Riječki hospicij: Lokomotiva palijativne skrbi u Hrvatskoj

Snimio Marko GRACIN

U prvoj Ustanovi za palijativnu zdravstvenu skrb u našoj zemlji u protekle dvije godine rada boravilo je 329 najteže oboljelih sugrađana, starosti u rasponu od 20 do 102 godine, od kojih je 269 u njemu preminulo. Svima im je pružana najbolja moguća skrb i osiguravana najbolja moguća kvaliteta života

RIJEKA  Misom u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci danas će biti obilježena druga godišnjica rada riječkog Hospicija »Marija Krucifiksa Kozulić« – prve Ustanove za palijativnu zdravstvenu skrb u našoj zemlji.

Euharistijsko slavlje će predvoditi mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup kojemu najviše treba zahvaliti što riječki hospicij postoji i djeluje. U njemu je do sada boravilo 329 naših najteže oboljelih sugrađana, mlađi i stariji ljudi, od kojih je 269 u njemu preminulo.

Svima im je pružana najbolja moguća skrb i osiguravana najbolja moguća kvaliteta života, nekima danima, nekima tjednima, a nekima i mjesecima boravka u hospiciju. Hospicij ima 14 kreveta i lani je njegova popunjenost bila iznad 80 posto, što je i neki svjetski prosjek popunjenosti ovakvih ustanova.

   – Riječki hospicij je lokomotiva razvoja palijativne skrbi u Hrvatskoj. Gdje god održavamo predavanja, govorimo o tome što radi riječki hospicij i riječki timovi palijativne skrbi jer na primjeru tog modela skrbi mogu učiti i u Hrvatskoj i u svijetu, tako je nedavno poručio prof. dr. Veljko Đorđević, predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine zagrebačkog Medicinskog fakulteta.

Eto, stručnjaci su riječku mrežu palijativne skrbi ocijenili iz svoje vizure, ali jednako tako mnogi naši sugrađani cijene rad ovih ustanova, najviše oni koji su njihovu pomoć trebali, čiji su bližnji u hospiciju boravili ili borave.

Riječki hospicij ovih će dana dobiti neophodan laringoskop, nabavljen zahvaljujući prilozima mnogih građana. Adventski štand na Korzu na kojem je hospicij prodavao božićne aranžmane svojih volontera, ručne radove Marije Vuković i domaće kolače, uspio je skupiti dovoljno novca za taj medicinski uređaj. »Hvala svima«, kažu u hospiciju.    – Prof. Hermanu Halleru koji odlazi s mjesta ravnatelja KBC-a zahvaljujem na izvrsnoj suradnji i podršci koju nam je KBC tijekom ove dvije godine pružao. Ujedno čestitam novom ravnatelju prof. Davoru Štimcu i očekujem nastavak suradnje, poručuje ravnateljica Orbanić.

   – U hospicij dolaze bolesnici u terminalnoj fazi malignih bolesti i bolesnici u završnoj fazi kroničnih bolesti i to onda kada je završeno njihovo aktivno liječenje. Uvijek ponavljam da za prijem u hospicij ne trebaju ničije preporuke ili intervencije, da je u zabludi svatko tko tako misli. Hospicij je otvoren svakome tko je u takvoj potrebi. Za prijem je jedino potrebna potvrda liječnika obiteljske medicine ako je bolesnik kod svoje kuće ili potvrda liječnika specijalista ako je bolesnik u bolnici. Obitelj bolesnika ili oni koji o njemu brinu, kada se dolaze dogovoriti o smještaju, ovdje dobiju naš formular koji liječnik popunjava – i to je sve što je potrebno. Isto tako, hospicij je za bolesnika u cijelosti besplatan, štoviše u njemu besplatno mogu prespavati i članovi njegove obitelji. Sve donacije primamo, ali od nikoga ništa ne tražimo, upućuje ravnateljica hospicija s. Danijela Orbanić.   

Iskusni kadrovi

Kod nje osobno, svakog radnog dana, bez najave, od 10 do 13 sati oni koji trebaju stacionarnu palijativnu zdravstvenu skrb mogu doći i raspitati se, dogovoriti za smještaj svog bolesnika, a naravno svi se mogu informirati i na web stranici hospicija ili telefonom na brojeve 585-061 i 585-090.

   – Svojim kućama ili u neku drugu ustanovu iz našeg hospicija je u dvije godine rada otišlo 43 bolesnika. Nisu ti ljudi ozdravili, nisu se izliječili, nego su se privremeno oporavili, tj. stanje im se ponešto poboljšalo. Neki su se kasnije vratili u hospicij i tu poživjeli neko vrijeme i preminuli, a neki su živi. Naš najmlađi korisnik imao je 20 godina, a najstarije su bile dvije starice od 102 godine. Prosječni boravak u hospiciju je do sada bio oko 20 dana. U zadnje vrijeme, međutim, dosta bolesnika dolazi zaista na kraju. No dolazak u hospicij nije hitan slučaj i potrebno ga je planirati upravo zbog samog bolesnog čovjeka. Hospicij je ustanova u kojoj bolesnik u toploj obiteljskoj atmosferi može dostojanstveno živjeti do kraja, gdje stručno osoblje – liječnik, medicinske sestre, njegovateljice i tehničari, psiholog, fizioterapeut – brine da tako bude, i gdje i njegovi najbliži u svako doba mogu uz njega biti. Čini nam se da neki obiteljski liječnici, zapravo javnost, još nije dovoljno informirana o svrsi hospicija, poručuje ravnateljica Orbanić.

U riječkom hospiciju boravili su i borave ljudi različitih vjeroispovijesti, uvjerenja i svjetonazora. Zbog toga je uz kapelicu za one koji su kršćanski vjernici, u prostoru hospicija formirana i tzv. tiha soba. Odnedavno je taj prostor mjesto u kojem i bolesnici i njihove obitelji, pa i osoblje hospicija, mogu naći različite knjige i publikacije, od Biblije i Kurana na dalje, i pomoliti se, meditirati. Naravno, duhovnici svih vjerskih zajednica pozivani su u hospicij kad god ih netko od bolesnika traži. Svima su vrata otvorena, poručuje ravnateljica.

   Od početka rada riječki hospicij njeguje holistički pristup bolesnim ljudima s naglaskom na zdravstvenoj skrbi, apostrofirat će glavna sestra ustanove Larisa Miletić. No, o takvome pristupu i načinu rada svjedoče i izabrani i iskusni kadrovi hospicija, i njegovi materijalni uvjeti i opremljenost, a najviše sami bolesnici i njihove obitelji.   

Nedovoljna informiranost

– Problemi su nedovoljna informiranost javnosti, prije svega liječnika opće prakse o smislu i svrsi hospicija. Dobro surađujemo s palijativnim timovima koji bolesnike posjećuju i pomažu im u njihovim kućama – oni su naše oči na terenu. No, veću suradnju očekujemo od liječnika opće prakse i patronažnih sestara jer u zadnje vrijeme vidimo trend kasnog dolaska u hospicij, odnosno primamo bolesnike koji su na kraju i koji u hospiciju budu pola dana ili dan-dva i onda umru. To nije smisao hospicija. Transport je za bolesnike veliki napor i nije u redu prema bolesniku mučiti ga prijevozom u zadnjim satima života. Uvijek se trebamo zapitati kako bi bilo nama, kako bismo se osjećali da zadnji sat svoga života provedemo u kombiju, na cesti. Hospicij postoji zato da se pomogne tako teško bolesnim ljudima da što kvalitetnije i dostojanstvenije prožive ostatak života, i zato da se rasterete njihove obitelji, da se i njima pomogne. U palijativi je uvijek važan razgovor i dogovor sa svakim pacijentom i s njegovom obitelji – u palijativnoj skrbi sve je vrlo individualno, tumači glavna sestra Larisa Miletić.

Inicijativom i zauzimanjem nadbiskupa Devčića nekadašnju zgradu riječke Teologije i Caritasa na Belvederu, u Tizianovoj 15, Nadbiskupija je prenamijenila, adaptirala i uredila, a u suradnji s Gradom Rijeka i PGŽ-om, hospicij je u cijelosti opremljen. Već više od godinu i pol dana rad hospicija većinom financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a djelomično PGŽ i donacije.

   Ona potvrđuje kako s prisutnošću liječnice u hospiciju, s redovitim dnevnim vizitama, bolesnici osjećaju još veću sigurnost i brigu za njih. Doktorica anesteziologinja Marija Cindrić-Staničin, s cijelim radnim vijekom iskustva u riječkom KBC-u, tako je jedna od ključnih stručnih osoba u timu riječkog hospicija.

   – Moj zadatak je omogućiti bolesnicima odgovarajuću prehranu i hidraciju, što znači poboljšati im energetski status, i osigurati da ne pate od bolova. Svi se trudimo da bi svi bolesnici što je moguće više imali dostojanstven život do kraja. Naravno, uz stručnu pomoć, razgovor i pažnja, komunikacija, dio su posla svakoga koji ovdje radi. Taj osjećaj da pomažeš čovjeku koji je u tako teškoj situaciji zaista ispunjava, kaže dr. Cindrić-Staničin.