Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 30° 3
Sutra: 30° 30° 3
20. rujna 2018.
Datum 14. kolovoza, kada je izašao iz logora u kojima je završio nakon pada Vukovara, slavi kao svoj drugi rođendan

Riječanin Emil Pernar 20 godina nakon izlaska iz logora: Čovjek mora voljeti - vidio sam što radi mržnja

Emil Pernar, 20 godina kasnije... / Foto Edi PRODAN
Emil Pernar, 20 godina kasnije... / Foto Edi PRODAN
Autor:
Objavljeno: 14. kolovoz 2012. u 7:43 2012-08-14T07:43:49+02:00

Sve ove godine nikad, ali baš nikad, nije samoinicijativno progovorio ni riječ o zarobljeništvu. Nikad, ali baš nikad iz njegovih se usta nije mogla čuti ni riječ kojom bi optuživao stranu što prema njemu nije imala milosti

Znaš što mi je bilo, na neki način, jedno od najvećih priznanja u životu? Ma ne, nikakve zahvale i spomenice, kad te tapšaju po ramenu jer si bio u ratu i stradao. Ne, ne to. Jedno od najvećih priznanja zapravo sam dobio na jednom nimalo lijepom mjestu. Dobio sam ga u srbijanskim logorima gdje sam završio nakon pada Vukovara u čijoj sam se obrani borio! Da, znam da zvuči nevjerojatno, čak i nenormalno, ali je tako. U jednom mirnijem dijelu – jer kad u logorima provedeš skoro deset mjeseci koliko sam ja proveo po raznim mjestima Srbije, ima i takvih razdoblja – dežurni oficir nam se, ničim izazvan, obratio riječima: »Gde bi nama bio kraj da smo u svojim redovima imali momke poput vas!«.Najprije nisam vjerovao svojim ušima, a onda me obuzeo ponos. Pusti batine, torture i svakojaka poniženja. Kad ti neprijateljska strana da kompliment, kad je svojim držanjem, stavovima, ponosom i uopće ponašanja dovedeš u situaciju da te pohvali, da te na neki čudan način cijene oni koji su poduzeli sve da te slome, da te nema – e, to, to se gotovo ni sa čim ne može mjeriti!
Emil Pernar, Riječanin, točno dvadeset godina nakon razmjene zarobljenika što se 14. kolovoza 1992. godine obavila u Nemetinu nedaleko Osijeka. Dan prije tog povijesnog datuma, naš se novinarski, reporterski dvojac – piše Prodan, fotka Ježina – dovezao do glavnoga grada Slavonije. 

Gospa uslišila molitve

A s nama Emilova mama Marica i brat Elvis. Višesatno truckanje Gorskim kotarom te zaobilaženje okupirane zapadne Slavonije, tražilo je i češće pauze. Pa je tako Marica, negdje poslije Virovitice, zapovjedila: »E, sad je dosta. Parkirajte«. Izvadila je torbu, prostrla na »haubu« stolnjak i počela slagati. Pohano, pečeno, pomidore,... prava gozba u hladu Podravske magistrale. A da im je, njoj i mlađem sinu, ali i ocu koji je ostao u Rijeci, bilo do ičega – nije. Nakon nekoliko nagovještaja koji su se pokazali promašenim nadama, krenuli su na put koji im je konačno trebao vratiti Emila. Silno su željeli, nadali se, ali brutalno ih je iskustvo neuspjeha tjeralo na mučninu pesimizma. Ipak, tog 14. kolovoza sreća, ili kako bi Marica rekla Gospa Trsatska, su se pokazali milostivima. Emil je konačno bio razmijenjen.

Danas, dvadeset godina poslije, Emil je miran, staložen, zadovoljan. Dio razgovora o danima koje je proveo u logoru vodili smo i na »zapadu« stadiona Kantrida, u poluvremenu utakmice, gdje kao strastveni navijač »Rijeke« dolazi kad god može. A može često jer je zbog teških ozljeda koje je doživio u logorima, već s 27 godina završio u – invalidskoj mirovini. Poslije čega je, kako to slijedi u američkim filmovima i hrvatskoj stvarnosti, sudbina trebala pokazati drugi dio svog okrutnog lica. Trebala je Emila gurnuti na rub provalije, u neki od poroka, alkoholizam u najboljoj varijanti. Da kopni na rubu društva, neshvaćen, u okruženju sklonom ekspresno se odricati ljudi što su mu stvorili temelje više-manje sretnog života.

–  Borila sam se kao lav. Ne mirim se dok, ako se mojoj djeci nešto loše dogodi, ne  napravim sve kako bi ona bila opet sretna. A kad je već Gospa tog 14. kolovoza 1992. godine uslišila moje molitve i vratila mi Emila,  znaš šta... Nema više te sile koja će mi onemogućiti da ne napravim sve da mu bude dobro u životu– priča nam i danas vidno uzbuđena, u ugodnom stanu na jednom od najnižih katova jednog od najviših riječkih nebodera Marica Pernar, Emilova majka. Tata Vinko zamišljeno kima glavom. Odobrava Maričine riječi, no vrti i svoj film.

Marica i Marija

– Vidiš, volio bih susresti te ljude koji su mog Emila držali u logoru. Ne da im bilo na koji način naudim, da im se svetim ili prijetim. Ma ne, ne daj Bože. Htio bih s njima popričati i ispričati im kakve smo muke prolazili. Uopće mi nije jasno kako smo samo normalni ostali, koji smo užas prolazili od pada Vukovara pa sve tamo do Božića 1992. godine, dok nam konačno putem Crvenog križa nije stiglo Emilovo pismo. Zapravo samo rečenica u kojoj smo prepoznali njegov rukopis i konačno se uvjerili da je – živ. Volio bih s njima popričati, a znao je Emil istaknuti kako je bilo i korektnih ljudi koji su sprečavali zvjerstva pojedinaca, upravo zato kako se tako nešto ne bi više nikad ponovilo. Ni nama, ni njima, ni bilo kome drugom, poručuje Vinko.

A osim Gospe i majke Marice, koja se danima nije dala iz ureda ministarstva obrane kako bi izborila mirovinu za svog Emila, teško ozlijeđenog mladića, invalida koji na nekim dijelovima tijela ima gotovo 100-postotno oštećenje, za dobar životni put i sreću nakon vrućeg kolovoškog dana u Nemetinu pobrinula se i ljubav. Bolje rečeno Marija, tada i danas medicinska sestra u Domu umirovljenika Kantrida, lijepa Dalmatinka rodom iz Pridrage, današnja Emilova supruga. Kako to Amor obično radi, naglo i bez prethodne najave, u zagrljaj ih je spojio 1993. godine. Godinu dana kasnije slijedi vjenčanje. U listopadu 1994. sakupila se u Rijeci i vukovarska ekipa. Svatovi bučni kako to i uvijek biva, ali i nekako posebno ponosni.

Život najavljuje gotovo idilu. Ali kad te sudbina jednom »klepi«, birokracija »pomaže« da ti bude još i teže. Stan na koji imaju pravo nikako da dobiju, pa slijedi – privremeni smještaj. Nešto što bi trebalo postati dom. Jedina soba bez ijednog prozora. Najveća prostorija u podrumskom »privremenom smještaju« je kupaonica. 

–  Ma to je samo privremeno, brzo ćemo mi u svijetao prozračni stan – zadovoljni i nasmijani poručuju Marija i Emil. 

Ništa nam ne fali

Ali to tako ne ide. Stanovi idu sve i svakom. Oni stvarno zaslužni su kao i obično – na kraju reda. Dino rođen 1995. svoje prve impresije o svijetu u kojem se pojavio stječe pogledima iz sobe bez prozora. Pa konačno – braniteljska zgrada na Zametu. Sretni, namještaju ga, djeca, nekoliko godina nakon Dina obitelj Pernar proširila je Tea, dobivaju svoje sobe. Marija i Emil – sretni. Nasmijani. 

– A gledaj, ništa nam ne fali. Dino danas ima 17 godina, gimnazijalac je i uzoran sportaš. Godinama trenira vaterpolo na Kantridi. Jako je dobar. Tea pak ove godine upisuje srednju školu. Želja joj je postati fotograf. Možda vam se i pridruži, možda postane novinski fotoreporter, ponosan je Emil.Neprestano grintavi novinari, stalna propitivanja, navođenja na teške, optužujuće izjave. Želja da se iz nekog tko je u logorima smrti proveo beskonačno duge mjesece izvuče neki bijes, neki dobar naslov što zvoni i izaziva reakcije, pisma u »reagiranjima«, sudske procese. Ništa. Emil samo odmahuje rukom i smješka se. 
K tome sve ove godine, puna dva desetljeća, nikad, ali baš nikad samoinicijativno nije progovorio ni riječ o zarobljeništvu. Nikad, ali baš nikad iz njegovih se usta nije mogla čuti ni riječ kojom bi optuživao stranu što prema njemu baš i nije imala milosti. Nikad ni riječi mržnje prema drugom i drugačijem. Potpuna suprotnost svim onim lažnim ratnicima, »bojovnicima s Korza« što mlateći se u prsa zazivaju gaženje, mržnju, psuju »suprotnu stranu«. 

Nema mržnje

Emil, kojem bismo kada su u pitanju čuvari logora, iz kojeg se u cipelama bez vezica, raspadnutoj garderobi, obrijane glave iako to tada, početkom devedesetih baš i nije bilo moderno te s tridesetak kilograma manje tako da ga je majka na osječkom Trgu Ante Starčevića gdje se nakon razmjene dočekivalo hrvatske vojnike prepoznala ne po liku nego po glasu, i oprostili poneku tešku riječ. Na neki način čak i posramljeni, bez prijekora jer, za Boga miloga – pa čovjeka su mlatili, htjeli su ga batinama ubiti, pa tko mu može zabraniti psovke, bijes, mučninu?! Ma kako ne – oprostili bismo mu i urlik i suze jer na njih ima pravo. Ali on, on od nas to nikad nije tražio.

– Ma kakva mržnja. Čovjek mora voljeti. Vidio si što radi mržnja. Marija i ja, a nemoj misliti da je i njoj bilo bolje jer je u ratu izgubila brata, a u Pridragi su im sve uništili, svoju djecu učimo da treba voljeti. Sve one koji svojim ponašanjem to zaslužuju. Da je jedino takvo razmišljanje temelj bolje i sretnije budućnosti, ne da se Emil.Zvuči pomalo idealistički, no Emil je baš takav. Koliko je samo puta, nakon što bismo se sreli ispred zametske škole u koju je godinama dovozio djecu, ponosno rekao kako ide vidjet na placu što ima, eventualno na kavicu, pa doma složiti neki dobar ručak. 

– Mare radi sve tri smjene, a ja sam ti ionako penzioner. Što da se muči kad ja imam slobodnog vremena na bacanje. A znaš da mi dobro ide. Skoro sam sve naučio kuhati, tako da me ne mogu iznenaditi s bilo kakvim željama, hvalio se Emil.

Ma pusti rat...

Emil Pernar, dvadeset godina kasnije. Zvuči kao naslov nekog dobrog Hetrichovog dokumentarca. Sa sretnim završetkom. Dio je dakako u karakteru. Dio je i u odgoju. Majka i otac, požrtvovni, skromni, sretni. Posao i malo vrta. Emil i brat mu Elvis koji danas sretno oženjen živi u Senju, isti takvi. 

– Emil je u listopadu 1991. godine bio na kratkom odmoru. Tada smo ga, prije povratka u kolovozu '92., zadnji put i vidjeli. Crne vijesti na programu. Njegovi, s kojima je branio Ilok, u teškim mukama. Smrt i progonstvo. Nijemo je gledao program. Gledam ja u njega i kad bi većina pomislila na bijeg, dezerterstvo, tim više što su iz tih ratnih strahota došli do mirne Rijeke, kod Emila dodatni prkos. Samo je u pol glasa rekao – moram se vratiti, moram pomoći. Vidiš to ti je Emil – završio je Vinko. Podigao pogled, nasmijao se i dodao: ma pusti rat, nego 'ajmo mi popit pivicu, baš je lijepo hladna.

A ima i pravo. Prošlo je dvadeset godina od jedne od najvećih ratnih razmjena, iz Nemetina se Hrvatskoj vratilo skoro osamsto zarobljenika, treba živjeti. Iako je recesija, iako je teško, iako su plaće male a računi veliki, iako se nema, ima onih što znaju da se zapravo ima sve čak i onda kad izgleda da se nema ništa. Emil, Marija, Dino i Tea – zajedno. Treba li  više za sreću?

– Nemoj me samo zapalit'. Morate doć', ti i Silvano, sa svojima. Vi ste me onako lijepo dočekali na razmjeni, zapravo vi ste bili prvi koje sam ugledao nakon svog ponovnog rođenja. Pa tako ja danas, iako imam mnogo više, zapravo slavim 20. rođendan. A fešte na okrugle brojke se ne propuštaju. Obavezno se vidimo kod mene, na Zametu.Emil Pernar. Ili jedan od najboljih primjera kakvi bi ljudi zapravo trebali biti. Svakog dana vidjeti sreću, a ne prisjećanjem na strahote dražiti mržnju. Hoćemo li to od njega i njegovih konačno naučiti? Pa sutra, ako smo vjernici, otići na Trsat i pomoliti se za razumnije buduće dane, ili se, ako u Boga ne vjerujemo, izležavati na nekoj plaži jer dan je neradan. I omamljeni od sunca doteturati do terase u hladu. Sretni što je pivo hladno, a u džepu još uvijek dovoljno da se može. Pa i konobarici, sa smiješkom, pustiti poneku kunu »za frizuru«. Iako joj je i ova dobra.

Kako nam se čini, dvadeset godina poslije, Emil ne da nije trebao pomoć psihijatara zbog svega što je prošao, već bi sam mogao svojom blagošću, iskustvom i nadasve optimizmom pružati savjete svima onima koji nikako da shvate gdje se sreća zapravo krije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila