Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 6
Sutra: 11° 11° 6
28. siječnja 2020.
Međunarodno priznanje

Riječani i Zagrepčani svjetski znanstveni autoriteti za klizišta

foto: Novi list
foto: Novi list
Autor:
Objavljeno: 8. kolovoz 2017. u 8:04 2017-08-08T08:04:00+02:00

Kod malih klizišta je sanacija moguća, međutim kad su klizišta velika onda su sanacije ili izuzetno skupe ili gotovo i nemoguće. Na tako velikim klizištima provodi se monitorning, dakle praćenje i na osnovi registriranog ponašanja može se predvidjeti može li se neko klizište  ponovo aktivirati i kada, kako bi se umanjila šteta ili, ako je potrebno, evakuirali ljudi, pojašnjava Arbanas.

Iako bi većini ljudi na spomen prirodnih katastrofa vjerojatno na pamet najprije pali potresi, poplave ili požari, nezahvalno drugo mjesto po količini štete zapravo izazivaju – klizišta. Razorna pomicanja gornjih slojeva zemlje koja najčešće nastaju uslijed povećanih oborina godišnje u svijetu naprave oko 10 milijardi dolara štete, a broj mrtvih dostiže i 10 tisuća. Hrvatska pri tome nije iznimka – klizišta su definitivno najčešća prirodna katastrofa u Lijepoj našoj.

U 2014. godini, primjerice, koja će ostati upamćena po iznimnoj količini oborina, u Hrvatskoj je nastalo više od tisuću klizišta, a mnoga od njih izazvala su i znatnu materijalnu štetu. No iako se radi o pojavi prilično uobičajenoj za hrvatske prilike, nevjerojatno je da se njenim znanstvenim proučavanjem kod nas bavi tek jedna mala grupa ljudi – desetak znanstvenika s riječkog Građevinskog fakulteta i zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.

Uvjeti u kojima ovi hrvatski znanstvenici pokušavaju doći do saznanja koja bi pomogla predviđanju aktivacije klizišta daleko su od dobrih, no kako to nerijetko u hrvatskoj znanosti biva, mala grupa stručnjaka svejedno uspjeva odraditi odličan posao. Da je tome tako najbolje svjedoči još jedno nedavno priznanje koje su dobili riječki i zagrebački znanstvenici – po drugi puta zaredom hrvatska je grupa zahvaljujući odrađenim istraživanjima proglašena »svjetskim centrom izvrsnosti za umanjenje opasnosti od klizišta«.

Dogodilo se to još u lipnju tijekom četvrtog Svjetskog foruma o klizištima (»World Landslide Forum Advancing Culture of Living with Landslides«) u organizaciji Međunarodnog konzorcija za klizišta sa sjedištem u Kyotu (ICL) koji okuplja 72 organizacije iz 23 zemlje.

Među najboljima

Forum se održava svake tri godine pri čemu se naglasak stavlja na najnovija znanstvena saznanja koja pridonose predviđanju i sprječavanju rizika od pojave klizišta. Na svakom forumu znanstvene grupe s najznačajnijim rezultatima proglašavaju se svjetskim centrima izvrsnosti na period od tri godine, a hrvatskoj je grupi to pošlo za rukom već drugi put zaredom.

Na ovogodišnjem Forumu u Ljubljani sudjelovalo je preko 500 znanstvenika iz 51 zemlje, a riječki i zagrebački znanstvenici predstavili su ukupno 12 radova u koautorstvu i održali 10 prezentacija. Prof. dr. sc. Željko Arbanas, voditelj grupe, izabran je i za potpredsjednika za publikacije Međunarodnog konzorcija za klizišta.

– Spomenuti konzorcij je svjetska asocijacija koja okuplja najznačajnije znanstvene institucije, znanstvene skupine, nacionalne institute, sustave civilne zaštite i jedinice lokalne samouprave – drugim riječima razne organizacije koje se bave smanjenjem opasnosti od klizišta, a među njima smo i mi. Obično se svake tri godine proglasi do dvadesetak centara izvrsnosti, a mi smo prvi takav status stekli još prije tri godine u Pekingu. Sad smo ga na neki način »obnovili«. Većina proglašenih »centara« su, međutim, redom skupine s puno većih i značajnijih svjetskih sveučilišta u zemljama koje imaju velikih problema s klizištima, pa se u te grupe i puno više ulaže. Rekao bih da je važnost ovog priznanja u tome što smo njime izjednačeni s grupama poput onih sa Sveučilišta u Firenzi ili s Gadjah Mada Sveučilišta iz Jogjakarte u Indoneziji koje su vodeće u svijetu na ovom području istraživanja, pojasnio nam je Arbanas.

Hrvatska grupa bavi se proučavanjem odnosno monitoringom najznačajnijih hrvatskih klizišta – onih u okolici Rijeke i Zagreba.

– Kod malih klizišta je sanacija moguća, međutim kad su klizišta velika onda su sanacije ili izuzetno skupe ili gotovo i nemoguće. Na tako velikim klizištima provodi se monitorning, dakle praćenje i na osnovi registriranog ponašanja može se predvidjeti može li se neko klizište  ponovo aktivirati i kada, kako bi se umanjila šteta ili, ako je potrebno, evakuirali ljudi, pojašnjava Arbanas.

Precizna predviđanja

U posljednjih dvadesetak godina tehnologija je i na ovom području uvelike napredovala, pa su prognoze puno točnije. Za razliku od potresa, aktivacija raznih tipova klizišta može se danas vrlo precizno predvidjeti, tvrdi naš sugovornik.

Glavni pokretači klizišta su potresi i velike oborine. Na nekim područjima svijeta, mahom onima koje zahvaćaju monsuni, klizišta se mogu aktivirati već i nakon nekoliko sati jakih padalina. U Hrvatskoj se opasnost povećava »tek« nakon višemjesečnih učestalih kiša, pa se tako mnogi Riječani još uvijek dobro sjećaju kad je 2014. godine kišni period od dva i pol mjeseca rezultirao uništenom cestom između Grohova i Lopače.

Klizište na Grohovu je ujedno i najveće na području Rijeke koje hrvatska grupa intenzivno proučava. Ovo klizište smješteno u zaleđu Rijeke aktiviralo se već nekoliko puta kroz povijest u velikom volumenu. Oba je puta, kaže Arbanas, materijal s klizišta »pregradio« Rječinu i postojala je opasnost od vodenog vala koji bi došao sve do centra Rijeke. Štoviše, cijelo je Grohovo pravi fenomen kad je o klizištima riječ.

– Na Grohovu postoji pet velikih lokacija koja su bila klizišta u povijesti. U današnje vrijeme su dva aktivna, odnosno imaju pomake, no to su tzv. spora klizišta – njihova brzina se kreće nekoliko centimetara na godinu. Ipak, ako se stvore nepovoljni uvjeti, može doći do velikih pomaka, velike brzine. Najveće klizište na Grohovu se prvi put aktiviralo 1750. godine, a nastalo je nakon velikog potresa uslijed kojeg je cijela Rijeka praktički bila razrušena. Kako se ono u to doba nije previše istraživalo, ni danas o njemu ne znamo puno. Drugo veliko klizište »otvorilo se« 1885. godine i dijelom je zatrpalo cijelo Grohovo, pri čemu i sedam kuća. Godine 1893., nakon perioda velikih kiša, nastala su još dva veća klizišta. Ovo koje je trenutno najaktivnije, reaktivirano je 1996. godine.

Kiše nose opasnost

Većina klizišta na Grohovu je trenutno »umirena«, no to su ujedno i najveća klizišta u Hrvatskoj. I u cijelom svijetu je vrlo teško naći lokaciju koja ima toliko velikih klizišta na tako malom prostoru, tvrdi Arbanas pojašnjavajući da se radi o klizištima na kojima veličina »materijala« može iznositi od 6 do više od 30 milijuna kubičnih metara.

Ovaj fenomen u zaleđu Rijeke rezultat je geološke građe. Dolina Rječine je, pojašnjava nam Arbanas dalje, izgrađena u naslagama fliša, a »bokove« pak čine naslage vapnenca. Bokovi su kroz geološku povijest stiskali dolinu Rječine koja je postala izrazito uska. Na kontaktima gdje se dodiruju ove dvije geološke strukture dolazilo je do intenzivnijih tektonskih procesa i to su ujedno zone na kojima se formiraju klizišta.

Drugo veliko klizište kojim se bavi hrvatska grupa je Kostanjek na području grada Zagreba, na kojem ujedno postoji i veliki broj naseljenih stambenih objekata.

Hrvatska definitivno nije ugrožena klizištima kao neka područja poput Kine, Japana, Indonezije, Indokine, Šri Lanke, Meksika ili Brazila ili pak Italije i BiH koja je te kišne 2014. godine imala preko 6000 otvorenih klizišta. No jaka kišna razdoblja, što se posebno odnosi na riječko područje, i u Hrvatskoj nose znatan rizik od ove prirodne katastrofe.

Marginalizirani rizik

Pa ipak, niti država niti većina lokalnih samouprava ne mari previše za ovaj rizik. Količinu pažnje koja se posvećuje ovom problemu s nadležnih institucija dobro ilustrira činjenica da je uspostavu monitoringa na najveća dva hrvatska klizišta zapravo omogućila suradnja s japanskim kolegama. Opremu za monitoring hrvatskoj je grupi platila, naime, japanska vlada, no nakon što je zajednički projekt 2014. godine završio, riječki i zagrebački znanstvenici sad muku muče kako nastaviti istraživanja. Sustav monitoriranja nije jeftin i zasniva se na daljinskom praćenju. Rade se geodetska i gotehnička mjerenja preko GPS sustava koji su ugrađeni u klizište, a mjeri se i razina podzemnih voda koja može biti dobar indikator potencijalne aktivacije.

– Mi pokušavamo monitorirati dalje, no trokovi održavanja tog sustava na dvije lokacije su ogromni. Radi se o oko 100 tisuća eura godišnje, reći će Arbanas.

Drugi dokaz da su hrvatski znanstvenici relativno usamljeni u poimanju rizika od klizišta je i činjenica da Hrvatska, za razliku od većine europskih zemalja, i dalje, kako nam je potvrdio Arbanas, nema »kartu klizišta«.

– Karta seizmičkog rizika je napravljena, a potresi su u smislu učestalosti puno rjeđa opasnost. Više od 20 posto teritorija Hrvatske ima rizik od klizišta, no nitko ne vodi ni procjene ili podatke o štetama za cijelo područje Hrvatske koje se sigurno mjere u milijunima kuna, zaključuje Arbanas koji se nada će članstvo u EU i državu i jedinice lokalne samouprave ipak prije ili kasnije natjerati da izrade karte opasnosti od klizišta kako bi se mogle koristiti u prostornim i drugim planovima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
U Rijeku stiže PauzaGO: nova usluga omiljene Pauze