Josiena ljubav prema glazbi započela je još u osnovnoj školi, rasplamsala se u srednjoj, kada se počela družiti s brojnim danas manje ili više poznatim članovima riječke rock scene što je, ističe, imalo presudan utjecaj na njezin privatni i profesionalni put
Svjetski je dan prodavaonica ploča, a kada je o toj djelatnosti na riječkoj sceni riječ, svaki će, pa makar i posve rekreativni glazboljubac, prvo pomisliti na jednu osobu.
Kovrčava kosa podignuta na vrhu glave, širok osmijeh, još šira duša i poznavanje glazbene scene – da, pogodili ste – to je Josie.
Malo do Josie
Ono što zaljubljenici u glazbu kod njezina pristupa trgovini nosačima zvuka najviše cijene je upravo to što svom poslu ne pristupa kao pukoj razmjeni dobara za novac, već to čini na posve drugačiji, sebi svojstven način.
– Kad dođete kod nje u dućan, imate osjećaj da ste zapravo došli kod nje doma. Uvijek će vas nečim ponuditi, srdačno sa svakim porazgovarati pa nije čudo da se kod velikog broja ljudi stvorila navika da odu do Dallasa, ne samo kad žele nešto kupiti, nego naprosto zato što su u gradu pa odu »malo do Josie«.
Ona ima jedan ljudski pristup poslu kakav su ljudi nekad njegovali u obiteljskim dućanima i gostionicama, a s vremenom je, nažalost, gotovo nestao.
Zato, kad god sam u prolazu, obavezno svratim do njenog dućana, da vidim što ima novog i proćakulam, ne samo s njom, nego i ostalima koji tamo rade jer su i oni prihvatili stil rada koji njen dućan čini malom prodavaonicom snova kaže Zoran Prodanović Prlja, dugogodišnji Josiein prijatelj i redovna mušterija.
Epruvete pune sperme
– A uz sve to jako volim raditi s ljudima. U stvari volim ljude općenito pa poslu uvijek pristupam na način da gledam kako bih ja voljela da se drugi prema meni odnose. Mislim da bi svi trebali tako raditi, kaže Josie, a tko je bio u Dallasu ne može se nego složiti s njom.
U minijaturnom dućanu Josie je do sad organizirala nebrojene promocije albuma, čak i svirke i kojekakva ostala događanja, od kojih neke ipak izdvaja.
– Jednom smo, na ideju tadašnjeg voditelja, Damira Martinovića Mrleta, po cijelom dućanu objesili epruvete napunjene regeneratorom za kosu, a na svakoj je pisalo da je to sperma od nekog poznatog glazbenika. Ljudi su najnormalnije ulazili u dućan, a neki su čak i htjeli kupiti pojedine epruvete, kaže Josie.
Slavica Mrkić Modrić – Mrva: Nesvirajući svira riječki zvuk
Kad bi Đozi bila ploča, ona bi bila dugosvirajuća ploča. Antologijski LP ovog grada. U mojem sjećanju taj je LP zasvirao ispred Konta negdje početkom osamdesetih i danas kad ju vidim na busnoj negdje na Zametu sa slušalicama u ušima, nesvjesno mi se usne razvuku u osmjeh, kaže Slavica Mrkić Modrić – Mrva, novinarka Novog lista i sveprisutni akter riječkog rocka.
Kad razmislim, i sam spomen imena Đozi kod mene ima istu reakciju. Naši su susreti oduvjek slučajni, ali i oduvijek ugodni. Đozi je kao dobra ambijentalna glazba – tu je, prati te, nikad ne smeta, ne odvalači ti pažnju. Štoviše, stvara ti ugodu. I zbilja, vidjela ja Đozi ovdje ili ondje, u opuštenom ili radnom izdanju Đozi je Đozi.
Konstanta rock scene ovog grada, ona konstanta koja ne voli reflektore. Njoj je oduvijek draža sjenovita strana riječke rock priče, a meni je baš Đozi jedna od najdražih “sjena” te riječke rock priče, vječita djevojčica neukrotive crne kose koja nesvirajući svira istinski riječki zvuk, kaže Mrva.
