Snimio Silvano JEŽINA
Sabina Saganić Zarnik dovezena je s Lošinja autom kao vrlo teški pacijent s višestrukim ozljedama unutrašnjih organa i prijelomima, a njezina šansa za preživljavanje kada je primljena na Hitni trakt na Sušaku iznosila je samo deset posto. Mjesec i pol dana nakon nesreće, njezine šanse za potpuni oporavak su vrlo velike i to nakon niza operacija i uz pomoć multidisciplinarnog medicinskog tima
RIJEKA Uskoro ću kući, a onda još samo trebam stati na noge, sa smiješkom na licu govori nam Sabina Saganić Zarnik dok joj sestra na riječkoj Traumatologiji namješta krevet i priprema je za poziranje našem fotoreporteru. Dok opušteno i vedro razgovara s medicinskim sestrama, izgleda kao pacijentica koja je u riječku bolnicu došla tek na rutinski zahvat, a ne kao pobjednica u teškoj borbi za život, što zapravo jest.
– Ovdje sam otkad sam pri svijesti i zapravo sam tu već inventar, zato tako ležerno razgovaram sa sestrama. Jako sam zadovoljna i beskrajno zahvalna svim liječnicima i sestrama. Ipak, sada već jedva čekam izaći iz bolnice, objašnjava ova mlada žena koja je u Klinički bolnički centar Rijeka zaprimljena 24. svibnja ove godine kada je teško stradala u prometnoj nesreći na Lošinju kao suvozačica na motociklu.
Sabina Saganić Zarnik na Hitni je trakt na Sušaku dovezena kao vrlo teški pacijent s višestrukim ozljedama unutrašnjih organa i prijelomima, a njezina šansa za preživljavanje tada je iznosila samo deset posto. No, nakon niza operacija i uz pomoć multidisciplinarnog medicinskog tima riječke bolnice, mjesec i pol dana nakon nesreće, njezine šanse za potpuni oporavak su vrlo velike.
Koliko je za zbrinjavanje pacijenata s teškim višestrukim ozljedama poput Sabine Saganić Zarnik važan timski rad raznih struka, govori i brojnost tima koji je sudjelovao u njezinom liječenju. U sedam operacija sudjelovali su kirurzi dr. Nikola Gržalja, dr. Damir Štiglić, dr. Strahimir Lalić, dr. Hrvoje Štalekar, dr. Aldo Ivančić i dr. Danijel Ivanac, zatim instrumentari Ana Milardović, Dunjica Kanazir, Maja Marija Tićak, Kristina Kutija, Sandra Grgurev, Adrijana Golik, Ada Paškvan i Antonio Buljan te anesteziolozi dr. Kazimir Juričić, dr. Anamaria Maruna, dr. Igor Medan i dr. Vlasta Sotošek Tokmadžić.
Na rubu smrti
– Pacijentica je u prometnoj nesreći dobila obostrane ozljede pluća sa zrakom u plućnoj šupljini, ozljedu trbuha s krvarenjem iz jetre, nestabilni otvoreni lom zdjelice, lom desne nadlaktične kosti s ozljedom živaca, lom lijeve potkoljenice u koljenu i iščašenje lijevog nožnog zgloba. Njezin stupanj ozljede tijela u tom je trenutku iznosio 57 bodova od mogućih 75, a prema tablicama koje uzimaju u obzir stupanje ozljede tijela i dob, mortalitet za takve ozljede iznosi 89 posto, objašnjava prof. dr. Hrvoje Štalekar, voditelj Odjela endoprotetike i artroskopije Zavoda za traumatologiju.
Prvi zadatak riječkih liječnika nakon što su primili pacijenticu s ovakvim ozljedama bio je zaustaviti unutrašnje krvarenje iz jetre i olakšati disanje pacijentice drenažom grudnog koša. Time joj je opće stanje stabilizirano te je odmah vraćena u operacijsku dvoranu kako bi se obavila privremena stabilizacija lomova ruke i noge vanjskim fiksatorima i obradila rana u području zdjelice. Nakon prvih operacija pacijentica je smještena u jedinicu intezivnog liječenja, gdje drugi dan dolazi do pogoršanja njezinog stanja – tromboze arterija obje ruke. Ipak, trombozu arterija tada su uspješno riješili vaskularni kirurzi.
– Nažalost prema našoj statistici ovakve bolesnike imamo gotovo svaki dan. Ovakve ozljede posebno su učestale upravo sada, u ljetnim mjesecima i u njima najčešće stradaju upravo motociklisti. Iskreno se nadam da će i ova priča ljude potaknuti na veći oprez u prometu, kaže vaskularni kirurg i predstojnik Klinike za kirurgiju doc. dr. Aldo Ivančić koji je također bio jedan od članova medicinskog tima koji su spasili život mlade Lošinjanke.
Sabina Saganić Zarnik dosad je prošla kroz sedam opsežnih operacija, a osim prvih kojima joj je spašen život, operirana joj je nadlaktica, zdjelica i rekonstruirano koljeno. Prof. dr. Štalekar kaže da je s operacijom koljena u ovom slučaju i završena prva faza oporavka nakon koje slijedi fizikalna terapija.
– Pacijentica već sada prolazi kroz fizikalnu terapiju, a prema našim procjenama kroz tri do četiri mjeseca moći će hodati i opterećivati ekstremitete, ističe prof. dr. Štalekar.
Centar »level 1«
Prema statistici KBC-a Rijeka, godišnje se na Zavodu za traumatologiju hospitalizira 103 politraumatizirana bolesnika, a politraumom se smatra ozljeda dva ili više organskih sustava od kojih ozljeda jednog vitalno ugrožava bolesnika.
Prosječna dob politraumatiziranih pacijenata iznosi 41 godinu dok u ukupnom broju prednjače muškarci koji ovakve ozljede dobivaju u 76 posto slučajeva. Ovaj tip ozljeda najčešći je u sudionika prometnih nesreća koji čine 71 posto politraumatiziranih pacijenata.
Motoristi su ipak najpodložniji ovakvim ozljedama: u ukupnom broju ovakvih stradalnika oni čine čak 40 posto. Smrtnost politraumatiziranih bolesnika koji živi stignu u riječki Hitni trakt prema statistici koju iznosi prof. dr. Štalekar i koja se temelji na četverogodišnjoj stručnoj analizi svakog pojedinačnog ozljeđenika uporediv je i korelira s rezultatima liječenja u suvremenim europskim centrima.
– Po tim rezultatima Zavod za traumatologiju spada u LEVEL 1 trauma-centar u Hrvatskoj. Od 2000. godine Zavod za traumatologiju radi osteosintezu lomova po novim principima osteosinteze s novom vrstom implantata i instrumentarija za rad. Imamo dobru organizaciju hitnog prijema politraumatiziranih bolesnika, a tu je i naš timski rad. Naime, u zbrinjavanju ovakvih pacijenata sudjeluje velik broj specijalnosti, zapravo sve bolničke specijalnosti, a ovako dobrih rezultata liječenja ne bi bilo bez entuzijazma i motiviranosti cijelog tima. Tu je i opremljenost klinika koje sudjeluju u liječenju politraumatiziranih bolesnika i opremljenost naših sala. No, ono što je možda najvažnije naglasiti u ovom slučaju, zapravo je činjenica da su politraumatizirani bolesnici javnozdravstveni problem, pa i ovim primjerom želimo promicati svijest o mogućim posljedicima ovakvih nesreća kako bismo možda i na taj način smanjili njihovu učestalost, zaključuje prof. dr. Štalekar.
