Kroz glavu mi je prostrujilo: Bože, ako te ima sad mi pomogni! Došlo je srećom do uslišenja, treći je metak umjesto u čelu što bi značilo sasvim sigurnu smrt, završio u nozi. Nakon tri hica Branko Žgaljardić je ostao ležati, u totalnoj konfuziji, bez jasne, oštre projekcije situacije što ga je to snašlo. Zapravo, najčudnije mu je bilo što je uopće živ. Jer, prije trećeg, dva su mu hica prošla kroz glavu. Prvi je ulaz imao u ustima, drugi je išao kroz nos. Nekim čudom, što sasvim sigurno ide u red većih medicinskih fenomena, oba su izašla kroz vrat pritom ne oštetivši ni jedan vitalni organ!

Bila je 1993. Rat, napadač je bio profesionalni vojnik, na liječenju u lovranskoj bolnici koji je odlučio bolničku sobu te večeri zamijeniti disko klubom »Oskar«. S obzirom da mu je noga bila pričvršćena posebnom instalacijom, specijalnom »longetom« na ulazu mu se ispriječio Žgaljardić, zabranivši mu ulazak u klub. Vojnik stigao s ratišta, ranjen, na liječenju – a tamo neki »izbacivač« ne da mu uć’!

Smračilo mi se

– Opsovao mi je majku na jedan posebno ružni način. Smračilo mi se pred očima, vrlo sam ga brzo svladao. No, kako su mi vikali »pusti ga, pusti ga«, to sam i učinio. Greška! Otišao je put bolnice, ali ne da bi legao u krevet nego po – pištolj! Vratio se, krenula je pucnjava. Čak i tako ranjen uspio sam ga oboriti i skrenuti zadnji metak što mi je zapravo i spasilo život, priča nam Žgaljardić.

Hitna je sa Žgaljardićem odjurila put bolnice, a njemu su se, nakon svega u mislima počele slagati kockice života….

Bilo je to, u drugoj polovici sedamdesetih, zlatno vrijeme kvarnerske disko scene. Najznačajnii disko-klubovi Jugoslavije nanizali su se od Crikvenice do Lovrana. Prostori u kojima su se slušali najnoviji disko hitovi, mjesta u koja su zalazile najljepše djevojke, ekskluzivni prostori o kojima su sanjali maloljetnici zamišljajući glamuroznost njihove unutrašnjosti ili se pak značajno gurkali dok je kraj njih prolazila susjeda koja je slovila za jednu od najpoznatijih disko partijanerica.

O ulasku u te prostore često su maštali i oni stariji jer se zbog golemog interesa i nije bilo tako lako probiti u njihovu temperamentnu utrobu. Mada, ako si znao ključne ljude, a oni su se u pravilu nalazili na ulazu, dakle ako si znao »izbacivače«, uvijek si mogao ući te na taj način slomiti i posljednje elemente otpora kod djevojke. Jer nakon gizdavog ulaska u Therapiju, Milde ili Mimi nema te koja bi odbila slijedeće spojeve.

Vrhunski sportaš

S druge strane mašte bili su dakle ljudi koji su gospodarili s tom scenom. Jedan od najeksponiranijih, prava urbana legenda bio je i Branko Žgaljardić. Vrhunski sportaš, prvak svijeta u poluteškoj kategoriji full contact karatea 1978., godinu kasnije prvak Europe pod istim kondicijama. Da o bezbrojnim peharima osvojenim na prostoru SFRJ ni ne govorimo.

– Da ne misliš da sam bio samo u sportu dobar ističem kako sam iste godine kad sam postao svjetskim prvakom diplomirao na riječkom Ekonomskom fakultetu, da sam završio sedam razreda glazbene škole, bio sam i nositelj crnog pojasa šesti dan, a zbog sportskih uspjeha Rijeka mi je dodijelila nagradu grada, ističe Žgaljardić.

Rođen u svibnju 1954. Branko Žgaljardić se osamdesetih polako posvećivao radu s mladima, ali i klasičnom zaposlenju u tada moćnim riječkim tvrtkama poput INA-e i Brodomaterijala. No, tko jednom osjeti čari noćnog života, čari disko-klubova, teško od njih odustaje. Pa tako Žgaljardić s prijateljima uzima u zakup kostrenski X, kasnije i prelučki LP. Urbana legenda privlači na žalost i nemalo rabijatnih tipova koji u sukobu s jednim od najtrofejnijih riječkih sportaša, prvim svjetskim prvakom metropole Kvarnera, velikim fighterom i borcem, žele svoj komadić slave. Na njihovu žalost, obično su takve situacije završavale s slomljenim nosevima, natučenim rebrima, puknutim usnicama, ni jedan u sukobu sa »Žgaljom« nije osjetio slast pobjede i ulične slave koja bi se u pozitivnom ishodu zakotrljala gradom.

Završilo neriješeno

Sve do kobne noći, na prijelazu s 31. siječnja u 1. veljače 1993. godine. Situacije koja je završila sretno, jer preživjeti nakon što ti dva metka protutnje kroz glavu mora se smatrati srećom, no po mnogim drugim elementima Žgaljardić bi danas, s distance od 23 godine, možda najviše želio da ga je te noći ipak – nestalo! Jer iako bi bilo logično da je sud presudio u korist Žgaljardića, završilo je, sportskim rječnikom rečeno, neriješeno. Krivnja je podijeljena!

– Nadam se kako ću uskoro, ovih dana iskoristiti zadnju pravosudnu instancu. Putem mog odvjetničkog ureda koji vodi Vlado Vladika podnijeli smo Državnom odvjetniku Republike Hrvatske prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Još se jednom dakle žalim na presudu Vojnog suda od 10. studenoga 1994. i Vrhovnog suda od 10. ožujka 1998. godine, jer nakon njih Zlatko Kaić koji je pucao u mene oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo. Dok sam god živ neću se složiti s presudom presudom o podijeljenoj krivnji za događaj u noći s 31. siječnja na 1 veljače 1993. na ulazu u Disco club u Lovranu, gdje sam bio redar, i gdje sam dobio dva metka u glavu od vojnika HV-a. Na žalost, ostala mi je još samo nada u DORH, ističe Žgaljardić. No, i taj je proces spor jer je Prijedlog DORH-u Odvjetnički ured Vladika poslao još 19. ožujka 2015., a do danas se Žgaljardića ne zove na saslušanje.

 Ono što je dodatno apsurdno – Žgaljardić kao tužitelj nema pravo na obnovu postupka, dok je to pravo zajamčeno – tuženiku!

– Mnogo vam je u svemu tome nelogičnosti. Baš kao što ni moj život u ove 23 godine nema baš nekog smisla. Invaliditet mi je procjenjen na 70 posto, a u psihičkom sam smislu potpuno devastiran. Fizički sam »dotjerivan« nekoliko puta, a s obzirom da je moj brat poznati estetski kirurg dr. Zoran Žgaljardić i po tome sam fenomen, jer nije baš čest slučaj da brat bratu načini estetsku operaciju. Ali… sve vam je drugo u mom životu jadno. Nikad se nisam ženio, nemam djece – ma tko bi želio živjeti s čovjekom poput mene, kroničnog bolesnika koji bez jake doze lijekova ne bi funkcionirao ni ovako kako danas ja živim. Jad i bijeda! Nekad svjetski prvak, danas ruševina. Diplomirani ekonomist, a preživljavam s jadnih 2.300 kuna. Čovjek s više od 60 godina, a i dan danas na teret roditelja, ima li ičeg što me u ove 23 godine psihičke i fizičke golgote trebalo veseliti?!  Ne, baš ništa!  Istina, trenutno me drži na životu očekivanje poziva iz DORH-a, nada da će se ipak putem te instance nešto popraviti u presudi koja me ranila znatno više od tri metka s kojima sam propucan, izjadao se Žgaljardić.

Tanka nada

Njegova  nada jeste »tanka«, ali ipak je nada.

Ratno vrijeme. Formiranje pravosuđa, zbrka na svakom koraku, uvažavanje specifičnih psihičkih stanja u kojima su se mogli nalaziti profesionalni vojnici, sukobi koji izvan samog ratišta i nisu bili tako rijetki. Žgaljardićev je u svakom slučaju ipak poseban, specifičan. Po svim svojim elementima. Naprosto, kao da mu je neka viša sila, Bog kako je on uvjeren, dozvolila preživljavanje koje se po zakonima medicinske logike nije trebalo dogoditi, ali ga je zato brutalno kaznila u svakom novom danu tog darovanog mu života.

Na DORH-u je potez. Hoće li nakon njega Žgaljardić biti do kraja matiran, ili će mu dozvoliti da se još jednom popne u ring i odradi svoju zadnju borbu, da mu otvori vrata za »full contact« s hrvatskim pravosudnim sustavom pa tko pobjedi.