan od najjednostavnijih svjetskih bubnjara, a opet težak »za skinuti« jer svira s posebnim feelingom.  

 Alfa i omega

Što za vas znače Beatlesi?   ERIK: Beatlesi su čitanka za prvi razred osnovne škole, s njima je sve počelo i bez njih se ne može dalje u više razrede.   JOSIP: Beatlese sam otkrio još kao školarac, kad sam prvi put čuo »Paperback writer« s one »crvene« kompilacije, više nije bilo povratka. S vremenom se čovjek prebaci i na drugu glazbu, baš ovih dana uživam slušajući Wilco i slične bendove, no Beatlesima se uvijek ciklički vraćam, oni su konstanta.   Što ste od njih naučili, otkrili o glazbi, o svijetu?   GORAN: Bez Beatlesa nikad ne bih naučio H dur.   JOSIP: Beatlesi su super škola i toplo bih ih preporučio svim mladim glazbenicima, ali i onima starijima koji su ih slučajno preskočili. Engleski jezik sam naučio slušajući »Help«, vokalne harmonije kroz refren »We can work it out«, a ponešto o strojarstvu i mehanici može se naučiti i iz »Drive my car«.   ERIK: Pa, praktički, sve ono što nismo naučili u školi i doma, naučili su nas Lennon & McCartney.   Znate li koliko ste koncerata održali do sada?   ERIK: Mislim da se radi o nekakvih petstotinjak koncerata. Nije puno, nije ni malo, ali nije ni bitno.   Koji će vam nastup ostati u najljepšem sjećanju?   ERIK: Stereo dvorana 2006. s gostima je bila odlična zabava i atmosfera. No, najviše pamtim 13 godina za redom u zagrebačkom klubu KSET na Lennonovu godišnjicu smrti. Publika bi pjevala s nama od prve do zadnje pjesme! Svakako se sjećam Liverpoola 2004. i tih osam nastupa u neponovljvom Cavern Clubu. Bilo je puno zabavnih i dobrih, a bilo je nekad i bezveznih gažetina, kao što ih svaki bend ima.   JOSIP: I meni su ti nastupi u KSET-u ostali u super sjećanju, pogotovo zato što sam kao student gledao Beatles Revival Band iz publike, a onda sam konačno dobio priliku i zasvirati s njima. Ti su nastupi baš po mome guštu, s nabrijanom klupskom atmosferom, puno dobre vibre, znoja i prolivene pive.   Je li vam problem svirati pred malo publike?   JOSIP: Nikakav problem, dapače. Sjećam se jednog nastupa u Varaždinu pred samo sedam ljudi. Nakon dvije pjesme odustali smo od set liste i svirali po željama. Na kraju je ispalo bolje nego da je bilo 700 ljudi.  

 Najljepši trenuci

Svirali ste na Beatles Festivalu u Liverpoolu te u legendarnom Cavern clubu u kojem su Beatlesi započeli svoj zvjezdani uspon. Možete li se prisjetiti tog nastupa?  GORAN: Oo, da! To je bio poseban osjećaj, iako je današnji Cavern bitno drukčiji nego što je bio onda. Tamo su Beatlesi izbrusili zanat svirajući i dva puta dnevno, jednom u pauzi za ručak, drugi put navečer. Bome smo se i mi izbrusili odsviravši čak osam koncerata tamo. A ispala je i lijepa priča za novine…   Što je po vama bio najljepši trenutak u karijeri Beatles Revival Banda?   ERIK: Godine 1995. bili smo u klubu Jabuka u Zagrebu. Išao je cijeli autobus iz Rijeke s puno gostiju. Na kraju koncerta, nakon bisa, iza bine prilazi mi crnac od 2 metra i 120 kila i kaže da bi nešto s nama otpjevao. Zvao se Adrian Burnes, bio je iz Londona. Kad je zapjevao »A Day in the Life«, svi su pali na dupe. Zvučao je kao B.B. King i Ray Charles skupa! Poslije sam vidio njegov koncert na HRT-u. Blues gitarist i pjevač prve klase! No, ipak mi je najljepši bio prvi koncert te ’94. u Palachu. Iako nismo baš puno znali, bilo je najiskrenije i bez kalkulacija. Baš i samo zbog te muzike.   GORAN: Najljepši trenuci u karijeri Beatles Revival Banda redovito su poslije svirki, u Veneziji u Ičićima, oko 3-4 ujutro.   JOSIP: Iskreno, prije dva tjedna svirali smo u pulskom Rock Caffeu, prvi put poslije mjesec dana pauze od koncerata. Bila je super svirka, poslije smo sjeli, popili piće, dva, malo se našalili i upoznali neke fine ljude. I baš sam tad promislio »da me slučajno netko iz Novog lista pita koji mi je najljepši trenutak u karijeri Beatles Revival Banda, rekao bih da je ovaj« (smijeh).  