I u mirovini silno aktivan

Riječka fotoreporterska legenda Pero Lovrović: Fotkam, surfam, tagiram i pjevam

Edi Prodan

Pero Lovrović / Foto Silvano JEŽINA

Pero Lovrović / Foto Silvano JEŽINA

Istog dana kad sam prestao biti u radnom odnosu u Bonaviji, aktivirao sam se u Jeki Primorja. Obožavam pjevati u tom zboru, baš kao što sam ih obožavao fotografirati. Što god ljudi mislili o penziji, ja uživam 



Vidiš, kuhat’ ne znam. Ne bi čovjek rekao jer ja sam po školovanju ugostiteljske struke, no nikad mi konobarski posao nije išao kako treba. Visok i štrkljav kakav sam bio nakon srednje ugostiteljske škole, sve mi je ispadalo iz ruku. Bio sam kao konobar opasan po goste. No, nakon nekih baznih poslova u hotelijerstvu, došao sam do recepcije gdje sam se odlično snašao. Petar Pero Lovrović, jedna od fotoreporterskih legendi Rijeke. Iako već nekoliko godina u mirovini, i dalje silno aktivan. Ovih mu je dana u Stalni postav zbirke Domovinskog rata »U obrani Domovine«, koji je inicirala i financirala Primorsko-goranska županija, ušao čitav niz radova, posebno onih zabilježenih prijelomnih dana za opstanak Rijeke s početka devedesetih. Ono što je također zanimljivo, iako će za nekoliko dana, 9. rujna, proslaviti 69. rođendan, Lovrović je jedan je od najprisutnijih fotoreportera u novim medijima, na Facebooku posebno. 



Teško je nabrojiti što su sve bili objekti, teme, motivi mojih fotografija, no nisam bježao ni od čega. Pa sam tako do sada u svojoj karijeri odradio i točno 128 svadbi. A znate što je u tome nevjerojatno, gotovo grozno – od sve te siline zakletvi na vječnu vezu, opstalo ih je samo 15! U galeriji »Pjer« moguće je razgledati razvoj fotoaparata i popratne opreme kroz povijest Lovrović još uvijek razvrstava svojih 280 tisuća negativa Na Fecebooku, Pjer nesebično s korisnicima dijeli svoje fotobogatstvo Umirovljeni noćni recepcionar i dnevni fotoreporter – Pero Lovrović 





Razgovaramo kod njega u Praputnjaku, gdje je preuredio starinu svoje supruge, u zanimljivoj konobi prepunoj originalnih starina, s Akaijevim magnetofonom, »trakašem« na kojem su sati i sati snimljene glazbe. Sjedimo zapravo u nekadašnjoj štalici, dok je iznad nas, gdje se držalo sijeno, uređena fotogalerija otvorenog tipa. Odgovor o kuhanju odnosio se na činjenicu da nas je Pero dočekao s odličnim ručkom, jelom na bazi ječma s obiljem tikvica, mrkve, maslinovog ulja i tajnih začina, primjereno ohlađenog kako bi u vrelini ljeta to bio slasni, osvježavajući prilog. Prilog čemu? Kobasicama debrecinkama, koje Lovrović godinama nabavlja kod Žeželića u Čavlima. Ali kuha isključivo supruga. I to jako dobro.


Komično nespretan 


– Teško da jednostavno mogu odrediti što sam jer život nije jednoslojna tvorevina. On uvijek i kod svakog ima čitav niz segmenata. Ja sam tako dijete središta grada. Rođen sam 1947. godine u Dežmanovoj, a od lipnja 1964. godine radio sam u Bonaviji. Pune 42 godine. Rekao sam već – VKV konobar, nespretan do komičnosti, pa sam bio premješten na recepciju. Jer ako nisam imao koordinaciju pokreta, imao sam – sluha.


Lovrović je, osim darom za fotografiju, nagrađen i nevjerojatnim sluhom. Savršeno pjeva. Posebno su mu omiljeni veliki hitovi iz pedesetih godina, a snimio je u svojoj produkciji i jedan CD za koji bi malo tko rekao da je riječ o radu amatera, hobista.


– E da, taj me sluh učinio uspješnim recepcionerom jer jezike sam učio jednostavno i brzo. Kad su u pitanju talijanski koji na neki način nosim u svojoj tradiciji jer su moji sa Silbe, sveprisutni engleski, ili u turizmu jako značajan njemački jezik, mislim da s njima vladam jako dobro u svakom smislu. Kod francuskog i španjolskog imam malo muke, no i s njima se poprilično dobro snalazim. 



Moja je galerija »Pjer«, ovdje u mojoj kući u Praputnjaku, otvorenog tipa. Znam koliko je teško i skupo doći do svoje ili skupne izložbe, tako da su moja vrata otvorena svim fotoreporterima koji žele izlagati. Poznat mi je taj osjećaj – fotografija naprosto mora izaći iz tebe, mora se pojaviti otisnuta i podijeljena s drugima. Drugačije ne ide.


A osim izložbe, trenutnog postava, radova 13 fotografa napravljenih u »walk & talk« maniri, u »Pjeru« je i stalni postav, svojevrsni povijesni pregled fotoopreme i fotoaparata kroz povijest.– Ovdje vam se nalazi i 280 tisuća mojih negativa koje još uvijek razvrstavam, bakelitni ruski fotoaparat Lubitel s kojim sam se susreo u osnovnoj školi, kao i Murrer Newnes iz 1892. godine mog djeda Zakarije od kojeg sam vjerojatno naslijedio gen prema ovoj vještini, umjetnosti.



No fotografija je ona prava, velika Perina strast. Prvi susreti s njom su se dogodili zahvaljujući još jednoj riječkoj legendi, još jednom Petru – Grabovcu.


– Bonavija je bila centar riječkog svijeta. U nju su vam, cijeloga dana, zalazili ljudi koji su stvarali riječku povijest. Pa tako i Grabovac. Silno me privukla njegova oprema, silno me privlačila pomisao da baš kao i on – fotografiram. Neko sam ga vrijeme opsjedao pitanjima, a onda mu je dozlogrdilo pa mi je, onako istodobno ležerno i zbrzano ispalio: ne pitaj više, nabavit ću ti aparat pa sutra idemo zajedno na Kantridu. 


Dva posla 


Strast, opsesija, ljubav, sve se to dogodilo te davne 1965. godine, kad je Lovrović svojim Zenitom napravio prva fotoreporterska okidanja. Povratka naprosto više nije bilo. Ali, i recepcija Bonavije bilo je mjesto na kojem je živio svoje sretne dane, uživao je i na tom poslu.


– Morao sam pronaći kompromis. Odlučio sam preuzeti noćne smjene, noćni rad, a danju se baviti fotografijom. Dobro, isprva su obaveze bile manje, ali sedamdesetih godina sam poprilično profesionalno zagrizao u ondašnji NIŠPRO Vjesnik. Matična mi je redakcija bila Večernjakova, no imao sam obavezu fotografiranja i za sva ostala izdanja.


Pa je savladao i vještinu spavanja na rate. Noćni rad u Bonaviji završavao bi u 6 sati. Potom spavanje do 9. Preuzimanje zadataka do deset, slanje bi se obavljalo ranih popodnevnih sati, pa onda opet »u krpe«. Spavanje do pred večer, Bonavia od 22 sata. Konfuzija, težak život?


– Ni najmanje. Uživao sam u oba posla, a iako su me često nagovarali da se profesionaliziram kao fotoreporter, stalno sam odbijao. Zapravo, upravo sam u Bonaviji dolazio do ekskluziva, do informacija koje sam mogao saznati isključivo kao noćni recepcioner. Sjećam se jednom zanimljive zgode. Bonavia je naravno bila hotel u kojem su odsjedali svi najznačajniji gosti Rijeke. Iz bilo koje sfere života i rada. Jednom je tako došao i Mika Špiljak, znani socijalistički političar, poznat po dobrom kontaktu s »običnim« ljudima. Primio sam ga, dao mu sobu jer je namjerno utekao pratnji koja ga je čekala na krčkom aerodromu, a on je u Rijeku došao drugim, njemu dražim prijevoznim sredstvom: vlakom. Smjestio se, a drugo jutro – sastanak s riječkim političarima koji sam fotografirao – ja, njegov noćni recepcioner. Bio je zbunjen, pa sam mu pojasnio dualizam svog života. Nakon čega je bio još zbunjeniji.


– Rekli ste, noćni recepcionar i dnevni fotoreporter…, čudom se Špiljak čudio. 


»Sirovo« novinarstvo 


Sa sve većom obavezom što je moguće bržeg plasiranja vijesti u medije, ali i s razvojem tehnologije, razvija se još jedna Lovrovićeva osebujnost. Pojavile su se »motorole«, napredni uređaji za radiokomunikaciju. Prva ih je imala policija. Drugi Pero Lovrović. Pa bi njome hvatao frekvencije policije i prvi saznavao za prometne nesreće, prvi dolazio do ekskluziva. Koje je, istina, što će potvrditi većina riječkih fotoreportera, nesebično dijelio i drugim redakcijama.


– Možda čudno zvuči, jer većina kolega upravo nju izbjegava, ali meni je najdraža rubrika crna kronika. Izvorno, nepatvoreno, pomalo sirovo i bazično novinarstvo. Brzina i psihološka stabilnost jer prizori često mogu biti grozni. Ono što u fotografiji možda najmanje volim je sport. Znam, atipično, ali što mogu, valjda sam takav. 


A u sagi o Peri Lovroviću pojavio se i internet, točnije društvene mreže i njemu omiljeni Facebook. Koji dnevno puni sjajnim, zanimljivim, često unikatnim fotografijama. Zašto Pero, pobogu dijeliš to svoje blago bez ikakve naknade, jedno je od pitanja kojim ga stalno opsjedaju.


– Zato što ja tako želim. Želim podijeliti to bogatstvo sjećanja na Rijeku kakva je nekad bila. Participiram i u Riječkoj enciklopediji Fluminensiji, digitalnoj enciklopediji, jer držim da svi moramo pomoći u sastavljanju mozika naše prošlosti. A digitalno doba je fenomenalno kako za takve stvari, tako i za novinarstvo općenito.


Da, takav je Pero Lovrović. Ma kako većina gledala na radno vrijeme, materijalna dobra, novac, kod Pere je u pravilu najmanje – malo drugačije.


–Ma pusti, je’ ti dobar bio ječmik?


Potvrdili smo, a onda je na Akaiju namjestio omiljene skladbe i zapjevao. 


– Istog dana kad sam prestao biti u radnom odnosu u Bonaviji, aktivirao sam se u Jeki Primorja. Obožavam pjevati u tom zboru, baš kao što sam ih obožavao fotografirati. I ma što ljudi mislili o penziji, ja uživam. Fotkam, surfam, tagiram i pjevam. ‘Di ćeš ljepše!