– Situacija s proračunom je vrlo zabrinjavajuća i alarmantna. Zabrinjavajuće je da vijećnici o tome ne razgovaraju ozbiljno, vjerojatno smatrajući da to nije prioritet Grada u ovom trenutku. Pa je tako sport uvelike nadmašio kulturu u budžetima, kako za finaciranje klubova tako i u izgradnji infrastrukture, unatoč činjenici da oboje ne daje željene rezultate. O značenju kulture i umjetnosti u Gradu i regiji, koji zajedno nose epitet najeuropskijeg dijela Hrvatske, ne treba puno govoriti. 

    Ono što također zabrinjava je i raspodjela i tih toliko smanjenih sredstava, kojom se nastavlja trend prethodnih godina. To u praksi znači: nejasan način odlučivanja (tko zapravo odlučuje?), nepoštivanje procedure (što je uloga vijeća?), nedovoljna stručnost kadra za pojedine umjetničke programe (čemu služe vijeća?), paušalno donošenje visine sredstava koja se dodjeljuju pojedinim programima bez obzira na realne potrebe i postignute rezultate u minulom radu i tekućoj godini pojedinog subjekta. 

    Tome treba pridodati i nominalno financiranje izvaninstitucionalne kulturne scene, ali ne i zaista, zatim nemogućnost održavanja kontinuiteta u financiranju potencijalnih kulturnih brendova grada, favoriziranje pojedinih subjekata i njihovih programa po sistemu »svoj svome«, kao i neisplatu ili parcijalnu isplatu ugovorenih sredstava. Neprihvatljiva je stavka koju korisnici potpisuju prilikom sklapanja ugovora, a koja ukratko znači »da Grad može, ali i ne mora isplatiti sredstva«, čime postaje nepouzdan partner za realizaciju ozbiljnih projekata. 

    Kad je u pitanju financiranje plesne umjetnosti i samostalnih plesnih umjetnika, ples je nastavio trend bivanja na samom dnu proračuna što znači da se tu ništa značajno ne mijenja – ples je i dalje prepušten samoorganiziranju pojedinaca koji se njime bave, unatoč višegodišnjim naporima da se etablira u gradsku kulturnu scenu i ponudu. Mislim da on nema svoje jake lobiste u gradskoj vlasti, pa stoga nikada i nije izdvojen ozbiljniji budžet za ples, unatoč činjenici da je plesna scena u Rijeci i regiji znatno narasla i pokazala inicijativu i žilavost te se razvila i reprezentira grad izvan njegovih granica – s vrlo malo ili ništa sredstava, slično kao i punk scena u 80-tima.  Status samostalnih umjetnika, kojih u Gradu na različitim poljima umjetnosti ima, ne znači puno i ne uzima se u obzir prilikom financiranja, tako da se proračun raspoređuje na umjetnike koji već ostvaruju redovita primanja i zaposleni su u kulturnim institucijama, a prijavljene projekte rade sa strane. 

    U 2012. godini neće se sufinancirati ni dio Tjedna suvremenog plesa koji se odvija u Rijeci. Podsjetio bih da je suradnja s TSP-om krenula 2006. godine, a osnovna ideja je decentralizacija kulturnih sadržaja visokog nivoa izvan centra koji je grad Zagreb, kao i podrška razvoju riječke plesne scene (festival kontinuirano predstavlja i prati riječke autore od samih početaka te promovira mlade autore kako u Rijeci tako i Zagrebu) do sada je bila djelomično financirana iz gradskog proračuna, a većim dijelom iz budžeta festivala. Ove godine potpora iz javnih potreba Grada Rijeke potpuno je izostala, što već i samo govori o poziciji plesa u Rijeci i regiji. Unatoč svemu optimist sam i vjerujem da će novi pročelnik unijeti značajne promjene u način funkcioniranja svog odjela.   

DAVOR MIŠKOVIĆ, UDRUGA »DRUGO MORE«: Nesagledive posljedice    

    – Ovogodišnja sredstva namijenjena kulturi su u dijelu kojim se financiraju programi za trećinu niža negoli prošle godine. Kada tome pridodamo smanjenja od prethodnih godina, za dvije-tri godine došli smo do upola manjeg budžeta za programe u kulturi. To je ključni problem i posljedice toga su još nesagledive. 

   Ono što mi se čini dodatnim problemom jest sam način razmišljanja o kulturi o kojoj se razmišlja iz ekonomsko-organizacijske perspektive pa govorimo o fiksnim i varijabilnim troškovima, o institucionalnoj i neinstitucionalnoj kulturi, investicijama i programima itd. Ove podjele zamagljuju pravu bit problema, a to je da je ugrožena opstojnost kulture kao javne djelatnosti. Grad Rijeka je prije svega redistributivno tijelo koje svojim građanima osigurava određeni životni standard, a model putem kojega osigurava taj standard uokviren je našom institucionalnom praksom. 

    U kulturi je taj model u krizi, a ovu krizu možemo riješiti ne tako da kulturnom sektoru ukidamo sredstva za programe, kao da se nadamo da će sam od sebe uvenuti, nego tako da preispitamo sam model. Pri tome, smatram, da je osnovno načelo kojim se moramo voditi da su kultura i umjetnost javno dobro.   

ZVONIMIR PERANIĆ, TEATAR RUBIKON: Javne potrebe postale osobne potrebe   

    – Najžalosnije od svega je što se povjerovalo da će promjenom na mjestu pročelnika doći i do realne promjene u sustavu u kulturi. No, tresla se brda, a rodila se ameba, čak ne niti miš. Isto kao ranijih godina, problem je doći do zapisnika o radu kulturnih vijeća. Već više od 10 dana nakon zamolbe ista nisu dostavljena. Čovjek bi pomislio da ih se naknadno piše, prepravlja, dorađuje. Zašto se ne mogu dostaviti zapisnici koji su (navodno) načinjeni još u studenome? 

    Isto kao i ranijih godina statistička analiza pokazuje kako postoji statistički značajna razlika u visini financiranja subjekata koji imaju zaposlenu rodbinu ili članove u Odjelu za kulturu, ili isti rade u kulturnim vijećima. Ipak postoje i neke novosti. Isti ti subjekti imaju veći postotak udjela dodijeljenih financijskih sredstava u ukupnom iznosu djelatnosti, kao i u ukupnim sredstvima programske djelatnosti negoli lanjske godine. 

    Svi ovi pokazatelji ukazuju na nepotizam i sukob interesa koji je dodatno procvjetao u posljednjim Javnim potrebama. Bilo bi zanimljivo da sljedećih godina ima još manje sredstava pa da tzv. nezavisna scena pokaže svoju nezavisnost. Niti ove godine neki nisu ostvarili programe, a bilo bi zanimljivo vidjeti tko će s »malo« i »mizerno« dodijeljenih sredstava odustati 2012. od svojih projekata. I koliko god uvodili promjene u sustavu, bodovanjem, kriterijima i slično, dok postupak ne bude javan, dok ne vidimo potpisana imena na zapisnicima, odlukama u svakom dijelu procesa donošenja Javnih potreba, dotle će sve ostati dobro zamaskirana slika stvarnosti koja se doimlje poštenom i demokratskom, a ustvari je samo paravan za sufinanciranje nekolicine koji ovaj grad guraju u kulturološku dekadentnu provinciju. Javne potrebe su u suštini osobne potrebe u kulturi Grada Rijeke.   

BERNARDIN MODRIĆ, FILMSKI REDATELJ:  Gdje su drugi izvori financiranja?   

    – Žao mi je što je filmska djelatnost posebno loše prošla u raspodjeli, ali očito je da novca u proračunu nema i da ćemo se morati okrenuti drugim izvorima financiranja. No, pitanje je samo tko su ti izvori kad nam je gospodarstvo na samrti. 

    Za film o Voji Radoičiću »Istra film« je dobio 65.000 kuna, što je za takav projekt nevjerojatno malo novca. Nadamo se i podršci HAVC-a, ali razmišljati o nekim drugim sponzorima potpuno je iluzorno, jer gdje ih tražiti? Za riječke projekte sigurno ne u Bjelovaru i drugim gradovima! Zbog toga je krajnji čas da se sve glave skupe i učine nešto da se ovaj mrtav grad pokrene. No, drago mi je da se u takvoj situaciji održava makar djelatnost Art-kina. Iako bi se o koncepciji i programu dalo raspravljati, to je bez sumnje najuspješniji projekt riječke kulture u posljednjih dvadeset godina.

NENAD ŠEGVIĆ, UMJETNIČKI DIREKTOR FESTIVALA MALIH SCENA I VODITELJ HKD TEATRA: Predstave iz regije

    – Posljednje dvije godine za Međunarodni festival malih scena dobili smo toliko sredstava da smo ga na knap uspjeli realizirati. Nadao sam se da će 19. i 20. festival biti kruna ove manifestacije, međutim vrijeme u kojem živimo jednostavno je takvo. Situacija je općenito teška, ne samo u kulturi. Kompletan program Festivala malih scena već je napravljen, ali ćemo nažalost od nekih naslova morati odustati. Naročito mi je žao zbog sjajne predstave s Islanda, koja je nastala prema Kafkinom »Preobražaju«. 

    Program će se stoga temeljiti na predstavama iz regije, ali ćemo nastojati dovesti barem jednu predstavu koja je izvan regionalnog okruženja. Očekujemo i sredstva od Ministarstva kulture, pa ćemo vidjeti u kojem opsegu ćemo uspjeti ostvariti program. 

Kad je riječ o HKD Teatru, i predstavu »Dabogda te majka rodila« realizirat ćemo u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca. U ovakvim okolnostima HKD Teatar bez koprodukcije ne bi mogao raditi. Vremena su takva da je izlaz u koprodukcijama.

MARKO DORČIĆ, VODITELJ SCENSKOG LABORATORIJA MLADIH, RI TEATAR: Ni kune za gledane predstave

    – Ri Teatar i KUC Kalvarija iz proračuna za kulturu nisu dobili niti kune. Podsjetio bih da u sklopu Ri Teatra djeluju Škola glume, dječji dramski ansambl »Čudesni oblačak« i Scenski laboratorij mladih. Radimo predstave za odrasle i djecu. Do sad smo od Grada Rijeke dobivali između 5 i 10 tisuća kuna, što nije mnogo ali nam je znalo dobro doći. Naglasio bih i to da su predstave Ri Teatra jako dobro posjećene. Primjer je predstava »Noćna patrola 1« koja je prikazana već 70 puta. 

    Nedostaju nam sredstva za nove produkcije. Na natječaj smo prijavili nekoliko premijernih naslova i repriza, ali nismo dobili ništa. Unatoč svemu ipak smo dobre volje – najviše zbog naše publike. Nismo razočarani, ali nikad nismo bili ni očarani sredstvima koja smo dobivali.