Sjaj i bijeda Rijeke stoje rame uz rame, u centru našega grada na nekoliko desetaka metara razdaljine mogu se gledati licem u lice. Riječ je o mjestu kojim brojne Riječanke i Riječani prolaze na šetnju prema lukobranu, gledajući s desne strane privezane luksuzne jahte koje se bezbrižno ljuljaju na valovima i valićima. Skrene li međutim netko udesno, prema Demetrovoj ulici, naići će na prizor koji je kao »šaka u oko« u usporedbi s idiličnom slikom dobro raspoloženih šetača.

Vidjet će nabacane madrace i pokrivače složene na ulazima u tamošnja skladišta. Cinik bi rekao da je riječ o improviziranom »hotelu Vedro nebo«, koje za vedrih dana ima bezbroj zvjezdica, više nego ijedan poznati hotel na Kvarneru. To je mjesto na kojem grupica riječkih beskućnika provodi zimske noći vodeći neravnopravni boj s hladnoćom i drugim vremenskim nepogodama iz dana u dan, čekajući dolazak proljeća, bude li sreće da nekako prežive još jednu svoju zimu na otvorenom.

Jedan od njih ta svoja neugodna iskustva dijeli s čitateljima našeg lista.

– Ja sam Ramido, Mido, prezime ne bih spominjao. Imam 55 godina – kaže ovaj Riječanin, neodoljivo asocirajući na njujorškog beskućnika u kultnom »Ponoćnom kauboju«, kojeg je blistavo odglumio legendarni Dustin Hoffman.

Ovdje nažalost nije riječ o filmu, nego o stvarnom životu.

– Kako sam dospio u ovu situaciju? Nema tu puno mudrovanja. Čovjek izgubi posao, izgubi onda i obitelj, i na koncu dođe ovdje. Imam obitelj i petero djece u Rijeci.

Dug staž

Iza njega je dugi staž života na ulici, dugo razdoblje beskućništva, života u neizvjesnosti.

– Ovo moje stanje traje desetak godina. To razdoblje sam provodio na vrlo jednostavan način. Ljudima je to možda nepojmljivo, ali nama beskućnicima je to vrlo jednostavno. Mi smo na to navikli. Eto, recimo, u blizini je javni WC. Odemo tamo pa se ugrijemo. Dođemo ovdje iza ribarnice pa nešto popijemo. Ima dobrih ljudi pa nam nešto donesu, građani uvijek nešto daju. Donesu nam odjeću, hranu, neki put i cigarete.

On i prijatelji ne sjede cijelog dana prekriženih ruku, zatreba li na ribarnici ili u blizini nekome nešto uraditi, oni spremno »zasuču rukave«.

– Normalno da se prihvatimo nekog posla čim se ukaže prilika. Recimo, istovarimo neki kamion pa onda nešto dobijemo. Netko nam da malo više, netko malo manje. Jasno da se mora nešto raditi, ne može se samo živjeti ne radeći ništa.

Dan nekako prođe, ali kada zađe sunce, druga je priča, zimske noći i velike hladnoće su itekako neugodna činjenica za nekoga tko je na otvorenom, znajući da je većina ljudi uz peć i TV pred odlazak u toplu postelju.

– Noć je burna, ali iz dana u dan, kada se čovjek navikne, sasvim mu je svejedno. Dogodi se da recimo naleti bura, odnese nam jorgan ili madrac, skine sve s tebe. Što raditi? Lijepo se zamotam kao palačinka i bude mi super. Imam tri jorgana, donesli mi ljudi. Kada se zamotam, bura mi ih ne može odnijeti – eto to je jednostavno.

Nije jednostavno

Uoči promjene vremena na južinu, dok je još vladala arktička hladnoća, trebalo je izdržati noći u »kojima zec traži svoju majku«.

– Kako smo to izgurali? Lijepo. Imam svog kolegu, prijatelja. To je Miro. On je legao kraj mene, ja kraj njega. Budemo u tri-četiri jorgana, smotamo se. Topli smo, grijemo se. Da oprostite, nismo homoseksualci, ali se ugrijemo. Trebalo je to izdržati, ali ti periodi ne traju dugo. On i ja smo četiri godine zajedno, tu je i Damir. Živimo ovako, snalazimo se. Ima dobrih ljudi, donesu nam nešto i za Božić i za Novu godinu. Uz to, policija je manje-više svaku noć pored nas, obilaze nas kako bi vidjesmo li svi živi i zdravi, ugrijani, nedostaje li nam nešto. Svaka im čast.

Mido je prijavljen u prihvatilištu Oaza, ali je ipak na ulici, umjesto u ponuđenom smještaju.

– Sve je to u redu, ali nije to tako jednostavno. Recimo, Miroslav i ja smo prošle godine išli u nužni smještaj na Drenovu, ali tko će mi dati svaki dan za autobusnu kartu. Ne mogu živjeti od zraka, moram otići tamo i vratiti se, a to stoji 15 kuna, a moram i naći nešto za pojesti. Moram doći do grada, da bih jeo. Tamo je naime osigurano samo spavanje. I još nešto. Kada minu velike hladnoće, taman se privikneš na boravak u tom smještaju, i onda kažu neka vratiš ključ. Pa ne mogu ja sedam dana biti odsutan, a ovdje da mi nestanu sve stvari. Ako bih ih i prenio gore, tko će mi ih poslije vratiti ovdje.

Nemoguća misija

Njegov pogled na nastavak zimskih dana i preživljavanje na otvorenom je fatalistički.

– Imam 55 godina, preživio ovu zimu ili ne, meni je to tako svejedno. Sasvim mi je svejedno. Sada mi je bitno da si svaki dan skupimo za bocu vina ili rakijice da se malo ugrijemo. Ljudi donesu nešto za pojesti i opet se preživi.

Pogled na mogući labirint u koji je zalutao ne otkriva neko rješenje.

– To je nemoguća misija. Vid mi je totalno oslabio, radno sam nesposoban. Inače sam zidar, taj posao sam radio cijeli život. Iz Bosne sam, točno iz Tuzle, a ovdje živim od veljače 1979. godine. Sada evo »krpamo dan po dan«. Imamo jesti i piti, katkad čak i previše. Nemamo to gdje spremiti, dogodi se da ti to netko ukrade ili odnese. Recimo doneseš robu, otiđeš se presvući i više je nema. Na kraju mogu samo reći da nam je dobro i da će nam uvijek biti dobro. Recimo, u KUD-u »Bosna Rijeka« nam svakodnevno skuhaju juhu – poručio je Ramido sjećajući se zlatnih dana tuzlanskog nogometa, ere tamošnje »Slobode« i igara Verlaševića, Šećerbegovića, Kovačevića, Mulahasanovića za kojeg napominje da sada ima svoj kafić. Zgoda i nezgoda ima puno i previše, kao recimo kada se beskućnici udalje od svojih ležajeva, a po povratku ih ne nađu jer je sve ukrcano u kamion Čistoće. I to je, nažalost, dio života ove grupe beskućnika.