Pričam ti rodnu priču

Riječka fotografkinja priče žena stavlja u vizualan kontekst i slavi androgenu ljepotu: “Zašto bi se ženstvenost definirala isključivo štiklom?”

Bojana Guberac

Foto: Martina Šalov/Kristijan Vučković

Foto: Martina Šalov/Kristijan Vučković

"Androgene žene proživljavaju veću diskriminaciju, a zapravo to nema veze sa seksualnošću. Masu žena koje sam fotkala uopće nisu lezbijke. Jednostavno nose kratku kosu. Društvo ih diskriminira jer ne možeš ti imati danas kratku kosu i ne biti lezbijka. Duboko je u našem društvu ukorijenjeno da ´prava žena´ nosi haljine, štikle i šminka se; udovoljava društvu na način koji je njima prihvatljiv. S druge strane neke žene koje su lezbijke doživljavaju komentare „prelijepa si da bi bila lezbijka“. To je suludo"



Martina Šalov, 37-godišnja je riječka fotografkinja. Komične dnevne i tjedne situacije iz svoje androgene svakodnevice počela je dijeliti na Facebooku. Uz objave je stavljala hashtag „Ej dečko“, jer joj se u opisanim situacijama uglavnom tako obraćaju. Ubrzo su joj se javile žene sa sličnim ´problemima´ pa je nastala Facebook i Instagram stranica „Ej dečko“ – pokušaj mijenjanja svijesti društva.


“Androgene žene proživljavaju veću diskriminaciju, a zapravo to nema veze sa seksualnošću. Masu žena koje sam fotkala uopće nisu lezbijke. Jednostavno nose kratku kosu. Društvo ih diskriminira jer ne možeš ti imati danas kratku kosu i ne biti lezbijka. Duboko je u našem društvu ukorijenjeno da ´prava žena´ nosi haljine, štikle i šminka se; udovoljava društvu na način koji je njima prihvatljiv. S druge strane neke žene koje su lezbijke doživljavaju komentare „prelijepa si da bi bila lezbijka“. To je suludo”, započinje Martina.


“Zanimalo me kako da te žene dobiju priliku da se njihova priča ispriča i da to ljudi vide. Shvatila sam da je najbolje da iskoristim to što sam fotografkinja. One daju priče, a ja fotkam”, dodaje Martina.





Poštivanje različitosti


Martina je imala sreću da živi u okolini koja nije osuđivala. Majka ju je odmalena učila da postoje – različitosti. Ona i sestra su odgajane na način da shvaćaju kako su različitosti dobre i prihvatljive.


“Vjerojatno bi mi bilo teže da sam odrasla u nekoj manjoj sredini ili možda u Dalmaciji. Najneugodnija iskustva imam s juga naše drage zemlje. U Splitu mi se dogodilo da mi viču: „Šta si ti neka lezba?“, „Jesi li muško ili žensko“, „Da ti vidimo gaće“. U Rijeci, Zagrebu i tim nekim otvorenijim sredinama se dogode eventualne zabune, ali nema govora mržnje. Te zabune su mi uglavnom zabavne jer nisu zlonamjerne”, kaže Martina.



Cijeli život nosi kratku kosu, hlače i majice koje nisu ´ženske´, a njenoj majci je odgojna metoda bila „Nosit ćeš suknju“ u situacijama u kojima bi ju kažnjavala zbog neprimjerenog ponašanja.


“Dijete sam Dalmatinca koji nije imao sina nego dvije kćeri, pa se ja uvijek šalim da si je jednog napravio. Nije se nitko od roditelja bunio na moje odijevanje, osim, eto, te odgojne mjere sa suknjama i haljinama, zbog koje sam bila valjda najbolje dijete ikad”, kroz smijeh će Martina.



Martina vs. Crkva 1:0


“Rečeno mi je da se mogu pričestiti samo u haljini što je meni bilo apsolutno neprihvatljivo. Uvjetovala sam da ću se pričestiti samo ako budem mogla nositi hlače. Prva pričest je završila tako da sam imala fudbalerku, kratke plave hlače, plave tenisice i bijelu košulju.”



Hrvatska – zemlja stereotipa


“Hrvatska ima užasno velik problem sa stereotipima, a mene kada vide odmah sve pretpostave. Tako su nas naučili – dječaci nose plavo, a djevojčice ružičasto”, kaže Martina.


“To su duboki stereotipi kojima se određuje što žena mora, a s druge strane i muškarcima se nameće da moraju biti muževni, brinuti o obitelji i ne smiju plakati. Imamo muškarce koji plaču i žene koje ne plaču – to je OK, a nije društveno prihvatljivo. Još uvijek.”


“U taxiju mi se dogodilo da mi taksist kaže ‘zvala me Martina, a došao ti’. Ja ti više ne ispravljam ljude, uopće. Ako oni misle da sam ja muškarac, meni je sasvim svejedno. Ja znam tko sam i što sam”, jasno će Martina.


Na stranici Ej dečko, osvanut će i počasna Ej curo priča: “Jedan od fanova Ej dečko stranice se javio i rekao kako je netko, pošto ima dugu kosu, njegovom frendu rekao za njega: „Ej zgodna ti je ona cura s kojom si bio jučer, ali ima premale sise.“ Tako da će Boris biti počasna Ej curo priča.”


Uz postojeće priče iz Hrvatske i Srbije, na stranici će se uskoro moći pročitati priče žena iz svih država bivše Jugoslavije.



Obrnuti ´genderizam´


“Nedavno sam bila u pekari i prodavačica pita tko je na redu, a gospođa do mene kaže: „Gospođa, ajme oprostite, gospodin.“ Obrnuto se ispravila. Ima puno situacija, baka ulazi u wc pa se vraća gleda znak pa mene. Znaš, to su starije žene koje imaju naučeno kako što treba izgledati. Na takve situacije uvijek gledam s humorom, nema mi se smisla sekirati.”


“Bila je situacija da me je žena u autobusu pitala: „Dečko je li slobodno?“, pa sam joj ja rekla: „Slobodno je, gospodine.“ Počela se derati na mene, pa više ni to ne radim jer ih to zbunjuje. Ona se smije zabuniti, a ja ne smijem. Ali to je dosta fora stvar s tim obrnutim ´genderizmom´, kada ti se netko obrati u rodu koji ti nisi, onda se i ti njima tako obratiš. To im se ne sviđa”, kroz smijeh će Martina koja se pita zašto bi se ženstvenost definirala isključivo štiklom.


“Želim prikazati spektar ženstvenosti. Od žene koja je majka i danas ima dugu kosu i nosi štikle, a nekada je imala kratku – do žene koja fura kratke hlače i široku majicu.”



Uloga roditelja – ključ slobode


“Užasno je važna uloga roditelja, kako će se to dijete oblikovati i kakvo će biti pušteno u svijet. O tome ovisi koliko će dijete biti slobodno. Moji mene nisu nikad ograničavali. Moj tata je dosta tradicionalan, ali vrlo brzo je shvatio da baca novce na barbike pa mi je s broda počeo donositi autiće i bagere. Nije mu bilo važno da me stavi u okvir lutaka; bilo mu je važno da je njegovo dijete sretno.”


Priča nam kako ima prijatelja čiji sin obožava kuhanje. Kupio mu je rozu kuhinju jer na odjelu igračaka za dječake nema kuhinje. “Bilo ga je briga. Kupio mu je kuhinju jer mali obožava kuhanje.”


Martina smatra da su apsurdne tvrdnje ljudi koji suvereno izjavljuju kako će takva djeca izrasti u homoseksualce i lezbijke.


“Kakve veze ima kuhinja s tim hoće li dijete biti peder. Ako je peder, neće ga roza boja definirati. On se rodio kao peder. Nije ni mene mama obukla u hlače pa sam ja rekla: „Aha, ja sam lezba.“ Ja sam se rodila takva kakva jesam. To je isto kao apsurdi kada ljudi kažu da ne bi nikad pederima i lezbama dali djecu jer će ta djeca isto takva biti. Onda ja kažem takvima da su moji roditelji heteroseksualni pa budu zbunjeni jer shvate da nešto u njihovom nauku ne valja. Ljudi ne kuže da me nisu moji roditelji odgojili da budem lezba”, objašnjava Martina.


Imamo tu rodnu binarnost – muškarca i ženu, i sve izvan toga, kaže Martina, ljudima je zbunjujuće.



Mikroaktivizam


“Ono što ja najviše volim je tzv. mikroaktivizam. Način na koji ja funkcioniram indirektno utječe na ljude oko mene. Dogodilo mi se da mi je konobarica iz kafića u koji stalno odlazim priznala da je bila izrazito homofobna dok nije mene upoznala, a ja nisam ništa napravila. Nisam pričala o svojoj seksualnosti, samo sam bila – ja.”


Martina ističe kako stereotipi vode do predrasuda, predrasude vode do diskriminacije, a diskriminacija je, kaže Martina, najgora manifestacija koja se može dogoditi.


“Kada su ljudi homofobni, to dolazi iz neznanja”, kaže Martina pa dodaje kako svatko može utjecati na svoju okolinu upravo mikroaktivizmom.


“Neke stvari ipak treba reći malo glasnije, a za to imamo Pride. Generalno mislim da je najvažnije jednostavno postojati onakav kakav jesi. Te žene koje ja fotkam imaju bendove, tetoviraju, imaju familije. Sve su to normalne stvari. Uklopljene su u svijet na način da ih izgled ne bi trebao definirati. Jednaka je bubnjarka koja je lezba i ona koja nije. Ona je bubnjarka. To je kao kada čitaš da je Beyonce tamnoputa pjevačica. Ona je pjevačica – točka. To je kao da ja sebe definiram kao lezbijsku fotografkinju”, kroz smijeh će Martina.



Lakat mržnje


U Martininom svijetu različitosti, prihvaćanja i podrške, ipak postoje trenutci kojih se nerado sjeća. Jedan običan izlazak s prijateljicama u Poreču se pretvorio u fizički napad iz mržnje.


“Nekoliko muškaraca je dolazilo do mene i ispitivalo me jesam li muško ili žensko. Bili su ljuti jer im nisam htjela reći. Situacija u mojim gaćama je moja stvar i htjela sam da me puste na miru. Jedan od tih ´alfa mužjaka´ je bio vidno iznerviran cijelom situacijom jer su ih frendice odbijale, a s druge strane sam bila ja. U jednom trenu sam dobila lakat u nos”, priča nam Martina.


Izbacivač je nju izveo van, spomenuti muškarci su izašli za njima, a onda se nastavilo iživljavanje.


“Potegao me za jaknu i bacio na pod. Krenulo je to neko ´bacakanje´ mene po podu. Kada sam se krenula dignuti izbacivač me uhvatio za ruke i držao me. Pustio ih je da uđu u auto i pobjegnu.”


Priča se privela kraju tako što se policajcu, koji je došao nakon poziva prijateljica, morala objašnjavati razlika između remećenja javnog reda i mira i zločina iz mržnje.


“Nama policija jednostavno nije dovoljno educirana. On je mislio da se zločin iz mržnje odnosi samo na nacionalne manjine. Sutra me nazvao, pitao me kako sam i ispričao se.”


Protiv muškarca koji u ju je napao podignuta je prijava, a Martinino hrabro svjedočanstvo podsjetnik je na Članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji kazuje: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.”