Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
20. srpnja 2019.
Dossier Rijeka

SKUPA "ŽUTA KUĆA" Je li HNK Ivana pl. Zajca zaista rak-rana riječke kulture?

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 31. ožujak 2019. u 8:17 2019-03-31T08:17:08+02:00

Za hladni pogon žute kuće u Kazališnom parku izdvaja se novac koji joj ne omogućuje i programsku djelatnost koja bi bila zadovoljavajuća, no situacija je još gora u ostalim kulturnim djelatnostima

Kultura je potrošač, a ne proizvođač, i za nju se zanima zanemariv broj šire populacije. Ovu uobičajenu konstataciju, čini se, malo drugačije vidimo u Rijeci, pogotovo u vremenu koje nas tek očekuje. Na pitanje zašto je i na koji način to tako, pokušat će odgovoriti ovaj tekst, u kojem ćemo probati signirati stanje po pitanju kulturne infrastrukture i kulturne produkcije u Rijeci, kulturnih politika i strategija, ali i, naravno, same pojavnosti kulture, u brojnim njenim inkarnacijama; onog, dakle, što je vidljivo i na što se stanovništvo može referirati.

U tom kontekstu kulturu u Rijeci promotrit ćemo posebno se osvrćući na jednu razdjelnicu koja (kulturno) vrijeme u Rijeci dijeli na prije i poslije, otprilike kao što je povijest podijeljena na vrijeme prije i poslije nove ere. Nova era u kulturi Rijeke počinje uspješno provedenom kampanjom za stjecanje titule Europske prijestolnice kulture 2020. godine, koju je Rijeka dobila 24. ožujka 2016. godine i kojom je stekla preduvjete ne samo za razvoj kulture, nego i za prevrednovanje grada i doznačivanje njegova identiteta. No prije nego što se pozabavimo potencijalima, (iznevjerenim) obećanjima i budućnošću, valja nam ipak krenuti redom, od Rijeke same, jer ono što je Rijeka danas umnogome određuje i ono što je kultura u Rijeci danas i ono što će biti u budućnosti.

Podrezana krila

Od grada koji je svojedobno imao oko 170.000 stanovnika, Rijeka je spala na njih oko 120.000, a prema nekim pokazateljima vrlo brzo svest će se na jedva 100-tinjak tisuća stanovnika. Neki će uvijek u tom kontekstu spominjati ta skučena 44 četvorna kilometra na kojima se Rijeka prostire. I biti donekle u pravu. Kad je 1993. HDZ-ova vlast utvrdila Rijeku kao jedinicu lokalne samouprave, de facto joj je oduzela Klanu, Kastav, Viškovo, Bakar, Čavle, Jelenje, Kostrenu i Kraljevicu, koji su svi činili nekadašnju Općinu Rijeka. Lako se može primijetiti da je među ovim subjektima nekoliko najbogatijih hrvatskih općina, odnosno gradova, poput Bakra, Kostrene i Viškova, pa prihodi od poreza i drugih naknada gospodarskih subjekata ne idu više Rijeci, već ostaju u okvirima tih općina i gradova, koje se tim novcima mogu dalje razvijati.

1889848

Jednako kao što to mogu činiti i šireći se u prostoru, za razliku od skučene Rijeke. Problem nastaje kada se za to optužuje isključivo HDZ, koji jest time »podrezao krila« općini u kojoj se kontinuitet vlasti može promatrati od kraja Drugog svjetskog rata i u kojoj HDZ zasad nije mogao ni primirisati političkom tronu, no dobar dio krimena ide i SDP-u, koji je od tada ipak u dva navrata participirao u nacionalnoj vlasti, no nije uspio promijeniti ovu poražavajuću činjenicu. Politički je to neuspjeh Vojka Obersnela, koliko god se gradonačelnik trudio krivnju svaljivati na sve druge, a reforma lokalne i regionalne samouprave ostaje mokri san svih onih koji bi Rijeku, ali i Hrvatsku, voljeli vidjeti gospodarski uspješnijom, modernijom i politički zrelijom.

U diskrepanciji ove činjenice skučenosti grada i gravitiranja urbanim sadržajima, pa tako i kulturnim, građana iz riječkog prstena, valja tražiti početak priče o riječkoj kulturi. Odlazak u kazalište, ili kino, nije, naime, aktivno participiranje u kulturi neke sredine. Aktivnim se participiranjem smatra sudjelovanje u urbanim kulturnim procesima, koji uključuju cijeli spektar kulturnih aktivnosti, a koje nisu nužno usmjerene na srednjostrujaški ukus. A takvo participiranje, kao i sve što postoji na ovome svijetu, ovisi o zakonima brojeva. Pa tako manji grad, logično, može očekivati i razmjerno manji odaziv na kulturna događanja koja ne plivaju u srednjoj struji. A kulturni potencijali neke sredine ne izviru iz srednje, nego iz pokrajnjih struja.

Krvotok grada

Opet, Rijeka je tu nešto drugačija od ostatka Hrvatske. Prvo, tzv. nezavisna kulturna scena, koja bi trebala biti nositelj alternativnih kulturnih potencijala neke sredine, aktivno participira u upravljanju gradskim kulturnim resursima. Prvenstveno ovdje se radi o Savezu udruga Molekula, koji od 2013. godine, odnosno od vremena donošenja Strategije kulturnog razvitka grada Rijeke, dokumenta kojem ćemo se još vratiti, upravlja prostorima Palacha, Filodrammatice i Marganova. Poznavatelji kulturnih procesa u Rijeci itekako dobro znaju da su ovi prostori, izuzev derutnog Marganova, iznimno važni za kulturni krvotok grada. Ono što ćemo u ovom pregledu o tome samo još skicozno reći jest da je ugovor potpisan 2013. na pet godina, što znači da je istekao 2018. godine, no produljen je na još dvije godine, dok se ne okonča projekt Društvenog kulturnog centra, koji SU Molekula razvija u partnerstvu sa širokim spektrom subjekata, utvrđujući novi model funkcioniranja javno-privatnog partnerstva u kulturi.

Što to znači za konzumente kulture? Odgovor na ovo pitanje ovisi o kutu gledanja. Ako se pogledaju projekti Drugog mora, važne sastavnice SU-a Molekula i udruge iznimno vične pisanju kulturnih projekata i pribavljanju sredstava, često vrlo teško prohodni i hermetični programi ne nailaze na odobravanje šire publike, pa ih ona i ne pohodi. Problem nastaje onoga trenutka kada grad skromnih resursa nema mogućnosti za sustavnu i heterogenu kritičku refleksiju o rečenim, ali i drugim kulturnim programima te sve više-manje ostaje na površnom dojmu. Pa tako šira publika »ne razumije«, a vrlo uska publika »elitistički« podržava sve što je drugačije.

Vratimo se na Strategiju kulturnog razvitka grada Rijeke, donesenu za razdoblje 2013. – 2020. godine. Ta je strategija jedan krasan dokument koji, doduše, više figurira kao lista želja, nego kao realan okvir za kulturni razvitak Rijeke. Ono što ipak u tom dokumentu piše a ne ide u red pustih želja, s jedne strane su realne procjene u vezi s pitanjima poput financiranja kulture općenito ili HNK-a Ivana pl. Zajca pojedinačno, a s druge najava natjecanja za titulu Europske prijestolnice kulture 2020., što je Rijeka uspješno ostvarila. Donošenju ovog dokumenta svakako je pomogla kandidatura za EPK, naime time je Rijeka željela pokazati da je ozbiljan kandidat, željan ovaj put konačno pobijediti u nečemu. Ma bilo čemu, samo da nestane stigme grada gubitnika, u nogometu, Mediteranskim igrama, itd. S druge strane, osvajanje titule bila bi najznačajnija ostavština gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je u Hrvatskoj i u regiji stekao ugled civiliziranog, kulturnog predstavnika grada koji se smatra ugodnim za život, zbog njegove tolerancije i otvorenosti, no koji kod kuće muku muči s gradom koji se smanjuje, s gradom iz kojeg ljudi odlaze, u kojem nema dovoljno medicinskih sestara i doktora, vozača autobusa, gradom koji je prljav i koji gospodarski stagnira već dugo, predugo.

Uspješan EPK kao kruna gradonačelnikove karijere sve bi to mogao pomesti pod tepih zaborava. Između ostaloga i u tome treba tražiti glavne razloge za političku podršku projektu koji primarno troši novce (kojih u Rijeci, u suštini, nema, odnosno nema dovoljno), barem dok se ne pokaže uspješnim, pri čemu se uvijek spominju gradovi koji su na uloženi euro dobili do osam eura povrata, poput Lillea, Liverpoola, Monsa... No to je još na jako dugom štapu, jer projekti gutači novca, poput Galeba, ako svojom eventualnom neuspješnošću ne mogu minirati cijeli EPK, mogu mu zasigurno prilično potamniti sjaj.

Kulturna strategija točno signira još jednu stavku po kojoj se Rijeka izdvaja iz hrvatskog prosjeka, a svrstava uz bok europskim gradovima koji drže do kulture – visinu proračunskih izdvajanja. Rijeka, naime, relativno konstantno za kulturu izdvaja nemalih 10 posto proračuna. U ovoj godini i godini EPK-a on još značajno raste, pri čemu se računaju i vrlo uspješni projekti kandidature riječke kulturne infrastrukture za financiranje europskim novcima. Koliko god projekt Galeba bio problematičan, činjenica da je netko napisao hrabri europski projekt kojim Muzej grada Rijeke objedinjuje dvije lokacije: Palaču šećerane bivše tvornice Benčić i brod Galeb, i europske novce dobio, zaslužuje jasnu pohvalu. Takav, naime, projekt hrabar je po tome što nije uobičajen u europskim okvirima, a i malo bolji poznavatelji europske birokracije znaju koliko je ona kruta. Europski novci u infrastrukturi grada Rijeke, a koji se tiču revitalizacije kompleksa Benčića, kao i revitalizacija sama, među najvećim su postignućima u kulturnom razvoju Rijeke, pogleda li se realno stanje stvari u vezi s njenim gospodarskim potencijalima.

Vratimo li se, pak, na riječki proračun za kulturu, koji je u okvirima 10 posto ukupnog proračuna, ono što je njegov najveći problem, a što i opet lijepo signira čak i Kulturna strategija (no, naravno, ne nudi rješenje), tiče se HNK-a Ivana pl. Zajca. U strategiji dakako ne piše da je ta gradska ustanova u kulturi rak-rana riječke kulture, no mi ovdje odgovorno iznosimo ovu tezu, kao što ćemo je, ovako opasnu, odgovorno i pojasniti. HNK Ivana pl. Zajca troši veći dio proračunskog novca, i to kroz godine u razmjeru od 50 do gotovo 70 posto proračuna. A zbog niza okolnosti, objektivnih i subjektivnih, ne nudi ni približno toliko relevantne kulture, priječivši razvoj kulture u Rijeci sukladan proračunskim izdvajanjima.

Preskupo kazalište 

Foto Roni Brmalj

Kako to izgleda? Izgleda tako da se za hladni pogon žute kuće u Kazališnom parku izdvaja novac koji joj ne omogućuje i programsku djelatnost koja bi bila zadovoljavajuća, no situacija je još gora u ostalim kulturnim djelatnostima. Pa se tako u Javnim potrebama u kulturi po djelatnostima svojedobno trošilo oko 200.000 kuna. Sada je taj novac povećan, jer teško bi ikome na svijetu, pa i najdobronamjernijem europskom monitoru projekta EPK-a netko mogao objasniti kako je moguće da jedan grad troši godišnje 200.000 kuna na ukupnost knjižne ili glazbene djelatnosti (filmska je uvijek u Rijeci stajala nešto bolje, primarno zbog agilnosti i umješnosti Slobodanke Mišković). No ti su novci i dalje sramotno mali, što znade, recimo, svaki izdavač u Rijeci, koji se ne može sjetiti kad je zadnji put vidio novce za svoje knjige.

Sve bi se to promijenilo kada bi se kazališni sustav u Hrvatskoj reorganizirao, odnosno stubokom izmijenio, no to se, sada je sve očitije, neće dogoditi. Za to bi, naime, trebalo ići u donošenje novog Zakona o kazalištima, i to ponajprije u segmentu nacionalnih kazališnih kuća, kojih u Hrvatskoj ima nevjerojatnih pet – u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Splitu i Varaždinu – a sve najave govore u prilog tezi da za to nema političke volje. Ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek očito ne pada napamet stvoriti okvir u kojem bi država ušla u osnivačku strukturu ovih kazališta te, kako bi to konačno bilo pravedno, participirala u troškovima održavanja imidža Hrvatske kao zemlje preskupih nacionalnih kazališta sa svim ansamblima, onako kako je to slučaj sa zagrebačkim, u kojem država i Grad Zagreb pošteno dijele osnivačka prava i obaveze u omjeru 50-50. No za reći pravo, što bi ona izdvajala goleme novce za još četiri hrvatska kazališta kad je nitko na to nije natjerao, što ide direktno na konto pročelnika za kulturu rečenih gradova (minus Zagreb, koji tih problema nema), a onda i njihovih gradonačelnika, kojima rješavanje tog problema očito nije ne samo prioritet, nego uopće agenda. A trebao bi biti, jer u svim tim gradovima nacionalna kazališta jedu od 50 do čak 90 posto proračunskog novca. Zašto gradonačelnik Obersnel i pročelnik za kulturu Ivan Šarar još uvijek nisu okupili gradonačelnike i pročelnike za kulturu gradova s HNK-ovima te stvorili platformu za ozbiljan politički pritisak na nacionalnoj razini, posve je nepoznato, jer to su mogli i trebali učiniti ako im je doista stalo do kulture u Rijeci. Drugog puta nema. Osim ukidanja HNK-a. A to malo tko želi vidjeti.

Plus za Art-kino

Foto Marko Gracin

Što se ostalih ustanova u kulturi Rijeke tiče, velika je enigma novouspostavljena ustanova Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, dok se Art-kino Croatia može smatrati jednom od uspješnijih. Konstantni rast ove mlade ustanove, njeno pozicioniranje na kulturnoj karti Rijeke i Hrvatske kao relevantne i opet ima se zahvaliti njegovoj agilnoj ravnateljici Slobodanki Mišković, koja uspijeva voditi programski relevantnu ustanovu, ali i politički igrati tako da ona ne bude ugrožena.

Muzej grada Rijeke je standardan, a može očekivati uzlet preseljenjem na, za nadati se, dvije nove lokacije – u Benčić i na Galeb. MMSU je u upravljačkoj krizi, s obzirom na to da nema funkcionalnog ravnatelja, već v.d.-a nakon bolesti ravnatelja Slavena Tolja. Gradska knjižnica Rijeka također će avancirati preseljenjem na lokaciju Benčića 2021. godine, no dotad će zasigurno steći još puno poklonika, jer zapošljava i neke iznimno kreativne ljude, poput Kristiana Benića, koji doista čine razliku. Gradsko kazalište lutaka Rijeka također standardno i vrijedno obavlja svoju ulogu u produciranju kulturnog sadržaja za najmlađe. Svima njima, a i nama, želimo i uspješnu Dječju kuću, projekt kojim bi trebalo upravljati više riječkih kulturnih ustanova, a koji bi trebao postati mjesto za rani razvoj kulturnih kompetencija, mjesto koje će odgajati buduće aktivne sudionike kulturnog života Rijeke.

I tako dolazimo do projekta EPK-a, u okviru kojeg i nastaje Dječja kuća, kao i većina kulturnog kapitala kojim bi se Rijeka trebala moći podičiti u godinama koje dolaze. Što je taj EPK zapravo? Ne bojte se, to većina riječkih građana neće znati ni nakon 2020. Kako je to moguće? Zbog više paralelnih razloga, a imaju veze sa svime što je dosad izrečeno u ovom tekstu, čemu ćemo dodati još koji razlog. Prvi je vezan uz nerealna očekivanja. Ona mogu biti banalna, poput: »Evo psećeg govna na ulici, je li to Europska prijestolnica kulture?« A mogu biti i malo ozbiljnija, poput analize htijenja i postignuća, pri čemu veliku ulogu igraju brojne okolnosti koje utječu na konačni skor: od, recimo, mitskog Liverpoola, koji je uspio u potpunom rebrendiranju grada, do također mitskog Maribora, na mjestu kojeg bi, prema brojnim katastrofičarima, nakon neuspješnog EPK-a imala biti spaljena zemlja bez ljudi s tek pokojim radioaktivnim psom. Naravno da nije baš tako, no Maribor je primjer brojnih nes(p)retnih okolnosti koje danas kulturnim arbitrima i kritičarima služe kao strašna priča prije spavanja za nove EPK-ove. »Nemoj biti zločest, jer ćeš završiti kao Maribor.«

Mnogi građani Rijeke u principu nisu zadovoljni gradom u kojem žive. Svjesni su njegovih dobrih strana (nećemo ih ovdje ponavljati, jer mnoge od njih zvuče kao floskule), ali zamjeraju mu štošta (i te zamjerke, sakupljene na hrpu, mogu izgledati kao floskule).

Prevelika očekivanja

2743194

No što god mislili o dobrim i lošim stranama Rijeke, mnogi se nekako nadaju da je EPK taj zamašnjak koji bi grad mogao pokrenuti u pravom smjeru. Ima li bolje paradigme previsokih očekivanja? Nije čudo da je već sada zato na djelu visoka razina skepticizma u vezi sa svime. »Pa nema šanse da mi nešto takvo izvedemo dobro.« »Samo će se ulupati pare u gluposti, dok grad umire.« Itd. I doista, može li išta, pa bio to i veliki EPK, promijeniti paradigmu grada koji gubi svoju posljednju industriju, brodograđevnu? Naravno da ekipa okupljena oko EPK-a u to vjeruje, no oni koji to nisu, a koji će se uvijek i zauvijek osjećati isključenima, teško da u to mogu povjerovati. Pogotovo kad vide posrtanje, a njega ima na gotovo svakom koraku. Od kašnjenja infrastrukturnih projekata, koji s EPK-om nemaju formalne veze, ali su s njime pupčanom vrpcom povezani, do upravljačkih kriza i programskih glavinjanja, oko čega će tek biti okapanja kada se jednom u rujnu ove godine objavi konačni program.

U vezi s ekipom koja radi EPK, građani također očekuju nerealno velike stvari, nesvjesni da za kulturne menadžere europskog i svjetskog kalibra Rijeka nikada nije imala niti će imati potrebne novce. Nije mogla platiti ni jednog slovenskog menadžera koji nikako nije u gornjem domu svjetske klike kulturnog menadžmenta. Istina, odigrala je na kartu Chrisa Torcha kada je trebalo, kada se shvatilo da dobivanje statusa Prijestolnice nije vezano samo uz programske divote, nego i uz lobiranje i ozbiljne zakulisne igre u zapravo incestuoznoj EPK-zajednici.

U ocjeni uspješnosti EPK-a, ali i kulturnog razvitka Rijeke ne smijemo, pak, pobjeći ni od uloge građana u svemu tome. Pritom podjednako mislimo na tihu masu koja će stajati sa strane i gledati karavanu koja prolazi, kao i na one koji će na nju lajati, ili već laju. Ovi prvi vrlo često su lijeni i uopće se informirati o onome što ih okružuje, nevoljni kliknuti na link, a kamoli potražiti informaciju, aktivno pitati i sudjelovati. Kada smo politički nekorektni, volimo ih zvati malograđanima. Ovi drugi, bukači, nikada neće biti zadovoljni, jer njihove veličine nisu kontaktirane, njima se tepih nije rasprostro i oni su, eto, ostali isključeni a toliko su mogli dati. Njih možemo nazvati smaračima. Naravno, osim ovih nepoželjnih struktura, tu su i brojne međustrukture, kao i ideal kulturnog konzumenta: otvorena, proaktivna, kritična, multikulturno baždarena i interkulturno usmjerena osoba. No takvom se osobom ne rađa, takvom se postaje.

Ostavština EPK

Što, na koncu, očekujemo od EPK-a i što očekujemo od Rijeke? Spustit ćemo malo nerealna očekivanja, ali razmišljat ćemo o ostavštini. Ako EPK bude karavana koja će proći kroz grad i ostaviti kruzersko smeće, ništa nismo napravili. Ostavština je ono što će se mjeriti, i pritom to neće biti samo dva, tri, četiri pet eura na jedan uloženi, nego će se ta ostavština mjeriti u kulturnom kapitalu: infrastrukturnom i programskom, brojem novih kulturnih i društvenih inicijativa, konačno, porastom broja onih idealnih konzumenata kulture.

Jednu, pak, ostavštinu možemo doslovno i izmjeriti. Kulturne i kreativne industrije u Europi participiraju u BDP-u na razini oko četiri posto. U Hrvatskoj taj je postotak duplo manji i kreće se negdje oko dva posto. Približi li se Rijeka europskom prosjeku, komotno ćemo moći smatrati da je projekt Europske prijestolnice kulture u gradu na Rječini uspio, koliko god se to možda malo činilo u ovom trenutku. No to je već neka druga priča o Rijeci, koju smo ovdje tek načeli.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka