Grad: Rijeka
Danas: 27° moguća oluja
Sutra: 19° 29° vedro
27. lipnja 2016.
Život ih je doveo u grad na Rječini

Rijeka - skoro pa sjajno mjesto za život

Foto Sergej DRECHSLER
Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 27. svibanj 2012. u 22:36 2012-05-27T22:36:11+02:00

Udruga Riječki val na javnoj tribini odlučila je pokazati i drugu stranu priče o gradu, onu o ljudima koji su u Rijeku doselili iz drugih sredina 

Rijeka je u svojim administrativnim granicama, u posljednjih dvadesetak godina izgubila jednako toliko tisuća stanovnika. Pokazao je to zadnji popis stanovništva, a o tom poražavajućem podatku i njegovim uzrocima raspravljalo se i raspravlja se na svim razinama gradskog života. Udruga Riječki val na javnoj tribini odlučila je pokazati i drugu stranu priče, onu o ljudima koji su u Rijeku doselili. Prema riječima predsjednika udruge, arhitekta Saše Randića, cilj tribine bio je pogled na grad iz kuta onih koji u njemu nisu odrasli, već su ga kao mjesto za život i rad sami odabrali. 

    – Činjenica je da je Rijeka grad koji bilježi pad broja stanovnika i to nije dobro, dok je s druge strane poželjno mjesto za život i rad mnogih doseljenika. Htjeli smo čuti osobne priče uspješnih poslovnih ljudi i znanstvenika koji su doselili iz drugih sredina, kao i njihova iskustva i zapažanja koja nama, čiji su korijeni u Rijeci, možda nisu vidljiva, kazao je Randić.   

    ANTONIO PASSARO, DIREKTOR JADRANSKIH VRATA: Riječki KBC - prvo veliko pozitivno iskustvo 

    Vjerujem da pravi razlog doseljavanja u novu sredinu nikad nije samo posao ili to što vam se neki grad sviđa. Često mi se događalo da su mi gradovi tek nakon nekoliko godina na ovaj ili onaj način »otkrili« pravi razlog mog dolaska. Uvjeren sam da će tako biti i s Rijekom. 

    Živio sam u šesnaest gradova i trinaest različitih država pa mislim da s pravom mogu reći kako imam puno iskustava s gradovima. U Rijeku sam došao s malo znanja, kako o gradu, tako i o Hrvatskoj općenito. Iskreno i bez uvrede, kada sam čuo da idem u Rijeku, jedino što mi je palo na pamet je bila Jugoslavija, jer se svo moje dotadašnje iskustvo s Hrvatskom svodilo na jedan davni poslovni posjet Splitu, gradu kojeg praktički nisam ni vidio jer sam sletio na aerodrom, otišao na sastanak i vratio se. S druge strane, kroz svoj posao upoznao sam mnoge ljude iz Hrvatske pa sam ipak donekle znao što mogu očekivati. U Rijeku sam, kao i u druge gradove tijekom karijere, došao sa stavom da čovjeku svaki grad daje onoliko koliko se on sam potrudi i da tom gradu. S takvim, pozitivnim pristupom možete očekivati i pozitivna iskustva, iako, moram priznati, postoje gradovi u kojima ćete, bez obzira što i kako radili, doživjeti loše stvari. Rijeka definitivno nije jedan od takvih gradova. 

    Moje prvo veliko pozitivno iskustvo u Rijeci bilo je kada sam prošle godine, nažalost, završio u bolnici. Tamo sam bio tretiran kao da sam došao u kliniku svog brata u Nizozemskoj. Bilo je to jedno fantastično iskustvo koje mi je još jednom dokazalo da grad lijepim ne čine zgrade, nego ljudi. Drugi primjer, iako se nije ticao mene osobno, dogodio se nedavno, na Korzu. Tamo je nekoj gospođi pozlilo, pala je, ali u roku od nekoliko sekundi u pomoć joj je pritrčalo dvanaest ljudi. Točno dvanaest, pobrojao sam ih, oduševljen reakcijom građana koji su odmah pohitali pomoći potpuno nepoznatoj osobi. Vjerujte mi, to se rijetko viđa. 

    Ta spremnost da se pomogne drugome, ljubaznost i internacionalizam Riječana u velikoj su mjeri učinili da se supruga i ja ne osjećamo strancima, iako smo ovdje relativno kratko vrijeme. Mnogo vremena provodim na poslu, gdje smo morali učiniti puno toga u kratkom vremenu, ali uvjeren sam da idemo u dobrom smjeru, iako još dosta stvari treba promijeniti i dovesti u red. Kada sve profunkcionira kako treba, obično me kompanija preseli u neki drugi grad, tako da ne znam koliko ćemo ostati u Rijeci. No, unatoč poslovnim obavezama, supruga i ja imamo više vremena za upoznavanje s novom sredinom nego li je to bio slučaj u nekim drugim gradovima. Doživljaj grada u koji ste doselili u velikoj mjeri ovisi i o trenutku u vašem životu. Dok su nam djeca bila manja, imali smo manje slobodnog vremena za upoznavanje, jer se trebalo posvetiti njima. Sada su to odrasli ljudi koji imaju svoj životni put, supruga i ja u Rijeku smo došli sami, a to nam omogućava da se više posvetimo društvenom životu i uživanju u svemu što grad i okolica nude. Nakon što smo upoznali njegove stanovnike mogu reći ponosan sam što živim u Rijeci.   

    ZLATAN CAR, PRODEKAN TEHNIČKOG FAKULTETA U RIJECI: Vjerujem u oživljavanje industrije 

    U Rijeku sam doselio iz Japana, bolje rečeno vratio sam se u Rijeku jer sam u grad prvi put došao kao student Tehničkog fakulteta. U Japan sam otišao nakon diplome, i tamo proveo punih šest godina. Doktorirao sam i zaposlio se, no kako su se upravo tih godina na riječkom Sveučilištu počele događati velike, pozitivne promjene, prateći sve što se događa shvatio sam da bi upravo Rijeka mogla biti jedna kvalitetna sredina za povratak u Hrvatsku i pokušaj ostvarivanja znanstvene karijere. Riječko sveučilište tada je zahvatio jedan novi val, s kojim su se i brojni drugi hrvatski znanstvenici vratili iz inozemstva, jer su prepoznali potencijal Sveučilišta ne samo kao znanstvenog središta već i kao pokretača novog uzleta Rijeke. Iz Japana se u Rijeku nisam vratio sam, već je sa mnom stigla i supruga, inače državljanka Bugarske, i sama znanstvenica, točnije doktorica molekularne biologije. Odluku o preseljenju u Rijeku donijeli smo zajednički jer je i ona shvatila da bi nam život i rad ovdje odgovarao. Od početka smo znali da je to dobra odluka, a sada smo još čvršće uvjereni da nismo pogriješili. To dokazuje i sve što je na Sveučilištu učinjeno zadnjih godina, od razvoja na svim područjima do izgradnje Kampusa na Trsatu. Svojim radom nastojimo pomoći daljnjem razvoju Sveučilišta i Rijeke. Vjerujem da će Rijeka u idućim godinama doživjeti novu industrijalizaciju, temeljenu na novim tehnologijama i proizvodima s visokom dodanom vrijednošću, a veliku ulogu u tom procesu odigrat će Sveučilište na kojemu se stvaraju preduvjeti da se to i dogodi. Nisam jedini znanstvenik koji se vratio u Rijeku vođen takvim razmišljanjem, ima nas više koji vjerujemo i radimo na tome da riječka industrija oživi.   

    IGOR ROŽIĆ, ARHITEKT, PREDSJEDNIK DRUŠTVA ARHITEKATA RIJEKE: Grad »samo što nije« 

    – Prije nego što sam došao u Rijeku, živio sam u Beču. Zašto sam se, nakon života u gradu redovito proglašavanom za jedan od najugodnijih za život u Europi, gdje sam imao sigurno radno mjesto i perspektivu u životu odlučio doseliti baš u Rijeku. To su mi pitanje postavljali mnogi, a pitaju me to i danas. Osobni razlozi su, naravno osobni, a oni drugi koje bi mogli nazvati objektivnima, u međuvremenu su se promijenili. Primjerice, prije trinaest godina bilo mi je važno što je Rijeka relativno blizu Zagreba, Venecije, Trsta, Ljubljane, pa i Beča, radi posla i komunikacije. Danas su podaci i komunikacija sveprisutni i dostupni u svakom trenutku pa je lokacija postala manje važna. Isto tako, bilo mi je važno da živim u ugodnom ambijentu, gdje vlada kombinacija mediteranskog i podalpskog mentaliteta, kulture i načina življenja. To sam našao u Rijeci i to mi osobno savršeno odgovara. No, realno, riječ je o vrlo osobnom doživljaju koji teško da može biti presudan faktor zbog kojeg bi netko drugi odabrao život u Rijeci. 

    Ono što me hrani optimizmom, zbog čega vjerujem da će i mnogi drugi doseliti u Rijeku je ovaj trenutak, kada je grad, rekao bih, u »stand by« modu, odnosno »samo što nije«. Imam osjećaj da smo na prekretnici, da je dobar start u bolju budućnost izvjestan. U nekim je područjima života Rijeka već sada iznad prosjeka, recimo u kulturi, prometu, obrazovanju. Kroz istraživanja lučkog, nekadašnjeg industrijskog pojasa, provedena u okviru djelovanja Društva arhitekata, ali i brojnih znanstvenika iz zemlje i inozemstva došlo se do spoznaje da ti prostori neminovno moraju doživjeti veliku i temeljitu transformaciju i rekonstrukciju. A upravo to će biti okidač za očekivani start o kojemu sam govorio. Pri tom smatram da se trebamo koncentrirati na nove industrije, a šifra za uspjeh nalazi se na relaciji između Sveučilišta, Grada, gospodarstva i područja koja treba reindustrijalizirati.   

    MIROSLAV RELJANOVIĆ, DIREKTOR TVRTKE ERGOMED SA SJEDIŠTEM U ZAGREBU: Raznolikost koja osvaja 

    – Moja obitelj i ja u Rijeku se nismo doselili zbog posla, već prvenstveno zbog ugode življenja. Moja tvrtka i danas posluje u Zagrebu i nekoliko europskih gradova pa bi mi, što se posla tiče, vjerojatno bilo jednostavnije živjeti u inozemstvu. Razmišljali smo i o tome, ali nakon podužeg promišljanja, odlučili smo da ostajemo u Hrvatskoj. Ipak, htjeli smo otići iz Zagreba, iako je to grad gdje sam rođen i odrastao i za kojeg ću, zbog toga, uvijek biti vezan, a kao pravom kontinentalcu oduvijek mi je san bio da živim na moru. More obožavam, kao i sve što ima veze s morem, a najveća mi je ljubav jedrenje, sport kojim se već jako dugo bavim. U Rijeku smo doselili 2008. godine, baš kada se otvorila autocesta do Zagreba, a to mi je bilo vrlo bitno zbog posla. Kako poslom često putujem po Europi, važno mi je bilo i to što Rijeka u krugu od sat i pol do dva vožnje automobilom ima čak šest-sedam aerodroma, što znači povezanost s čitavim kontinentom. 

    Presudno je ipak bilo to što smo procijenili da je ovo grad otvoren za nove ljude. Ta se procjena pokazala potpuno točnom jer Riječani čovjeka prihvate u svojoj sredini bez obzira odakle je došao. Volim takve multikulturalne i multinacionalne gradove, a kako je moja supruga iz Subotice, također jedne multinacionalne sredine, u Rijeci se zaista osjećamo kod kuće. Rijeka je, uz to, uspjela zadržati jedan gradski »štih«, koji je u Zagrebu u zadnjih dvadesetak godina u velikoj mjeri izmijenjen. Volim otvorenost Riječana, a i veličina grada je nekako više po mjeri čovjeka. Uvijek kažem da ovdje mogu svaki dan otići na marendu s drugom osobom, i to nevezano za posao, što je u Zagrebu gotovo nemoguće. Kada smo selili, svi su nas pitali zašto baš Rijeka. Tamo je luka i stalno pada kiša – otprilike na to se svodilo prosječno razmišljanje i poznavanje Rijeke pa je bilo teško objasniti ljudima naše razloge. Nažalost, i danas mnogi ne znaju puno više od toga. Iskreno sam očekivao da će više ljudi s otvaranjem autoceste preseliti iz Zagreba u Rijeku. Osobito stoga jer Rijeku treba promatrati u širem kontekstu. Veliki sam ljubitelj prirode, a oko grada je toliko različitih prirodnih ljepota da se rijetko koje mjesto može po tome uspoređivati s Rijekom. Koliko znam, na Mediteranu jedino u Rijeci i Beirutu možete skijati s pogledom na more. Tu je Opatija, kao jedna svjetska rivijera, zatim otoci, planine, šume. Sve to čini grad vrlo ugodnim za život, posebno obitelji s djecom, kakva je moja. Kad smo došli dali smo si rok od godine dana da odlučimo hoćemo li ostati. Mnogo prije isteka tog roka znali smo da definitivno ostajemo. Da ne bude sve baš naj, volio bih da se, s laičkog aspekta gledano, dogodi taj iskorak grada prema moru. Otvaranje moru na fantastičan će način izmijeniti dinamiku i atmosferu u gradu, a Rijeku učiniti još ljepšim mjestom za život.

HNK Rijeka