Rijeka sutra: Kineska injekcija za posrnulu riječku industriju

Europa nema dovoljno novca za realizaciju svih planova, interes iz Azije postoji, ali će sve ovisiti o pregovorima s predstavnicima EU-a. Bit će riječ o testiranju granica slobode Hrvatske u donošenju takvih odluka

Kad već stare industrije i proizvodnje u Rijeci gotovo uopće nema ostaje pitanje čemu se okrenuti u budućnosti. Što bismo mogli razvijati, gdje otvoriti radna mjesta, što proizvoditi i kako do toga doći u što kraćem razdoblju? Odgovore na ova pitanja o riječkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pokušali smo pronaći kod četvorice uglednih stručnjaka, čije područje djelovanja i zanimanja nužno nije usko vezano uz probleme Rijeke, njezine luke i prometnog pravca. 

Stoga su i razmišljanja Željka Lovrinčevića, Branimira Lokina, Ratka Zelenike i Ivana Miloša istovremeno različita, a opet slična i povezana, te se u mnogim detaljima nadopunjuju, iako nitko od njih nije imao uvid u ono što su ostali rekli ili napisali.

Svi oni redom podržavaju industrijski snažnu i prometno nezaobilaznu Rijeku, ali pritom otvaraju i neke nedoumice, koje se danas čine nestvarno daleke. Primjerice, intrigantno je pitanje što ako velike investicije i značajno otvaranje novih radnih mjesta realno podrazumjevaju da bi polovicu stanovnika riječke regije za 20-tak godina činili Kinezi. Jesmo li spremni za to?

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević u startu nudi zanimljivu opservaciju da riječki bazen ima određene šanse za uspješan razvoj čak i ukoliko ostali dio Hrvatske ne poluči ni približno slične uspjehe u razvoju i reindustrijalizaciji.

 – Treba biti svjestan kako je neophodno ispuniti određene uvjete, a to znači riješiti problem prometne infrastrukture, prije svega željeznicu i zračne luke, a zatim izgraditi novi centar znanja i edukacije, što je moguće kroz razvoj Sveučilišta u Rijeci ili na neki drugi način, koji će generirati i primjenu novih tehnologija i znanja na ovom prostoru.

 Takav proizvodni edukacijski centar ne može biti oslonjen samo na sadašnju populaciju, jer je to nerealno, već je potrebno privlačiti mlade i kvalitetne kadrove ne samo iz regije, već iz cijelog svijeta. Problem onda treba očekivati u lokalnom otporu prema masovnom naseljavanju regije, dolasku drugih kultura i običaja.

Žele se strane investicije, ali je pitanje postoji li spremnost za prihvaćanje činjenice da vam oko 50 posto stanovništva bude na primjer iz Azije, ističe Lovrinčević, koji zatim pitanje razvoja Rijeke i Hrvatske stavlja u kontekst problema Europske unije.  

 Kriza EU

 – Kriza Europske unije nije ciklična pojava, već je riječ o jednom procesu, koji traje već nekoliko desetljeća u kojem je EU izgubila proizvodnju. Sada imamo diferencijaciju između jedne Njemačke koja je 20 godina kontinuirano povećavala svoju produktivnost, dok su neke druge zemlje kao što su Francuska, Španjolska ili Portugal išle u obrnutom smjeru, te sada uvelike zaostaju.

Europa je izgubila proizvod koji može ponuditi svijetu, izgubila je konkurentnost prema SAD-u, Latinskoj Americi, posebno prema Aziji i to je ključni problem Europe. Izuzetak je Njemačka koja je zadržala visoko kvalitetnu prerađivačku industriju, prehrambenu industriju, taj realni sektor. Industrijalizacija EU-a će trajati 20, možda i više godina, otprilike onoliko koliko se išlo u obrnutom smjeru, a slično vrijedi i za Hrvatsku.

Rijeka je u Hrvatskoj specifična po svom logističkom i prometnom položaju i tu će puno ovisiti o investicijama, koje se unutar EU-a usporavaju i smanjuju unutar strukturnih fondova u segmentu prometne infrastrukture. Europa nema dovoljno novca za realizaciju svih planova. Interes iz Azije postoji, ali će svaka razrada i realizacija tih planova ovisiti o pregovorima s predstavnicima EU-a.

Ponekad tekstovi trebaju imati obrnuti put – s portala u novine, čak i ako su samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Tema o propadanju industrijske Rijeke i poraznoj stvarnosti riječke privrede, koja je objavljena u prošlom broju »Pogleda«, izazvala je veliku pozornost naših čitatelja i velik broj komentara na portalu Novog lista. Razvio se pravi forum o Rijeci i zanimljiva rasprava s mnoštvom konstruktivnih prijedloga. Zato smo odlučili pojedine komentare prikazati u cijelosti ili djelomično. Odabir je bio subjektivan, a umjesto identiteta ostavljeni su nadimci pod kojima se naši čitatelji redovito javljaju na portalu Novog lista.    DAJ-BABI-KUNU   Industrijski Plan za Rijeku i PGŽ     1 Osnivanje Kvarner Industrijal Fonda (na revolver principu)… Jedinice lokalne samouprave (JLS) izdvajale bi 30 posto iz svog proračuna koji bi uspjeli osloboditi reorganizacijom i spajanjem Rijeke, Bakra i Kraljevice u jednu JLS. Čavle, Jelenje Kostrena i Viškovo bi se priključile ovoj velikoj općini kako bi se ojačala njena ekonomska baza.   2 Napravili bi se precizni 5-10-15-20 godišnji planovi razvoja s precizno navedenim industrijama koje bi se razvijale…. Točno vidjeti što se uvozi od industrijske opreme i strojeva i staviti na kartu proizvodne kapacitete koje imamo uključujuci i male obrtničke radione i strojeve s kojima raspolažemo.   3 Osnivanje »Task Force« grupa za ciljani proizvod koji bi radio na konstrukciji i dizajniranju proizvoda. Ova grupa bi bila sastavljena od najboljih inženjera iz različitih firmi i konstrukcijski sati bi se plaćali od strane Kvarner Industrijal Fonda. On bi bio i intelektualni vlasnik finalnog proizvoda. Ovakva organizacija bila bi veoma efikasna i jeftina jer se iskorištavaju postojeći ljudski i materijalni kapaciteti.   4 Pozitivna diskriminacija vlastitih proizvoda kroz ciljane narudžbe iz državnih, općinskih, javnih i komunalnih firmi i ostale domaće industrije koja ih koristi. Kada smo gazde u vlastitom dvorištu i s tim prodajnim referencama, put izvozu je i te kako otvoren.   5 Dobit bi se vraćala u FOND kroz dividendu ili dobit i svake godine dokapitalizirao iz proračuna JLS-a, države, investitora i EU fondova. Fond bi se nakon do 7 godina povlačio iz vlasništva prodajom svog udjela poduzetnicima i dodatno punio na revolver principu.   6 Investiralo bi se prije svega u Industrijsku zonu Kukuljanovo i lučko-industrijska postrojenja u Bakru, a poslije i na sjeveru Krka.   7 Nakon petogodišnjeg industrijskog razvojnog plana kada se osiguraju stabilna primanja za stanovništvo i JLS krenulo bi se polagano i na infrastrukturna ulaganja koja bi bila u funkciji daljnjeg razvoja privrede i brzog transfera putnika i roba kroz sam grad i PGŽ.   KVARNER TURIST FOND je ciljani fond za razvoj turističkih destinacija (Opatije, Crikvenice, Krka, Lošinja) kao udarnih destinacija, a KVARNER AGRICULTURE FOND za razvoj modernih obiteljskih gospodarstava u Gorskom Kotaru i otocima.   Grad treba dobiti nazad područje luke Rijeka gdje bi se oko željezničkog kolodvora radila tri terminala i razvojem industrije u Kukuljanovu ostavile mogućnosti za glavni poslovni centar od Žabice do Torpeda koji bi imao brzi transfer putnika s tri različita terminala na jednom mjestu.   BLAU   Grad penzionera   Ne samo da se broj stanovnika smanjio (ali ne toliko koliko izgleda jer su mnogi otišli u prigrad – Viškovo, Matulji, Kastav itd. su narasli), nego je stanovništvo jako ostarilo. Ja radim vani i dolazim 1-2 puta godišnje, pa to primjećujem svaki put kad se prošećem po Korzu. Onih mlađih od 40 godina ima najviše 30 do 40 posto. Postajemo grad penzionera.   I nevjerojatno koliko ljudi ima u kafićima oko 11 u jutro kad bi svi trebali biti maksimalno produktivni na poslu. Očito nešto ne štima.   NEPO-MIRLJIVI   Izvoziti karneval   Ma šta će nam tvornice, proizvodnja, industrija, istraživanja i razvoj, inovativnost? Šta će nam inžinjeri, kad imamo sobare, konobare, trgovce!?   Šta će nam izvoz, kada je uvoz tako jeftin i pristupačan. Jedva čekam da uđemo u nju, veliku EU. Nema više carina i inih tričina na tržištu od 500 milijuna ljudi. Mi ćemo njima izvesti karneval i kolektivno opijanje od mjesec dana u godini, mjesec dana kada pokazujemo ono što u stvarnosti jesmo, obični pajaci. To je mjesec dana kada ne moramo glumiti kao ostalih 11 mjeseci u godini. Izvest ćemo spajanje praznika, izvest ćemo korupciju i nepotizam, izvest ćemo namještanje natječaja, izvest ćemo servilnu javnu upravu i najbolje javne sindikate na svijetu.   Jedva čekam EU. To će biti taj dan, lezi pod palmu i uživaj. Imamo Hrvatsku, imamo NATO, imamo EU. LIMUN-ASKO   Bijeg u inozemstvo   Odličan prikaz Rijeke i kakva je vukoj…ina postala. Ja trenutno radim u firmi koja je do jučer imala 320 zaposlenih. Unutar par godina i moja firma će ili pasti na 1/2 ili potpuno otići iz Rijeke. Plan je već tu, vrijeme će pokazati da li će ostati u smanjenom broju ili potpuno dignuti sidro. A mi, nama je jedino EU ostala kao slamka spasa. Tko god nešto zna raditi pokušati će vani potražiti svoju sreću.   PEGAZ   Užas i katastrofa   Sve što na ovaj članak mogu reći je – užas, katastrofa, jad i bijeda. Ljudi su nekada u ovaj grad dolazili iz cijele bivše Juge, u potrazi za poslom, i uglavnom bi ga uvijek našli, a ovo sada je jednostavno prestrašno. A još je strašnije što nas gradske vlasti uvjeravaju da smo toliko atraktivni da bismo mogli živjeti od tercijarnog sektora, umjesto da se pobrinu da se poduzetništvo vrati na barem pola od onoga što je bilo prije namjernog uništenja ovoga grada. GLEMBAY   Ja tebi – ti meni    Rijeka je nekad bila grad u ekspanziji s trećim mjestom s BDP-om po stanovniku u bivšoj državi, a danas je iza 24. mjesta u RH. Kako su tri čovjeka obilježila to poglavlje, od kojih su dvojica (Lužavec, Linić) bili na rukovodećim mjestima i u bivšim vladama, izvlačenje na nekog trećeg, nekakve objektivne okolnosti su promašene. Zbog korumpiranosti, tromosti i neposobnosti gradske i županijske vlasti izgubili su se svi, osim špekulantskih investitora. Sve se u gradu i županiji odvija na principu »Ja tebi – ti meni«, a za promašaje, kojih ima puno, nitko nikad nije niti će odgovarati. Riječani su šutljivi i plašljivi, povezani lokalnim interesima (dosta ih je na plaći u Gradu i županiji – nemoj, pusti, znam sve, mali/mala mi radi tamo, ne talasaj). Pripadam onoj grupi poduzetnika koja se već sve pripremila za selidbu u EU zemlje s poslom, gdje sam već dobio nekoliko ponuda (dok u Rijeci za 20 godina samo porez na tvrtku i ništa drugo), ovdje ću uživati u moru, dobroj hrani i vinima. Čekamo još tu godinicu i pol i pa-pa.   KOCAR99   Propali cruiseri     Najtragičnije je što se ovaj kronološki pregled i slika Rijeke može poistovjetiti sa stanjem i događanjima u cijeloj državi. Hrvatska je stala u 80-tim i od tada više nazaduje nego napreduje a naši »vizionari« razmišljaju kao da su u 19-tom i ranim godinama 20-tog stoljeća, pogleda uperenog unazad, umjesto unaprijed. Dobro se sjećam kad je Linić, još kad je bio gradonačelnik, tvrdio da Rijeka treba u budućnosti živjeti od tercijalnih djelatnosti. Sad su samo sve vidljiviji rezultati takvog »promišljanja«. Manji je problem što je on bio gradonačelnik s takvom »vizijom«, a daleko veći problem što je on i sada na jednom od čelnih mjesta u državi. Malo budi nadu što se retorika malo promijenila i sad se »priča« o reindustrijalizaciji zemlje i proizvodnji. Zasad je prerano bilo nešto reći i treba sačekati neko vrijeme da se vidi da li je prijeđen onaj »najduži put« od ritice do glave ili je »nova« vlast samo na tom putu.   U Rijeci još nema nikakvih naznaka novog smjera nego se i dalje nastavlja po starom i ulaže gomila novca u propali projekt dolaska cruisera, što prometno rješenje Rive Boduli i područja Gradske tržnice zorno dokazuje.   SPALDING   Zasukati rukave   Zanimljiva analiza, ali je sam članak predug i sve se moglo reći sažetije i jezgrovitije. Bit stvari je da bez proizvodnje i novostvorenih vrijednosti nema prosperiteta. Na tom postulatu su Nijemci preduhitrili krizu i pokazali da se liberalni kapitalizam sa svim zamkama koje nosi može preduhitriti, a mi smo još u hibernaciji. Rijeka je mogla bazirati svoj razvoj i opstanak na tercijarnim djelatnostima samo u slučaju da je njeno zaleđe drukčije koncipirano i proizvodno u ekspanziji, što nije slučaj. Svi koji stvari postavljaju pljujući gradonačelnika i ostale čelnike samo dokazuju koliko banalno pristupaju jednom ogromnom problemu. Naime, rušeći socijalizam 90-tih mi smo se pozdravili sa zdravim razumom, a što je bilo od tadašnjih vođa i za očekivati i posljedice su ovakve kakve imamo. Razbijanjem države na 500 općina i gradova pogodovali smo rastu administracije s jedne strane, a s druge cjepkali afirmirane cjeline. Tvoreći 20 županija bez nekih posebnih ovlasti stvar je dovedena do apsurda. Politički je potrebno odmah sutra učiniti veliki preustroj, formirati pet cjelina (županija) i smanjiti broj gradova i općina na ne više od 80. A zatim zasukati rukave, dame i gospodo. PRVO-BORAC    Sad je gotovo – što je, tu je. Stariji građani Rijeke koji čine većinu su u penziji ili je »čekaju« ako imaju sreće da još rade, a mlađi ako nisu imali sreće pa našli »vezu« za gradsku upravu i javna gradska poduzeća, onda im odavno preostaje ili biro ili trbuhom za kruhom. Sva sreća da je Italija blizu i da imamo gomilu pomoraca u ovom gradu. Jedini problem je s našom djecom koja sada odrastaju u ovom gradu. Gdje će oni raditi kada odrastu? Za što da se obrazuju? Što pametnom roditelju preostaje. Preseljenje u Zagreb ili inozemstvo. Nije ni to kraj svijeta. Srećom EU je blizu.

Bit će riječ o testiranju granica slobode Hrvatske u donošenju takvih odluka, koje su nužno ovisne o pametnoj i odlučnoj politici Vlade, između ostalog i u segmentu pripreme i raspisivanja kvalitetnih međunarodnih natječaja za dodjelu koncesija. Hrvatska u tome mora biti neovisna, jer se moraju naći investitori, a oni realno neće doći iz EU-a, pa to neće biti jednostavno.

 Ipak, u toj reindustrijalizaciji Hrvatska može biti i neuspješna, ali to ne znači da unatoč tome riječki bazen ne može uspjeti, zaključuje Lovrinčević.  

 Bipolarna ekonomija

Ekonomski analitičar Branimir Lokin problem Hrvatske i Rijeke također stavlja u kontekst globalne krize i budućnosti EU-a.

– Da bismo izašli iz krize potrebno je preokrenuti trendove prema rastu, a to je jako teško jer je svjetska ekonomija postala bipolarna. Brzo se razvijaju Kina i Indija, a razvijene zemlje propadaju, jer su prenijele svoj kapital u ove zemlje s jeftinom radnom snagom i sad njima ne mogu konkurirati. Industrija propada i sada se dolazi do spoznaje da bi trebalo reindustrijalizirati Europu, ali nitko ne zna kako i koje bi to bile grane. Što god uzmete kao mogući proizvod ispada da je konkurencija bolja. Sada se dolazi do spoznaje da treba bolje koristiti neke specifičnosti, a jedna od tih je upravo prostor, odnosno prometni i geografski položaj.

Treba početi razvijati industrije koje će biti vezane uz prometni-geografski položaj i njegove prednosti. To bi značilo da bismo mi u Rijeci trebali brzo raditi na proizvodnji koja će se vezati uz riječku luku i njen razvoj i promet. Teško je reći što bi to moglo biti. Moderne industrije su takve, sofisticirane, mogu to biti i računala, elementi za auto industriju, drvna industrija u Gorskom kotaru, ali ne ova današnja nego sofisticirana ili elementi brodarske industrije, gdje očekujem jedan zaokret da se neće više raditi brodovi nego elementi za brodove, što je puno rentabilnije i nitko ti ne može konkurirati, jer je riječ o visoko tehnološkoj stavki kakvu Kina ne može postići.

Sve ipak mora biti vezano uz prometni pravac i dugoročno promišljanje što je to s čime možemo konkurirati svjetskom gospodarstvu, govori Lokin, koji zatim otvoreno kritizira državnu administraciju kao jednu od većih prepreka u pokušajima privlačenja investitora.  

 Raskrinkati administraciju

 – Mi nismo spremni s ovakvom administracijom za investicije. Tu administraciju bi konačno trebalo raskrinkati. Rekao bih da imamo katastrofalne ljude u tim sektorima, iako oni nisu krivi zato što su primljeni u sustav, jer je politika tako htjela. Sve smo prenijeli iz bivšeg sustava, ostali smo isti i svatko u administraciji čeka da mu netko drugi u politici kaže što će i kako raditi. Zato je ta administracija postala veliki teret i problem, a odgovora što učiniti s njom i dalje nemamo.

 Nije rješenje samo u grubim udarima i otpuštanjima, jer moderne zemlje kao što je Francuska čak i povećavaju administraciju, ali dugoročno planiraju da će na dva čovjeka koji idu u mirovinu dolaziti jedan kvalitetan čovjek. Tako oni računaju da će za 20-tak godina promijeniti tu strukturu. To i nas čeka. Valjda će se i usitnjenost i brojnost općina i gradova u Hrvatskoj riješiti, jer je to također poprimilo ekstremne razmjere.

Imamo danas oko 300 općina i gradova koje ne mogu pokriti trošak vlastitog postojanja. Što s njima napraviti? Ako to dirnete bacit ćete na cestu još 50.000 ljudi, a oni opet ne mogu opstati, jer nemaju više prostora za pokretanje razvoja. Dobar vam je primjer jedna općina iz okolice Zadra odakle i ja potječem, koja je nakon osnivanja imala troje zaposlenih, a sada ih imaju 45.

 Bavili su se prodajom zemlje, za ovih 15 godina sve su prodali i sada više ništa nemaju. Ali imaju 45 ljudi koji će sutra biti na cesti. To je vrlo teška situacija, koja se ne može tolerirati. Međutim, prethodno treba imati programe teritorijalnog preustroja, jedan organizirani pristup državnom razvoju, ljudima, demografiji, zaposlenima, itd, a mi sve to nažalost nemamo, zaključuje Lokin.  

 Bez industrijskog znanja

Dobitnik državne nagrade za znanost za životno djelo za 2010. godinu i umirovljeni profesor koji je karijeru proveo na Pomorskom i Ekonomskom fakultetu u Rijeci Ratko Zelenika podsjeća na užasnu lakoću uništavanja 30 do 40 tisuća radnih mjesta, većinom u industriji u tvrtkama kao što su Tvornica Hartera koja je radila 180 godina, Torpedo, Rikard Benčić, Jugolinija, Vulkan, Brodokomerc, Brodomaterijal, Transjug, itd.

– Ostali smo bez industrije, još gore bez industrijskog znanja kojeg je teže vratiti nego kupiti novu mašinu. Za stjecanje tog znanja i oblikovanje industrijskog mentaliteta u nekoj sredini potrebna su desetljeća. Danas nas ljulja svjetska i domaća kriza, gradska i državna kasa je prazna, krediti dolaze na naplatu, pa je stezanje remena preblaga terapija. Razvoj Rijeke treba planirati u pet segmenata ili projekata.

Prvi je projekt »Rijeka-otvoreni grad«, koji treba učiniti grad privlačnom ljepoticom za studente iz Europe i cijelog svijeta, a to znači iskoristiti Sveučilišni kampus i dati novu kulturnu i obrazovnu namjenu bivšoj Tvornici Rikard Benčić. Neka Rijeka bude grad znanja, grad zabave, dobrih restorana i provoda, neka ovdje dolaze profesori iz cijelog svijeta. Mladi ljudi, stručnjaci i studenti koji govore arapski, kineski, engleski, talijanski u društvu tolerancije, koje je naša tradicija i naš ponos.

Zatim moramo sačuvati industrijske potencijale i male obrtnike, a tu ponajprije mislim na »3. maj« i Viktor Lenac. Pod svaku cijenu moramo braniti tu industriju jer je to jedino ostalo. Mali obrti mogu bar donekle kompenzirati ono što smo izgubili u proteklom razdoblju. Posebnim financijskim i drugim stimulacijama podržati one koji ulaze u sferu visoke tehnologije, ističe Zelenika, koji zatim važne segmente razvoja vidi u prometnoj infrastrukturi, prije svega u rekonstrukciji postojeće pruge.  

– Još dugo neće biti ostvaren projekt nizinske pruge i mi to ne možemo čekati. Rekonstruirajmo postojeću prugu, omogućimo da vlakovi mogu voziti više od 40 kontejnera i razvijati prosječnu komercijalnu brzinu veću od 60 km/h. Izgradnjom novih kapaciteta na terminalu Brajdica dobijamo mogućnost manipuliranja 600.000 TEU-a godišnje. Moramo naći načina da taj teret »iznesemo»iz luke.

Zagreb ima potencijal Europskog logističkog centra i zbog toga treba forsirati Cargo Centar Zagreb jer će on i te kako biti u funkciji razvoja luke. Kad je riječ o samoj Luci Rijeka potrebno je provesti promjene na organizacijskoj, informacijskoj i marketinškoj razini. Realno je izgraditi Zagrebačku obalu, dok je luka na Krku nerealna u srednjeročnom razdoblju. Trgovačko društvo Luka Rijeka se zaista pretvara u trgovinu koja prodaje ekskluzivni koncesijski ugovor drugim operaterima i to prikazuje kao svoj uspjeh, a da pritom od te trgovine mali dioničari nemaju ništa.

 Na kraju će onaj tko je dobio koncesiju na 30 godina za lučke operacije ostati vlasnik nekih atraktivnih nekretnina za gradnju stanova, a operacije će raditi neki drugi ljudi s Filipina ili južne Amerike. To ne smijemo dozvoliti. Moramo iskoristiti ulazak u EU na način da više ne pokrivamo samo tržište Hrvatske, Srbije i sjeverne Bosne s najviše 15 milijuna stanovnika slabog privrednog potencijala i niske kupovne moći. Prometna i gospodarska zona Luke Rijeka mora se proširiti najmanje na Mađarsku, Češku i Slovačku. Da bi se to moglo dogoditi neophodna je porezna i administrativna stimulacija, a to znači da moramo privlačiti investicije oslobađanjem kojekakvih poreznih nameta, sufinanciranjem, te efikasnom i brzom administracijom.

Cilj mora biti stvaranje klime poduzetništva, a Rijeka mora biti brendirana kao grad u kojem se »sve može brže završiti«. Ostvarenje strateških prometnih i gospodarskih ciljeva Grada Rijeke pretpostavlja ne samo političku volju nego znanstveno utemeljene projekte i programe, kompetentne, kreativne i operativne ljudske potencijale, viziju i hrabrost pojedinih politika i pojedinaca. Samo tako možemo osigurati da na sljedećem popisu stanovništva netko ne upita: A gdje su otišli svi ti ljudi?, zaključuje Zelenika.  

 Tehnološka cjelina

 Član Hrvatske akademije tehničkih znanosti Ivan Miloš izlaz i rješenje vidi u konkretnim razvojnim projektima, koji su sadržani u strateškim projektima Europske unije. Riječ je o projektima IMONODE, NADOX i INTERIM za čiju su realizaciju zainteresirani brojni svjetski i hrvatski ulagači razvojnog kapitala, a čiju je izradu financirala Europska unija s nepovratnim financijskim sredstvima.

– Ključ je u realizaciji šest velikih i međusobno povezanih projekata. To je izgradnja nizinske, dvokolosiječne i elektrificirane željezničke pruge Rijeka-Zagreb-Botovo, izgradnja kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali, izgradnja velikog poslovno-logističkog čvorišta Miklavlje, izgradnja plovnog kanala Dunav-Sava od Vukovara do Šamca, razvoju međunarodnog prometnog čvorišta Cargo centar Zagreb i izgradnji mreže željezničkih pruga između lučkih terminala i logističkih čvorišta za unutarnji (interni) prijevoz kontejnera po strogom normativu matičnih brodova od 75 TEU-a na sat.

Tih šest projekata čini neraskidivu tehnološku cjelinu, jer pojedinačno ne rješavaju problem EU ni RH, što očito nije poznato ljudima koji potenciraju gradnju npr. samo nizinske pruge Rijeka– Zagreb-Botovo ili terminala na Zagrebačkoj obali.

Realnost i ostvarivost ovih projekata proizlazi iz današnje i procijenjene prometne potražnje, koja se kreće na razini od 6 do 7,5 milijuna kontejnera do 2030. godine na području sjevernog Jadrana, kojemu matični terminal »Zagrebačko pristanište« čini središnju točku umjesto današnjeg matičnog terminala »Gioia Tauro«, naglašava Miloš, koji zatim podsjeća da je Europska komisija na ministarskoj konferenciji u Szczecinu 28. lipnja 2010. godine promijenila svoju dugoročnu razvojnu strategiju i napustila strategiju pravca od Sjevernog mora do Crnog mora (Rajna-Maina-Dunav) u korist pravca Baltic-Jadran (Luka Rijeka) čime je Hrvatska i Luka Rijeka dobila ulogu strateškog čimbenika za dugoročni razvoj EU.

 – Ovdje treba napomenuti da se ne radi o novim projektima koji su nepoznati Vladi i drugim državnim tijelima, bez kojih se oni ne mogu niti pokrenuti, a još manje realizirati. Gotovo 85 posto ovih projekata službeno je usvojila hrvatska Vlada svojom posebnom odlukom iz 2007. godine, ali je problem nastao kada je napuštena realizacija te odluke i razvojni kapital Vlada je usmjerila u neproduktivnu autocestu prema Dubrovniku.

Danas je razvidno da bi usmjeravanjem tih razvojnih sredstava na ove projekte Hrvatska danas dobila najmanje 150.000 novih proizvodnih radnih mjesta i sigurni porast BDP-a godišnje od najmanje 4,6 posto sa ekonomskim multiplikatorima. Kad je riječ o novim proizvodnim programima posebnu pozornost treba dati realizaciji projekta izgradnje mreže željezničkih pruga između lučkih terminala i logističkih čvorišta za unutarnji (interni) prijevoz kontejnera, koji obuhvaća kreiranje, proizvodnju i operativnu uporabu elektromagnetskog vozila i transportnog sustava za operativno povezivanje matičnog terminala sa suhom lukom (Miklavlje – Škrljevo), odnosno lučkim skladištima u zaleđu.

Ovo vozilo je idejno koncipirano i eksperimentalno isprobano na poligonu za elektromagnetska vozila u Padenburgu i sada ponuđeno na realizaciju »Gredelju« i »Dokingu«, a zatražena je potpora od HIT-a (Hrvatski institut za tehnologiju) u Zagrebu. Ovo vozilo i transportni sustav potrebni su svim lukama na svijetu u velikoj količini što bi mogao i trebao postati glavni strateški izvozni proizvod RH, zaključuje Miloš. On je također svjestan da Hrvatska nema novce za ove skupe i uistinu velike projekte, ali smatra da to nije nerješiv problem ako se realiziraju strateška partnerstva na odgovarajući koncesijski vremenski rok, koji može biti i dulji od 50 godina, bez novih državnih zaduživanja i bez prodaje hrvatskog teritorija.

Dodaje kako nije potrebno donositi nikakve nove zakone niti izmjene postojećih zakona, već je dovoljno zadužiti tim stručnih osoba za pripremu međunarodnih tendera za javno prikupljanje ponuda, prema sadržaju međunarodnih projekata EU i odlukama Vlade. Optimistično procjenjuje da se cijeli proces može uspješno dovršiti do kraja ove godine pod uvjetom da to prihvati hrvatska Vlada.  