Obiteljska kalvarija Alena Josipovića

Riječanin bezuspješno traži oca koji je pod neobičnim okolnostima nestao prije 30 godina

Robert Frank

Imam puno pitanja, a premalo odgovora. Puno je sumnji, a zasad premalo dokaza. Unutarnji nemir do kraja života će me progoniti da saznam pravu i punu istinu – tko mi je 4. veljače 1984. godine uništio obitelj i život, veli Alen Josipović



Uskoro će se navršiti trideseta godišnjica nestanka Ive Josipovića kojeg njegov sin Alen bezuspješno traži već desetak godina. Alen Josipović ustvari traži posmrtne ostatke oca koji je pod čudnim okolnostima u Pirovcu u Šibensko-kninskoj županiji nestao 4. veljače 1985. godine jer kako sam naglašava: »Ja tvrdim da je odmah i likvidiran«.



Iz dijela majčine obitelji, očito kako bi me odvratili od istrage koju sam vodio prema tragovima koji su ukazivali na njih, uvjeravali su me kako je otac pobjegao u SAD ili možda u Australiju, kod dijela svoje rodbine. Tijekom 2004. kad sam skupio nešto novaca, nasjedajući na tu podvalu, otišao sam u Australiju tražeći davno nestalog oca. Naravno da ga tamo nisam našao. Otac je, u trenutku nestanka, u kući pustio, naknadno pronađene, i osobnu i putovnicu. Nigdje nije mogao otići ni pobjeći. On nije bio politički aktivan, nije bio čovjek koji bi tajno pobjegao, emigrirao iz nekih ideoloških razloga. Bio je miran čovjek koji je želio očuvati svoju obitelj.





Pokušava doznati kako je otac nestao i tko ga je zadnji vidio. Kad je riječ o njegovom ocu Ivi i nestanku, Alen Josipović i dalje ima previše pitanja, a premalo pravih odgovora. On ima svoju verziju priče, svoj scenarij po kojem je otac nestao ili mogao nestati. Sumnja u određene osobe, bliske obitelji svoje majke, a za koje smatra da, ako već nisu direktno uključene u nestanak i likvidaciju njegova oca, onda barem precizno znaju tko bi to mogao biti. Te je sumnje u nekoliko navrata podijelio sa šibenskom policijom i državnim odvjetništvom, no nezadovoljan njihovim načinom rada i angažmanom, a čak je uvjeren da se prikrivaju određene činjenice oko njegova oca, Alen Josipović vodi, kad mu to financijske mogućnosti omogućavaju, vlastitu istragu.


   Alen Jospović, koliko god je to mogao, rekonstruirao je zadnje mjesece, tjedne, dane pa čak i sate života oca. Sliku tog razdoblja popunjavao je vlastitim sjećanjima ili iskazima bliskih članova obitelji svoje majke, među kojima kaže: »Vidim svjedoke, a možda i ubojice svog oca Ive Josipovića, vodoinstalatera riječkog Montera, mirnog obiteljskog, sređenog i ni po čemu kontroverznog čovjeka.



Iz Policijske uprave šibensko-kninske poručuju da još uvijek tragaju za Ivom Josipovićem koji se vodi kao nestala osoba.   – Shodno tome, policija i druge nadležne državne institucije dužne su i poduzimaju mjere i radnje iz svoje nadležnosti sve do njegovog pronalaska. Sve prikupljene obavijesti koje su u vezi s nestalim provjeravaju se, o čemu je kontinuirano i blagovremeno upoznat sin nestalog, Alen s kojim je policija u kontaktu. Napominjemo da predmet ovakve naravi ne može zastarjeti jer kako se radi o nestanku, sve dok se osoba ne pronađe, predmet je aktivan, tim više jer tijekom našeg dosadašnjeg postupanja nestanak Ive Josipovića nije povezan s nekim od kaznenih djela koji su vezani rokom zastare, kažu u šibenskoj policiji.


Trajno obilježen


Ovo je priča o mladom čovjeku, trajno i doživotno obilježenom obiteljskom tragedijom, koji paralelno sa svojim životom, vodi istragu o nestalom ocu koja ga je vodila i do Australije. Tijekom istrage, posebno u njenoj zadnjoj fazi, Alen Josipović postupno se, saznavajući detalje, ali i krupnije stvari oko nestanka oca, udaljavao od mamine obitelji. Zbog delikatnosti priče, nekih nevjerojatnih okolnosti, ali i sumnji Alena Josipovića u uključenost bliskih članova mamine obitelji u nestanak oca, naš list mišljenje Alena Josipovića u cijelosti iznosi kao njegov iskaz.


Pritom ćemo, u očuvanju integriteta osoba za koje Alen Josipović pokazuje sumnju u upletenost nestanka oca Ive Josipović, ipak zaštititi njihov puni identitet, s obzirom na to da se i dalje vodi policijska istraga te da u ovoj fazi nije jasno kakav je status tih osoba. Naš list, naime, ne želi prejudicirati ničiju krivnju ni odgovornost, no s druge strane smatramo da Riječanin ima pravo iznijeti svoje mišljenje, stavove i saznanja oko nestanka oca za čiju sudbinu ni policija ni državno odvjetništvo, barem prema njegovom mišljenju, kroz punih 30 godina ne pokazuju dovoljni interes.



Iz ŽDO-a u Šibeniku poručuju da zajedno s nadležnom policijskom upravom provode izvide radi utvrđivanja svih okolnosti nestanka Ive Josipovića 1985. godine te postojanja kaznenog djela.   – Postupanje tijekom izvida je tajno pa vam ne možemo dati detaljne informacije o mjerama i radnjama koje su dosad poduzete, kažu u ŽDO Šibenik.


Obiteljski problemi


– Moj otac majku je upoznao 1973. godine na Krku, u Haludovu, gdje se gradio veliki hotelski kompleks. Uskoro sam se i ja rodio, a na poziv oca moje majke oboje su 1978. u Pirovcu napravili kuću, veliku, lijepu, obiteljsku. Ja sam tada četverogodišnjak, živim s mamom u Pirovcu, a otac kod nas dolazi vikendom. U tjednu je na Krku ili na nekom drugom građevinskom terenu, a subotom i nedjeljom s nama u Pirovcu. Prema meni dostupnim informacijama, živjeli smo normalno sve do djedove smrti u svibnju 1984. godine, nakon čega dolazi do obiteljskog neslaganja. Majka, inače, ima još dvije sestre i brata. Zbog sukoba do kojih dolazi uslijed neslaganja oko nekih širih obiteljskih pitanja, otac predlaže majci da prodaju kuću u Pirovcu i odsele se. Dio majčine obitelji tome se protivi.



Sredinom svibnja 2011. obavljena je ekshumacija tijela za koje se smatralo da bi mogli biti posmrtni ostaci mojeg oca. Sama ekshumacija bila je sramotna i očajna. Gospođa koja ju je morala obaviti bila je nepripremljena, od bagerista je tražila kombinirke kako bi iščupala zub sa skeleta! Potom je golim rukama skidala dlake s mog vlasišta. Nedugo nakon toga dobio sam podatke da se ne radi o posmrtnim ostacima mog oca. Iako, tijekom ovog slučaja, koji se odvijao na neviđeno barbarski način, napravljeno je toliko pogrešaka da sam od policije tražio da se vještačenje ponovo provede. Naravno, nisu odgovorili, kao što nisu htjeli provesti ni ekshumaciju tijela iz jame Golubinka kraj Pirovca. Nije mi bilo druge nego privatno angažirati speleologa koji se spustio u jamu i fotografirao je. Zadnjih dana lipnja 2013. izvršena je ekshumacija u jami Golubinka kraj Šibenika, a do danas o tome nisam dobio nikakvu informaciju. U travnju ove godine opet sam angažirao speleologe i pregledao dvije jame kraj Pirovca. Radi se o jamama Drašnjice. Pismenim putem od DORH-a Šibenik zatražio sam ekshumaciju. Ništa se nije dogodilo pa sam opet angažirao speleologe. Ipak je došla policija te je konstatirano da se u jamama nalaze posmrtni ostaci većeg broja osoba. Radi se uglavnom o mojim privatnim angažmanima, o troškovima koje sam plaćam jer želim saznati jesu li u tim jamama kosti mojeg oca. Eto, već gotovo dvije godine nemam službenu informaciju jesu li kosti mog oca pronađene na groblju Svete Mare kraj Šibenika. Naime, 30. studenoga 2012. izvršena je ekshumacija 31 osobe, a riječ je o žrtvama Domovinskog rata te o još pet osoba nepoznatog identiteta koje su bile zakopane odmah do njih. Svi ti posmrtni ostaci poslani su u Zavod za forenziku na Šalati, predao sam svoj uzorak krvi, ali povratne informacije i dalje nemam.



Premda, to je glupo jer je kuća koju otac želi prodati kako bi se izbjegnule daljnje svađe – njegova. No dio majčine obitelji, u pokušaju da spriječi prodaju kuće i mogući odlazak majke s ocem, pokušava ga dezavuirati. Plasiraju priče o njegovim navodnim ljubavnicama, pa i vanbračnoj djeci! Mama se s vremenom, ne znajući kome vjerovati, većim dijelom ipak priklanja dijelu svoje obitelji. Ujesen 1984. godine situacija je prilično dramatična. Obitelj je podijeljena, na pragu konačnog razlaza mojih roditelja. Radi smirivanja pritisaka, tata pokušava mamu, mene i mog mlađeg bratra skloniti u Bosnu, u Žepče, kod svojih roditelja i rodbine. No tenzije se nastavljaju, pa se otac u međuvremenu polako gubi. Od zdravog, razumnog čovjeka, postaje nestabilan. Dio majčine obitelji stvara mu probleme, uhode ga, podmeću mu da je preljubnik, psihopat i alkoholičar. Na svaki način ga žele obeshrabriti u odluci da on i mama prodaju obiteljsku kuću i nekamo se odsele. U zimu 1984. tata i mama se počinju razilaziti. Otac je izgubljen, u strahu, priča Alen Josipović.


Ključni dan


– I sam se prisjećam, iako sam bio desetogodišnjak, mnogih situacija. Iz tih fragmenata godinama slažem mozaik, sliku i film tog vremena. Povremeno s više ili manje uspjeha popunjavam rupe u priči. Sjećam se da je neposredno pred nestanak, otac s mužem svoje sestre došao u Pirovac. Tamo je pokupio Antonija, mog šestogodišnjeg brata. U međuvremenu, u Pirovac dolaze i otac mog oca i očev brat, sve u cilju smirivanja strasti u čijem podizanju sudjeluje dio majčine obitelji. Mama se, pod pritiscima, u jednom trenutku definitivno odlučuje razvesti. Početak je veljače 1985. Zadnji su dani mog oca. Obiteljski sukob više ne omogućava normalan život mojih roditelja. Ni intervencije, sada i njegove obitelji, ne daju nikakve efekte. Dolazi i ključni dan: 4. veljače 1985. Autobusna stanica u Pirovcu. Sjećam se toga, urezalo mi se valjda zauvijek u pamćenje. Stojimo mama, tata i djed od tate. I ja sam, naravno, tamo.


Konačni rastanak. Mučna atmosfera. Autobus vodi mog oca i njegovog oca na željeznički kolodvor u Šibeniku odakle će za Žepče. Ja ostajem s mamom. Otac i djed ulaze u vlak, no dok vlak kreće otac iskače: Dida, ti odi za Bosnu, a ja ću pokušat spasit’ stvar i očuvat’ brak, povikao je moj otac svome ocu. Otac sada sam kreće za Pirovac, odlučan u namjeri da još jednom pokuša spasiti što se spasiti može. Djed, na postaji pred Šibenikom, također napušta vlak. Ne sluti mu na dobro, ali tu večer i noć ne može natrag do Pirovca jer nema prijevoza. Za oca počinju dramatični, po svemu sudeći, zadnji sati života. Prema onome što sam uspio rekonstruirati, najvjerojatnije je da se otac vratio u Pirovac i u kući jednog dijela majčine obitelji s njima došao u konflikt.



Inače, jučer je bio Međunarodni dan nestalih osoba. Po tom pitanju oglasio se i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kao i uvijek, imperativ je pronaći nestale. Među njima je i njegov imenjak i prezimjenjak Ivo Josipović, nestao 4. veljače 1984. godine u Pirovcu. I naš list, kroz slučaj Ive Josipovića i iskaz njegovog sina Alena, na ovaj se način uključio u akciju traženja nestalih.



Neki su susjedi potvrdili da su čuli vikanje, buku, svađu i da je moguće da je došlo do okršaja. Od šokova, toga se dana, kad nas je otac napustio na kolodvoru, više ne sjećam. Moguće je da sam bio u kući kad se on navečer vratio i kad je nastupila svađa. Ne znam, ne mogu vratiti unatrag film tog dana. Vrlo je izvjesno da su to zadnji sati života mog oca, a ja se ne mogu sjetiti tih događaja i to me proganja. Otac je očito te noći zauvijek nestao, a mi smo morali živjeti s time. Malog brata, sklonjenog u Žepče, očeva je obitelj uskoro vratila. Za nas su uslijedile tri godine pakla koji smo proveli živeći u obiteljskoj kući u Pirovcu. Čim je otac nestao, a ja tvrdim da je odmah i likvidiran, majčina se obitelj od nje i nas distancirala. Najprije su od majke tražili da napusti oca, a kad je on nestao, onda joj je dio njih okrenuo leđa. Jedan istaknuti član majčine obitelji – mislim, istaknut po rodbinskoj bliskosti s majkom i istaknut po pritiscimna na mog oca – nakon nestanka i likvidacije mog oca odlazi na brod i ne vraća se punih 27 mjeseci! Nakon tri godine umire mi i majka, pod čudnim okolnostima. Brat i ja ostajemo sami, preuzima nas baka, majčina majka. Hladna, distancirana i prema nama ne odviše dobra osoba. Uskoro završavam u đačkom domu. Kroz koju godinu umire i baka kojoj zbog sudjelovanja u napadima na mog oca ni na pogreb nisam želio otići.


Sumnje i dokazi



Jučer ujutro stupili smo u telefonski kontakt s bliskim rođakom majke Alena Josipovića, čovjekom kojeg on smatra itekako upletenim u nestanak svog oca. Vrlo kratko, u razgovoru koji je trajao nepunu minutu, taj nas je čovjek, koji je prema Josipovićevim riječima lažno prijavio nestanak njegovog oca u Rijeci, uputio na policiju.   – Oko tog slučaja nemam što reći. Ja s time veze nemam. Javite se policiji, rekao nam je čovjek za kojeg Alen Josipović smatra da se svađao s njegovim ocem neposredno pred njegov nestanak.   Alen Josipović kaže da je donedavno, sve do pred tri godine kad se saznalo da je ovaj bliski rođak njegove majke u Rijeci lažno prijavio nestanak njegovog oca, u njega imao povjerenje.   – Kad sam nedavno saznao da je on taj koji je lažno prijavio nestanak i kad sam nakon toga saznao da je on jedan od zadnjih koji je vidio mojeg oca živog, tražio sam od njega da o tome razgovaramo. No on me kategorički odbio i od tada više nismo ni u kakvom kontaktu, kaže Alen Josipović.


– S vremenom, počeli su se otkrivati mnogi detalji koji otvaraju sumnju da je dio članova obitelji moje majke vezan za nestanak mog oca. On je nestao 4. veljače 1985. u Pirovcu, a jedna obiteljski bliska osoba moje majke njegov je nestanak prijavila 5. veljače 1985. u Rijeci! Policija ispituje tog čovjeka koji odgovornost za lažno prijavljivanje nestanka mog oca svaljuje na svoju sestru, isto obiteljski blisku mojoj majci. Zašto su ti ljudi u Rijeci prijavili nestanak mog oca, kad je on nestao u Pirovcu i zašto su lagali policiji kojoj postaje jasno da je posrijedi zavjera oko nestanka i likvidacije Ive Jospovića. Odjednom, saznaje se da prijava nestanka mog oca nije zavedena u dnevniku nestalih, a da onaj koji je u Rijeci došao lažno prijaviti nestanak mog oca, jer on nije nestao u Rijeci, nego u Pirovcu, uopće nije evidentiran u knjigu prijava na porti policijske stanice u Rijeci. U tom vremenu odvija se intenzivna komunikacija između riječke i šibenske policije, puno je nelogičnosti, a sada, s velikim vremenskim odmakom, i nakon što sam dobrim dijelom uspio rekonstruirati što se sve događalo, odgovorno mogu reći da je sve to bila jedna velika farsa, i da policija gotovo od početka nije htjela otkriti što se događalo s mojim ocem.


U tijeku istrage, koju su neki iz majčine obitelji lažnom prijavom nestanka mog oca u Rijeci u početku željeli preusmjeriti što dalje od Šibenika i Pirovca, pojavljivala su se imena važnih Šibenčana pa i iz policije koji su bili u bliskim vezama s dijelom majčine obitelji koju smatram odgovornom za nestanak mojeg oca. Krajnje je čudna i smrt moje majke, tri godine nakon oca, do čijeg sam bolničkoga kartona godinama bezuspješno pokušavao doći kako bih ustanovio uzrok njene smrti. I onda sam sasvim slučajno, na razgovoru u šibenskoj policiji saznao da se njen karton nalazi u predmetu mojeg oca! Zašto? Kako? Kakve veze ima nestanak i siguran sam nasilna smrt mojeg oca sa smrću moje majke? Za sve to što se događalo imam puno pitanja, a premalo odgovora. Puno je sumnji, a zasad premalo dokaza. Zavjet šutnje koji postoji oko nestanka i likvidacije mog oca proganja me svakodnevno, do te mjere da će me unutarnji nemir do kraja života progoniti da saznam pravu i punu istinu – tko mi je likvidacijom oca 4. veljače 1984. godine uništio obitelj i život, zaključio je svoju ispovijest Alen Josipović.