Radovan Šoljaga: Učenik bi trebao pripadati školi kao što pripada Armadi

Foto V. Karuza

U školama ne procjenjujemo i ne pratimo emocionalno sazrijevanje učenika. Kada je dijete u nevolji, ne treba s njim plakati ili ljutiti se, već mu treba pomoći. Mišljenja sam da škola treba biti mjesto pripadanja, mjesto za koje učenik osjeća da mu pripada

U punih 35 godina u školskom sustavu, najprije za katedrom, a posljednjih dvadesetak godina na mjestu ravnatelja Radovan Šoljaga susreo se s cijelim nizom boljki hrvatskog obrazovnog sustava. Na popisu tih minusa puno je stavki, od zastarjelog gradiva i načina poučavanja, preopterećenosti učenika pa do potplaćenih nastavnika, a iako je neke od njih nastojao ublažiti to mu, kaže nedavno umirovljeni ravnatelj Medicinske škole, nije uvijek polazilo za rukom. Ono što ga je u cijelom njegovom radnom vijeku najviše frustriralo činjenica je da školskom sustavu nedostaje odgojna komponenta. Bio je i član tima za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja usvojena u listopadu prošle godine.

Novi će kurikulum nastavnicima dati slobodu. Sve je to, navodi Šoljaga, lijepo, ali nastavnike treba educirati, jer čovjek koji nije educiran ne može biti slobodan.  – Ne može se očekivati kurikularna reforma ako nastavnik nije spreman za to i spreman da preuzme rizik. Činjenica je da su nastavnici potplaćeni, ali su i podučeni. No, ne svojom krivnjom, jer da imaju licencu i da to moraju potvrditi te da imaju stručnjake koji će im pomoći to ne bi bilo tako. Nastavnici koji dolaze s fakulteta nisu usvojili jednu akademsku vrlinu, a to je glad za učenjem i to za cjeloživotnim učenjem. A ni sustav to ne traži od njih. Prirodno je da ideš linijom manjeg otpora i držiš se nastavnog plana i programa, ali što će ti nastavni plan i program ako ga učenici nisu usvojili ili su usvojili za dovoljan. Imamo samo dva savjetnika za fiziku u Hrvatskoj, a istovremeno imamo 800 osnovnih i gotovo 400 srednjih škola. Ta dva savjetnika za fiziku bi trebala biti samo u Rijeci. Savjetnica iz biologije prije nekoliko mi je godina rekla da ima 16 županija. To govori »baš nas briga za vas«.

  – Najviše me frustriralo to da nemamo resurse da učenicima pomognemo. Primjerice da im pomognemo da ne napuste školu. Neka mi se djeca i danas motaju po glavi i pitam se što je s njima. Najgore je kada netko nema podršku u obitelji. Zbog toga sam dok sam radio u timu za Strategiju najviše inzistirao na tome da u školi treba podebljati odgojnu komponentu, jer onaj tko završi fakultet za nastavnika koliko toliko zna svoj predmet, ali o odgoju se nigdje ne uči. U školama ne procjenjujemo i ne pratimo emocionalno sazrijevanje učenika. Kada je dijete u nevolji ne treba s njim plakati ili ljutiti se, već mu treba pomoći. Mišljenja sam da škola treba biti mjesto pripadanja, mjesto za koje učenik osjeća da mu pripada, jednako kako pripada Armadi. To se vani jako njeguje. Pored toga, naš je sustav takav da se lakše donose stegovne nego poticajne mjere. Pogledajte samo što piše u imeniku učenika, najčešće je to »nije spreman«, a ne kako napreduje ili ima neke talente. Tu se kriju velike mogućnosti škole. To nam nedostaje, jer škola se ne deklarira samo kao obrazovna nego i odgojna ustanova. Dok djeca završe školu u njoj provedu 12 godina, a to je 12 tisuća sati. Koliko tu ima prostora za modeliranje, kaže Šoljaga.

Bez veze sa stvarnošću

Ono što nedostaje školskom sustavu, dodaje, povezanost je sa stvarnim životom, a u svom je radu pokušao sanirati neke bolesti školstva, onoliko koliko mu je to bilo moguće. Tako je problemu preopsežnog gradiva i preopterećenih učenika pokušao doskočiti reduciranjem lektire i uvođenjem blok satova, međutim takve ideje unatoč ostvarenim rezultatima nisu naišle na odobravanje.

Ugled nastavnika će se vratiti tako da postanu kompetentni. Njihov se ugled ne može popraviti ni s duplo većom plaćom, jer u Finskoj plaća učitelja je prosjek, a u agencijama za ženidbu i udaju na prvom mjestu najpoželjnijih zanimanja je učitelj. Dakle, ne bira se po plaći nego po ugledu. Finci godišnje na učiteljske fakultete upisuju 600 studenata, a javlja se njih šest tisuća. Jednako tako, svako dijete gdje god se nalazi ima jednake šanse i jednake uvjete da bude uspješno kao i djeca u većim gradovima, kaže Šoljaga.

  – Ako za područje romantizma imate pet naslova za lektiru zašto učenik ne bi odabrao samo jedan naslov. Možda se i dogodi da cijeli razred pročita sve naslove. Reduciranjem lektire reducira se i odbojnost učenika prema lektiri. Predložili smo to savjetniku, ali on je to odbacio. Pored toga bili smo jedina škola s blok nastavom zahvaljujući čemu učenici nisu imali šest nego tri predmeta. U dvije godine nakon blok nastave i smanjenjem broja izostanaka dvije trećine učenika koji su bili dobri i vrlo dobri poboljšali su uspjeh te su postali vrlo dobri i odlični. Jednom jeftinom organizacijom postigli smo bolji uspjeh. Bilo je i nastavnicima lakše, ali nije bilo odjeka u okolini. Prosvjetni savjetnici su nam to zabranjivali i pitali kako engleski jezik može biti jednom tjednom te tvrdili da nedostaje kontinuitet jer se ne odvija dva puta tjedno po jedan sat. Međutim, mišljenja sam da to doprinosi uspjehu jer učenici imaju više vremena za pripremu. Smatram da odličan učenik koji ima sve petice kroz svoje školovanje razvija strategiju muljanja, jer ne može svaki dan biti apsolutno spreman za svih šest predmeta koje ima dnevno, priča Šoljaga.

Hrvatski učenici, kaže Šoljaga, ne znaju učiti.  – Učenici na satu najčešće zapisuju. Znao sam im reći: imaš udžbenik i kada dođeš doma prepisuj iz udžbenika. Na to bih dobio odgovor da je to glupo, a ja bih im rekao da je glupo i to što sada rade. Nitko ih nije naučio kako učiti. U školi sam predlagao da se rujan iskoristi za učenje kako učiti svaki predmet. Učenika u školi treba naučiti kako učiti i kako birati informacije, a onda mora nastaviti učiti sam kod kuće. Ali na žalost i profesori to trebaju znati, jer koji je student ikada učio kako se uči. Mislim da je to odgovornost škole, ističe Šoljaga.

Ocjena postala mit

Kao jedan od većih problema Šoljaga navodi i ocjene, jer svima je bitna ocjena, a ne znanje. Ocjena postaje mit, što je loše, jer ocjena bi trebala biti tek posljedica.

  – Imamo inflaciju petica u osnovnoj školi, a kada učenici dođu u srednju školu pišu inicijalni test i pola ih ne prođe. S druge strane ocjenu dovoljan također smatram neuspjehom. Znao sam pitati profesore bi li letjeli avionom kojim upravlja pilot koji je s dovoljnim položio slijetanje. Ako trećina učenika ili njih 50 posto u razredu iz nekog predmeta imaju jedinice i dvojke, onda smatram da su svi oni neuspješni. To je isto kao da nastavnik krene na ekskurziju s razredom od 30 učenika u Zagreb i na Pećinama mu se iskrca već 15 učenika, a u Karlovcu njih 13 i u Zagreb stigne s dvoje učenika. Što je napravio? – ističe Šoljaga.

  Zbog svega toga, dodaje, bilo koja kurikularna promjena je nužna. Tako i usvojena Strategija koja je, kaže, dobro zamišljena, ali ovisi o zrelosti politike.

Zbog te želje da pomogne učenicima teško se, kaže, odrekao rada u razredu pa je nekoliko godina uz ravnateljsku obnašao i nastavničku funkciju, ali mu je to zabranjeno.  – Došao je inspektor i rekao da to ne smijem raditi i išao je provjeravati dobivam li honorar za to. Zabranio mi je rad, a sve što sam želio bilo je imati dodir s razredom, jer to mi je bio najljepši dio posla. Nastavnici su mi često znali reći »Ne znate vi kako je to biti u razredu«, ali znao sam jako dobro kako je to. Moj bi odgovor uvijek bio »Kako glumac odglumi smrt?« Nikada nije umro, a zna odglumiti smrt, navodi Šoljaga.

  – Za promjene u obrazovanju je nebitan tajming ako svi koji o tome odlučuju polaze od toga da je to kapitalna investicija. Politika bi trebala odlučiti da se radi o velikom zahvatu koji bi trebao dati rezultate nakon bilo koje vlade. Finska je 70-tih godina krenula u strategiju i od tada se promijenilo dvadesetak vlada, ali strategija se i dalje provodila, jer je to bilo od strateškog interesa. To je nešto gdje Hrvatska kasni. Irelevantno je li početak ili kraj mandata jer ionako da bi se vidjeli prvi rezultati treba više od četiri godine. Tako i najavljeni novi kurikulum na razini države treba biti svima u interesu koji o tome odlučuju, zaključuje Šoljaga.