Ljeti je riječkom tržnicom u jednom danu znalo proći i do dvadeset tisuća kupaca / Foto Marko Gracin
Živimo od riječkih penzionera. Mladi nemaju naviku odlaska na tržnicu. Njihov svijet su veliki marketi. Placa, to je stil života. Nije to samo kupi i bježi. To je društveni život. Nažalost, onaj na ovoj tržnici zove se »zabava za 60+«, no dok je nama naših »penzića«, dobro je. Oni koliko-toliko još čuvaju duh ovog mjesta, kaže Miroslav Ivaniš
RIJEKA – Ona koja kaže da svaki cigo svoga konja hvali, na riječkoj je tržnici održiva samo u redovima prodavača, no u redovima onih koji kupuju i nije baš. Štoviše, dok Riječani, stalni posjetitelji place nalaze ohoho zamjerki istoj, oni koji joj dođu jedanput godišnje ne mogu je nahvaliti. Tako Virovitičan Ivan Šostarek, kaže da su virovitička i riječka tržnica neusporedive.
– Ma, to su dva svijeta. Vi imate ne samo bolju ponudu, već je vaša tržnica puno jeftinija od virovitičke. Dok sam u Rijeci, a godišnje dva mjeseca provodim tu, pravo mi je zadovoljstvo svratiti na placu, pripovijeda Ivan. I dok on hvali, iza leđa čujemo, kako netko onako usput komentira – ma ča ov govori z trbuha?
Tako već u startu jučerašnjeg đira trbuhom Rijeke dobismo dva oprečna mišljenja. A što se tiče samog gradskog trbuha, on baš i ne bi sit. U ponudi riječke tržnice jučer je bilo najviše bure. Upravo radi nje i broj prodavača, i broj kupaca bio nešto manji od uobičajenog. No, općenito gledano ovogodišnja ljetna prodaja, u odnosu na onu lanjsku, govori nam Riki Razić, bilježi pad od gotovo pedeset posto.
Da je i ova bura, baš kao i svaka do sada ispraznila ribarnicu, nije nikakva novost.
– Kad nema sitne plave ribe, nema ni ljudi. A da, to vam je kao neka zakonitost. Sitna plava privlači kupce jer je jeftina i zdrava. Pa, kilo inćuna stoji 10 kuna, a to van je obed i pol. Ova druga je ljudima preskupa. Nema se, kriza je. Srećom, prognoza je da će bura stat’ pa će ribari noćas van što znači da će sutra bit i ribe, i ljudi, pripovijeda Sonja Jurić i na sva usta hvali slovenske i talijanske turiste koji u ribarnicu ne dolaze samo na razgledavanje već i u kupnju. Slovencima daje čistu peticu jer kaže – em, znaju što žele, em nisu škrti, em kupuju kvalitetnu ribu.
– A, čujte, voće je ove godine slabo rodilo pa su automatski i cijene veće. Sve je to rezultiralo slabijom prodajom, a istina je i da je pala kupovna moć građana, pa smo lijepo svi skupa – nigdje. Mi živimo od kupaca, oni od plaće i sve vam je to zatvoren krug. Život je vjetar, a mi smo samo lišće, pa kud te i kako te odnese, poetski je zaključio Riki, a na upit kupuju li bar turisti kojih, eto, i jučer bi podosta na riječkoj tržnici odgovori: – Ma, molim vas, oni su vam »umproforci«, samo prolaze i promatraju. Ako nešto i kupe, to je na komad. Mi živimo od domaćeg kupca.
Placa za pet
Ona koja svaki dan, kad je druga smjena, obavezno svrati na riječku tržnicu i koja za istu ima samo riječi hvale je Smiljana Peček.
– Ne volim trgovačke lance i njihovu ponudu. Znam da je puno stvari tamo jeftinije, ali ne može se njihova ponuda voća i povrća usporediti s ovom na tržnici. Tu stalni posjetitelji već imaju svoje prodavače i nije to samo dođem i kupim, to je poseban ritual.
Priznajem, ne gledam toliko na cijenu koliko na kvalitetu, a roba koja se nudi na riječkoj placi je kvalitetna i domaća. Kad mogu sa sobom uzmem i unučicu Piu. Željela bih da i ona od malih nogu stekne naviku odlaska na riječku tržnicu, priča Smiljana dok nam trogodišnja Pia pokazuje nokte »nalakirane u veselje«.
Veselo je bilo i kod Škabrnjana koji u Rijeci sve vole, ali Novi list baš i ne. Ne tražeći razloge, a poštujući svačije pravo na mišljenje, mi smo njima uzvratili komplimentom, a taj glasi da zbilja, ali zbilja nitko nema bolje trešnje od onih koje su ovog lipnja krasile njihov štand. Da im je i ostatak ponude dobar govori pozamašna gužva ispred prekrasnih domaćih pomidora, onih koji »mirišu na djetinjstvo«. Još dvije-tri o plodnosti zemlje u Ravnim kotarima, njezinoj nekadašnjoj moći da svojim plodovima nahrani cijelu Hrvatsku, te o današnjici u kojoj sve manje ima onih koji bi se »družili« s motikom i zemljom, pozdravismo se do idućeg susreta. S tog smo štanda u oku odnijeli sliku Novog lista na pultu (jer ipak moraš znati što ti neomiljena novina piše), u ušima »molim vas pomidora za 10 kuna«, a u kompletu sliku nonice u tipičnoj dalmatinskoj nošnji, iskričavih plavih očiju, na čijem licu svaka bora priča priču o svojem suncu, i svom vjetru proživljenom na ravnokotarskoj njivi.
Cvijeće – neće
A onda malo u mirisni dio riječke tržnice. Onaj rascvjetani. Cvijeća kao u priči, a kupaca ni u primisli.
– Ki kupuje rožice? Niki! Bilo nas je četire ke prodajemo rožice, dve smo ostale. Ljudi van više za cveće nimaju. One spadaju pod luksuz, a kad si kruha lačan, ni ti do luksuza. Va zadnjeh leto dan se j’ šlo više leh za duplo na niš. I ni da ljudi ne vole rožice. Vole ih, ma nimaju soldi za nje. Rožice se kupuju kad je kakov veli blagdan i za Si Sveti. Sada, ako ča i prodan to j’ suho cveće, odnosno ono ko ni trebe zalevat. Ja, i na tomu se malo zašpara. A, ča ćemo, takova su vremena, bit će bolje. Ako će, komentira cvjetnu svakodnevicu Monika Kinkela.
I da ne bi rekli kako smo cijelo jutro đirali placom, a ni jednu cijenu nismo spomenuli, evo ih nekoliko iako su cijene na svakoj pa tako i na riječkoj tržnici tako relativan pojam.
Kako već rekosmo kilogram lubenice stoji 5 kuna. A sad kreće goransko – kilogram borovnica 60 kuna, a mjerica malina, ribizli, kupina i jagoda 15. Koliko je teška mjerica? E, sad! Onako od oka 250 grama. Tko kupi mjericu malina i mjericu kupina plaća 20 kuna.
Kilogram oraha koštao je 60 kuna, a kilogram domaćeg češnjaka 50. Oni spominjani super pomidori iz Škabrnje po kilogramu su stajali 6 kuna. Brancin i orada iz uzgoja koštali su 70 kuna po kilogramu, a kilo dagnji 20.
I za kraj – pamučne donje gaće, znate one koje bubrege čuvaju, e, pa za komad je trebalo dati samo 10 kuna.
Od rascvjetanog kutka tržnice krenusmo k onom koji nudi odjeću. Ni tamo se prodavači »ne ubiše« od posla. Kažu: – Ma, ništa. Ako netko i dođe samo »prevrne-obrne« i ode.
– Obrtnik sam već punih dvadeset godina i mogu vam reći da je prije petnaestak godina ljeti riječkom tržnicom u jednom danu znalo proći i do dvadeset tisuća kupaca, o subotama da ni ne govorim. Sva su prodajna mjesta bila puna. A danas – vidite i sami. Stranci? Ma, kakvi stranci. U Rijeci turizam ne živi, pa tako ni stranci na riječkoj tržnici. Mi živimo od riječkih penzionera. Mladi nemaju naviku odlaska na tržnicu. Njihov svijet su veliki marketi. Placa, to je stil života. Nije to samo kupi i bježi. To je društveni život. Nažalost, onaj na ovoj tržnici zove se »zabava za 60+«, no dok je nama naših »penzića« dobro je. Oni koliko-toliko još čuvaju duh ovog mjesta, kaže Miroslav Ivaniš.
I zbilja, zamislismo se. Nije da nam je prva reportaža s riječke tržnice, ali u odnosu na one nekadašnje ova bi podosta tiha. Prodavači ne dovikuju nemušto sklepane propagandne poruke, kupci kao da nemaju volje za cjenkanje, a natpisa na štandovima koji su nas znali nekad do suza nasmijati, mogli smo se samo sjećati.
U nadi da ćemo bar kod prodavača lubenica naići na neki nalik onim nekadašnjim koji su glasili »slađa od susjedove žene« ili »slađa i od grijeha«, uputismo se u potragu za štandovima koji nude tu ljetnu poslasticu. I gle čuda – svega dva, tri. Zaustavismo se kod onih pristiglih iz okolice Zadra, točnije iz Podgradine, odnosno Paljuva. Iako je kilogram stajao 5 kuna, a u marketima se za isu količinu lubenice treba platiti tri, a ponegdje i dvije kune, red ispred ovih bi podugačak. Ni smijeha i dosjetki nije nedostajalo, pa rekosmo sami sebi – stani kad je najbolje.
Kupismo i mi jednu »slatku kao grijeh« i završismo nedjeljni đir placom, uz zaključak – nije tako loše, a da bi moglo bolje, naravno da bi.
