Bez krova nad glavom

Riječki beskućnici: Priča o Robertu, Antonu i Damiru ili priča o životu bez doma, posla i kruha

Mirjana Grce

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Zasluga je prihvatilišta što je ljude bez doma, posla i kruha učinilo društvu vidljivima, senzibiliziralo Riječane za te svoje mlađe i starije sugrađane. Zasluga je »Ruža sv. Franje« što je većina njih ponovo stala na svoje noge, bilo da su se zaposlili i žive od svoga rada, bilo da su premostili vrijeme do mirovine ili da su, oni koji su bolesni, smješteni u odgovarajuće ustanove 



Tridesetsedmogodišnjeg Roberta, jednoga od riječkih prodavača »Uličnih svjetiljki«, samozatajnog mladića, jednom je netko, dok je prodavao taj poznati časopis, upitao nije li premlad za beskućnika. Svoj odgovor na to pitanje napisao je »Uličnim svjetiljkama«, časopisu o beskućništvu i srodnim društvenim temama što ga je pokrenuo Franjevački svjetovni red s Trsata nedugo nakon otvaranja prvog riječkog Prihvatilišta za beskućnike, »Ruže sv. Franje«.


Pun srca za drugoga 


Robert je rođenjem i životom Riječanin, a beskućnik je postao 2005. kada je morao napustiti stan u kojem je odrastao uz ljubav i požrtvovnost pokojnog djeda i bake. Mama ga je napustila dok je bio beba od četiri mjeseca, a otac mu je nestao u ratu. On odavno nema dom i nema obitelj, zapravo dom i obitelj sada su mu »Ruže sv. Franje«. Da bi preživio, jer bez djeda i bake ostao je prije svoje 20. godine, Robert je radio nebrojene teške poslove. Nakon odsluženja vojske, osam se godina brinuo za jednog teško bolesnog starijeg čovjeka – čistio, prao, kuhao, nabavljao iz trgovine, plaćao račune. Kod njega je imao krov nad glavom, hranu i adresu, kako kaže, »da ne budem vanzemaljac«, a taj je posao našao preko oglasa. Kada je taj čovjek umro, njegov ga je sin izbacio iz kuće.


– Imao sam sreće jer sam naišao na Sinišu Pucića koji me je uputio da postoji ovo prihvatilište i tako sam došao ovamo. Prijavljen sam na Zavod za zapošljavanje i redovito se prijavljujem. Školovao sam se za vrtlara, ali to nije za mene. Zahvaljujući prihvatilištu, u Karlovcu sam završio tečaj za motornu pilu, trimer i kosilicu, i mogao bih to raditi, ali imam velikih problema s kičmom. Želio bih se prekvalificirati za njegovatelja, no sada toga na Zavodu nema.




To je Robertova životna situacija – dio smo o njemu pročitali, a i sam nam je nešto malo o sebi rekao. No zato, svi koji rade u prihvatilištu o Robertu puno više kažu – voditeljica Angela Lovrić, volonterka, kao i djelatnici Neven Polegubić koji je radni terapeut i, moglo bi se reći, interna burza rada prihvatilišta, zatim i socijalna radnica Magdalena Muller. Prije svega konstatiraju da Robert nema zdravstveno osiguranje, ali da je izrazito empatičan čovjek, rođen za njegovatelja, da uvijek brine za bolesne korisnike i da bi idealno za njega bilo da živi s nekim za koga će se brinuti.


– On je takav čovjek, pun srca za drugoga. Konačno, to je radio i prije.


Različite životne nevolje 


Za nedavnog posjeta »Ružama sv. Franje« upoznali smo još dvojicu hrabrih ljudi, njegovih korisnika – Antona, koji je narušenog zdravlja i Damira, čovjeka u naponu snage. Različite životne nevolje su ljude koji su sada u prihvatilištu ostavile bez prihoda i krova nad glavom. Antonu, koji je prešao 60. i koji je prije skoro desetljeća ostao bez posla, do mirovine nedostaju tri godine staža. Varioc je po struci i to je desetljećima radio u Rijeci i kasnije u Italiji.


– Poslije mamine smrti moj otac je našao drugu ženu i prodao stan, pa sam i ja morao otići. Kasnije sam ostao bez posla, novi nisam mogao naći, a moja ušteđevina se brzo potrošila. Poslao sam stotine molbi za posao, i eto to je to – zato sam ovdje.


Damir još nema 50 godina. Nakon nesretnih okolnosti zbog kojih je u djetinjstvu ostao bez obitelji, odrastao je u Dječjem domu u Lovranu. Odatle je krenuo sam u život, bez ikakvih nekretnina ili pokretnina, bez ikog svog. Školovani je kuhar, no uvijek je radio neke druge poslove.



– Borio sam se u životu koliko sam mogao, sve dok lani nažalost nisam izgubio posao. Cijeli život sam bio podstanar, a kad sam izgubio posao, izgubio sam i financije i završio u prihvatilištu. Ovdje su me prihvatili, rehabilitirali, pomogli da se prekvalificiram za vrtlara i upravljanje raznim uređajima – trimerom, kosilicom… – i spreman sam za novi posao. Radio sam u komunalnoj firmi i volio bih u tom sektoru i nastaviti radni vijek. Želim raditi kao vrtlar, jer oduševljen sam radom u našem ekovrtu – rekao nam je Ante.


Poslodavci, javite se! 


Neven Polegubić o Damiru i Antunu kaže da nema tako dobrih radnika kao što su oni – vrijedni, odgovorni, požrtvovni, i ne samo oni. Poslodavci, javite se! Kao preporuku dovoljno je spomenuti da su čudo napravili u ekovrtu koje je prihvatilište uredilo zahvaljujući trsatskim franjevcima koji su mu ustupili zemljištu za tu namjenu, u tu korisnici rade i za taj su rad plaćeni. Sve je to moguće zahvaljujući sredstvima iz programa za sprečavanje socijalne isključenosti Ministarstva socijalne politike i mladih.


– Svi ovi ljudi imaju neku poveznicu životnog stradanja, ali svaka je njihova priča, priča za sebe. Godine i zdravlje su kod njihovog zapošljavanja najveći problem. Ali unatoč godinama i kod mnogih narušenom zdravlju, ima ljudi koji bi stalno radili. S druge strane, ima i onih koji uopće nemaju radnih navika. Tražim korisnicima poslove, dogovaram, vozim ih na posao – spremanje drva za zimu obiteljima koje to traže, uređivanje vrtova i drugo. Stalno smo u kontaktu s tržištem rada i obrnuto – i mene obavještavaju gdje ima kakvog posla jer je moj broj objavljen u »Uličnim svjetiljkama«. Neki dan smo gotovo sve vodili u Labin jer u rudniku primaju radnike. Svi su popunili upitnik, i vidjet ćemo što će biti. Za korisnike imamo i niz radionica, tako da nikada nisu prepušteni sami sebi. Vodimo računa da su uvijek nečim okupirani, da se ne osjećaju izgubljeno, već vrijedno – kaže Polegubić.


Iz onoga što smo u »Ružama sv. Franje« čuli, moglo bi se reći da je gotovo pravilo da su beskućnici samci, da čovjek koji je bez posla i bez potpore nekog bližnjeg puno brže upadne u probleme i nevolje, da ga se lako izmanipulira. Isto tako, očito je da je u ovom prihvatilištu naglasak na psihosocijalnoj rehabilitaciji i na radnoj terapiji, u konačnici na resocijalizaciji. I prihvatilište je u tome vrlo uspješno jer u gotovo deset godina rada resocijaliziralo je oko 70 posto svojih korisnika.


Misija 


U nevelikom crkvenom prostoru na Kozali, sa stalno popunjenih 12, odnosno 14 kreveta, prihvatilište djeluje od ožujka 2007. godine i do sada je u njemu boravilo oko 600 ljudi. Pokrenuli su ga i danas ga uspješno vode franjevački svjetovnjaci s Trsata – Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat. Zasluga je ovog prihvatilišta što je ljude bez doma, posla i kruha učinilo društvu vidljivima, štoviše senzibiliziralo Riječane za te svoje i mlađe i starije sugrađane. Zasluga je »Ruža sv. Franje« što je većina njih ponovo stala na svoje noge, bilo da su se zaposlili i žive od svoga rada, bilo da su premostili vrijeme do mirovine ili da su, oni koji su bolesni, smješteni u odgovarajuće ustanove.



– Misija našeg prihvatilišta – kaže Angela Lovrić – od početka nije samo pružiti ljudima krov nad glavom i hranu, već resocijalizirati ih i pomoći im da se vrate u normalan život. Prije tri godine ishodovali smo licencu za pružanje psihosocijalnih usluga jer inače ne bismo mogli djelovati, a naše je djelovanje ponajprije usmjereno resocijalizaciji. Neke od tih naših projekata sufinancira Ministarstvo socijalne politike i mladih, i lani smo imali dva takva projekta. Jedan je bio skrb za starije sugrađane, a drugi razvoj radnih vještina korisnika. Taj potonji smo realizirali u ekološkom vrtu na Trsatu, s tim da su korisnici završili edukaciju za taj rad, i bili su izvanredno vrijedni i uspješni. Sve je to ovim ljudima dobra priprema za tržište rada, što nam je i cilj: da se vrate u društvo kao ravnopravni članovi. Zapravo, imamo dva ključna resocijalizacijska projekta: »Ulične svjetiljke« i ekovrt. Oni su odskočna daska naših korisnika za daljnji život. Prodajući »Ulične svjetiljke« ti ljudi, a i neki drugi koji su teško socijalno ugroženi, zarađuju za podmirenje temeljnih egzistencijalnih potreba. S druge strane, za ekouzgoj osigurali smo im određenu naknadu putem sredstava iz projekta Ministarstva, i zahvalni smo fratrima što su nam besplatno ustupili tu zemlju. S tim radom ljudi uspiju nešto prikupiti da bi si mogli iznajmiti sobu i krenuti dalje. Iz tog vrta korisnici osiguravaju hranu za potrebe prihvatilišta, nešto se daje časnim sestrama i fratrima, a kako trsatska Frama i FSR već 20 godina skrbe za mnoge socijalno ugrožene obitelji, dio tih proizvoda ide i tim siromašnim obiteljima, naravno besplatno. Imali smo svega, vrt je rodio odlično, a sad je već niklo i povrće posijano za zimu«, opisuje Lovrić.


Nedostatan kapacitet 


Prihvatilište je uvijek popunjeno i oni koji ga vode pribojavaju se zimskih mjeseci kada je veća potražnja za smještajem.



PGŽ ove godine pomaže »Ruže sv. Franje« sa 75 tisuća kuna, a Grad Rijeka sa 120 tisuća te tijekom radnih dana ručkom za korisnike iz pučke kuhinje. Riječka nadbiskupija je bez naknade prihvatilištu dala prostor i plaća sve režije, oko 120 tisuća kuna godišnje.


– Javljamo se na natječaje za različite programe, i negdje prođemo, a negdje ne. Zahvalni smo i Zakladi Adris što nam je pomogla lani, a znamo da možemo računati na pomoć malih ljudi, građana koji se uvijek sjete ponešto donirati, najviše hranu, odjeću i higijenske potrepštine. Uvijek smo na rubu sa sredstvima. Zapravo, imam dojam da nam Bog nikad ne da previše da se mi ne bismo uzoholili. Uvijek nas drži na granici, i uvijek kad prifali pošalje nekoga tko će pomoći točno koliko nam treba da možemo ići dalje. To je pravilo u našem radu, valjda zato da ne bismo zaboravili naš primarni poziv: našu franjevačku karizmu – ljubav prema bližnjemu, prema čovjeku u potrebi. Mi smo iz tog uvjerenja pokrenuli prihvatilište i u tom uvjerenju radimo i danas. Ono je naša polazišna točka – poručuje Lovrić.



– Nažalost, iz godine u godinu se pokazuje da naš kapacitet nije dostatan, a svjesni smo i kakva je situacija u zemlji. Uvijek ponovo najviše nas brine izlazak naših korisnika iz prihvatilišta jer nemamo nikakvih mogućnosti osigurati im neko privremeno stambeno zbrinjavanje, bar dok ne dobiju prvu plaću. No i kada odu, većini i dalje ostajemo podrška različitim oblicima pomoći. Dok su u prihvatilištu, oni nemaju prava po Zakonu o socijalnoj skrbi, što znači da nemaju ni državnu socijalnu pomoć. Kada se zaposle, trebali bi iz prihvatilišta otići i platiti si podstanarsku sobu a do prve plaće nemaju novca – objašnjava Lovrić koja u ime FSR-a vodi »Ruže sv. Franje«.


O potonjem progovara i socijalna radnica Magdalena Muller, tumačeći da po Zakonu o socijalnoj skrbi samo onaj tko je u prenoćištu ima pravo na državnu zajamčenu minimalnu naknadu, dok ljudi koji su u prihvatilištu za beskućnike nemaju na to pravo.


– Mislim da je velika pogreška što i ovi ljudi nemaju to pravo, što dok su u prihvatilištu ne mogu ništa mogu dobiti iz socijalnog sustava – apostrofira Muller.


Druga obitelj 


Treba ovdje spomenuti i zanimljiv životni izbor ove mlade socijalne radnice: rođena je u Njemačkoj i dio života je tamo proživjela, dijelom se i školovala u Njemačkoj.


– Mene je Bog pozvao ovo raditi i uskoro sam ovdje dvije godine. Došla sam slučajno, ali ustvari po pozivu. Izvan svog posla socijalnog rada bavim se humanitarnim radom, zapravo uvijek sam se bavila tim radom u Crvenom križu i Caritasu, u različitim udrugama. Mogla sam ostati živjeti u Njemačkoj i još uvijek mogu, ali tu sam, ovo je moja druga obitelj. Kao i naši korisnici, ovo je njihov dom i obitelj. Tako se ovdje i ponašaju. Dajemo im puno ljubavi, zagrljaja, vidimo u njima osobe, i posvećeni smo svom poslu – rekla je.


A njezin posao socijalnog radnika podrazumijeva prije svega socijalnu anamnezu svakog korisnika, a onda, zajedno sa svakim od tih ljudi u nevolji, i s drugima koji rade u prihvatilištu, izraditi za svakoga individualni plan promjene i ponašanja. Naravno, i truditi se to ostvariti.


– Pokušavamo s korisnikom dogovoriti što će se u šest mjeseci napraviti za kvalitetu njegovog života kako više ne bi bio beskućnik – od kontaktiranja raznih državnih službi zbog rješavanja statusnih pitanja, poput zdravstvene zaštite i mirovinskih prava, nadalje. Kako mnogi nemaju komunikacijske vještine, ja sam im most prema raznim ustanovama. Kod mnogih sve ovisi o promjeni ponašanja, i to je najvažnije na čemu radimo. Ima dosta ovisnosti, ali na to ne možemo utjecati, već te ljude šaljemo na liječenje. Sve ovisi o tome koliko je tko jak kao osoba, i mnogima se zaista promijeni život – kaže Muller.