Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. studenoga 2019.
Razgovor s povodom

foto RIJEČKI DRAGOVOLJCI 'Mi smo se borili iz ljubavi, danas se borba odvija iz - interesa'

Sigurnost i  život stavili na raspolaganje hrvatskoj slobodi – Miro Brnelić, Ivo Šipuš i Marinko Žuža / Snimio Edi PRODAN
Sigurnost i život stavili na raspolaganje hrvatskoj slobodi – Miro Brnelić, Ivo Šipuš i Marinko Žuža / Snimio Edi PRODAN
Autor:
Objavljeno: 31. svibanj 2018. u 7:14 2018-05-31T07:14:02+02:00

Kad se interes stavi iznad ljubavi, dobro ne može biti. To bi morali imati na umu današnji političari, i sami pokazati daleko više svijesti i zajedništva kod donošenja važnih odluka, a ne se neprestano nadmetati pa i vrijeđati samo na osnovi političkih predznaka, ističe  brigadir Marinko Žuža

Možda je za sve kriv naš primorski mentalitet. Stav prema kojem ako vi ne shvaćate po čemu smo mi dobri, ni mi vam to nećemo objašnjavati. Istina, ako malo bolje razmislimo, nije baš logično da se taj mentalni kod proširi na čitavu Hrvatsku, da budemo tako povučeni, na neki način i rezignirani situacijom.

Ali jedno vam mora biti jasno da smo u ovo vrijeme bili takvi da smo dozvolili politikantstvo i razjedinjenost koji danas dominiraju, Hrvatske sasvim sigurno ne bi bilo.U povodu Dana oružanih snaga, koji se tradicionalno obilježava 28. svibnja, na dan kada su se 1991. godine na stadionu u zagrebačkoj Kranjčevićevoj  u »ulici pjesnika«, prvi put okupile sustavno formirane novovijeke hrvatske oružane snage, četiri brigade okupljene u Zbor narodne garde, razgovarali smo u ugodnoj atmosferi jedne lijepo uređene sušačke terase s tri sjajna hrvatska časnika. Domaćin nam je bio umirovljeni satnik Miro Brnelić, a u goste, iako je dakako riječ bila o domaćinskoj atmosferi za sve okupljene, su došli energični, također umirovljeni satnik Ivo Šipuš kao i Marinko Žuža koji je, na kraju kao bojnik, stekao zavidnu vojničku karijeru čiji se jako važni dio odvijao i u Afganistanu.

Povijesna šansa

– Ne, ni nama nije jasno gdje se pogubio zanos s početka devedesetih koje su uz demokratsku transformaciju značile i iskazivanje silnog zajedništva svih ljudi u Hrvatskoj. Teško je to danas pojmiti, ali da smo sretni što smo već niz godina tako razjedinjeni, svakako nismo – naglasili su u jedan glas naši sugovornici.

20180528_192053

Hrvatska s početka zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća nudila je povijesnu šansu osamostaljivanja. Mada, još s kraja osamdesetih nudila je i mnogo neizvjesnosti, pa i straha. Raspadao se sustav u kojem je desetljećima živjela, sustav u kojem je prijetila vojna sila koja je mogla dopustiti štošta, nikako ne i hrvatsku samostalnost. Srećom, s druge strane počelo se događati nešto na što je malo tko mogao računati u tolikoj silini: probudilo se hrvatsko domoljublje i inat. I ne, nije on stizao s nekih sustavnih, oficijelnih ili formalnih strana. Ne, on se počeo buditi u najširim narodnim masama, tamo gdje smo u pravilu skloni tvrditi kako strah ili naprosto konformizam brane svaku želju za promjenom.
– Cijenim sve ljude na ovom svijetu. Ali na nepravdu reagiram jako senzibilno. Jugoslavija se raspadala, Berlinski zid je pukao, a Hrvatska umjesto da dobije željenu samostalnost, sve je dublje padala pod jugoslavenski jaram. Zaledio sam obrt s dva zaposlena radnika, a išlo nam je jako dobro jer smo bili specijalizirani za popravak »bijele tehnike, i odlučio sam krenuti u rat. Mi, ekipa iz riječkog Starog grada, odlučili smo pomoći domovini koja baš i nije imala izbora: ili nestati ili se nanovo roditi. Kad iz današnje materijalističke perspektive gledate, uistinu je teško zamsiliti da bi netko ugrozio svoj posao, egzistenciju svoje obitelji, pa čak i životnu opstojnost da bi stvorio državu koju su tada, što zbog straha, što zbog svega onog što se nataložilo od 1945. godine, mnogi doživljavali s velikom dozom sumnjičavosti – naglašava nam domaćin, Brnelić.
Da, svi koji se sjećaju tadašnjih turbulencija znaju kako su se prve naznake definitivne krize Jugoslavije, kao i rađanja višestranačja na obzoru pojavljivale s kraja 1989. godine. Unitarističke snage bjesnile su na »rastući nacionalizam«, dok su svi oni koji su prizivali željenu neovisnost polako dobivali potvrdu da se višedesetljetna borba konačno počinje – isplatiti. Najprije su se na političkoj sceni pojavili »liberali«, HSLS, krenule su na samom kraju 1989. godine i peticije za hrvatsku samostalnost. S druge strane vojna jugoslavenska sila i sve njezine institucije nisu mirovali.

S broda u rat

– Nama je sve to bilo nebitno. Mi smo naprosto potrebu da Hrvatskoj izborimo samostalnost i slobodu osjećali intuitivno, bilo je to jače od nas. Stoga, nevjerojatno nam je smiješno kad nas se danas optužuje za nacionalizam, za isključivost ili ne daj Bože kriminalne radnje. Sve je to tako jadno isforsirano jer svi  i jako dobro znamo što smo radili. Uvijek je to bilo na korist Hrvatske, svih njezinih ljudi jer ponavljam – mi smo bili fokusirani na borbu koja je trebala donijeti mir i slobodu, ni u kom slučaju na bilo kakve osvetničke ili ma kakve druge radnje – dodaje Brnelić koji je tijekom ljetnih mjeseci bio jedan od glavnih zamašnjaka stvaranja riječke bojne »Matija Vlačić«, specijalne postrojbe pri Glavnom stožeru, službeno formirane 15. rujna 1991. godine.A iako je potrebno svega nekoliko časaka druženja da bi se shvatilo kako je riječ o osobi iznimne iskrenosti i energije, nekako se za razgovora najmirnijim činio Ivo Šipuš.– Kod nas na Grobniku vam nema neutralnih. Ili si za mene, ili si protiv. A ja sam bio za – samostalnu Hrvatsku. Ne samo da se nisam trebao staviti na raspolaganje nastajućim postrojbama hrvatske vojske, ja sam se na sve mogao oglušiti jer sam plovio. Znam da kad gledate iz perspektive »običnih« ljudi, otići u rat kao otac dvoje malodobne djece, sina i kćeri od kojih je sinu Nevenu bilo četiri godine, dok se kćer Ivana rodila 3. rujna 1991. godine, u najmanju ruku jako čudan potez, da ga ne nazovemo nekim drugim nazivom, ali to je moralo biti tako – naglašava Šipuš. Koji k tome nije imao stari vojni raspored pa se službeno nikako nije mogao prijaviti ni u policiju kao ni u bilo koje druge postrojbe. Prema njemu je otvoren bio samo HOS. Kojem se dakako i pridružio te krenuo u rat. Nakon kratke obuke put Vinkovaca. Nas nekolicina iz ovih naših krajeva. Pokušavalo se sve ali nije išlo. Ranjen sam dan nakon okupacije Vukovara, 19. studenog, metak mi je ušao kroz rame, izašao blizu lakta. Imao sam sreće –  prisjeća se Šipuš.

20180528_191753

Prijelomna zima

A da njegova priča bude još nevjerojatnija, kazuje nam podatak kako se već prvih dana prosinca, friško ranjen, ponosno pridružio »Vlačićima«.A ta je zima, prosinac 1991. uistinu bila prijelomna za Hrvatsku. Bilo je biti ili ne biti, na ratišta stižu i tek formirane brigade nastale temeljem preustroja dijelom nekadašnjih brigada teritorijalnih obrana, teška i nesigurna vremena jer i neprijateljska je strana znala da se tih dana priča »lomi«. Ustaljeni je život i  hrvatskim gradovima koji nisu bili na prvoj crti dobivao sasvim neki drugi smjer. Nepovjerenje i s njim izazvana nesigurnost stvarali su skoro pa dojam panike. I dalje su samo rijetki imali hrabrost istupiti ispred konformizma, želju za samostalnošću koja je dominirala kod golemog broja stanovnika Hrvatske, pretvorit u realni odlazak u rat.A u našem je razgovoru došao red i na – najiskusnijeg. Brigadir Marinko Žuža je od 2015. godine umirovljeni časnik. Silno vojno iskustvo kojem se kao elektroničar u održavanju Rafinerije nafte Urinj još sredinom osamdesetih nije nadao ni u snu.– Mi smo vam bili prava riječka ekipa, mnogi iz Starog grada. Tamo su pravila odrastanje bila drugačija, pa se i ljubav direktnije iskazivala. Svakako i prema Domovini. Reakcija na ugrozu slobode kod nas je bila munjevita. Krvavi plitvički Uskrs bio je zadnja opomena. Odmah, na ljeto sam se stavio na raspolaganje stvaranju Zbora narodne garde. No za razliku od mojih prijatelja dragovoljaca koji su se kasnije povezali u »Matiju Vlačića«, moj je ratni put išao kroz postrojbe 111 brigade Zbora narodne garde. Permanentno sam usvajao vojna znanja tako da je bilo skoro samorazumljivo da kasnije ostanem u Hrvatskoj vojsci. Da, prošao sam mnogo toga, a kao i vi ističete i ja se često pitam zbog čega smo danas takvi. Odgovor je dakako višeslojan i tražio bi mnogo elaboriranja, pa i sukobljavanja različitih mišljenja, no dominantno je jedno: mi smo se tada, posebno u prijelomnim danima 1991. i zime 1992. godine borili iz ljubavi. Danas se borba na političkoj pozornici odvija iz – interesa. A kad se interes stavi iznad ljubavi, dobro ne može biti. Zamislite da smo mi tada, a dragovoljci su napuštali svoje poslove te svojim novcem kupovali odore i naoružanje, razmišljali  o interesu, položajima koji će uslijediti nakon rata, ma ne bi bilo ni nas ni Hrvatske. To bi morali imati na umu današnji političari, i sami pokazati daleko više svijesti i zajedništva kod donošenja važnih odluka, a ne se neprestano nadmetati pa i vrijeđati samo na osnovu političkih predznaka. Pa ni nastajuća hrvatska vojska nije bila kompaktna u političkim stavovima, no o obrani slobode svi smo jednako razmišljali. Bilo bi uistinu u najmanju ruku pošteno prema nama dragovoljcima iz 1991. godine da oni koji danas upravljaju Domovinom to uvijek imaju na pameti – jasan je Žuža.

Žuža: Položit ćemo vijenac pred spomenik antifašizmu

– Znam, ima i kod nas grešaka. I mi dragovoljci griješimo u našoj rezerviranosti. Ni  mi nismo ponekad spremni svojim kompromisima pokazati u kojem smjeru želimo poticati društvo na promjene. Nedavno je eto prošao 3. svibnja. Dan u kojem je moja Rijeka 1945. godine oslobođena od fašizma. I opet se mi dragovoljci nismo pridružili ostalima i položili vijenac ispred spomenika posvećenom tom događaju. I mislim da smo pogriješili. Jer to je jako važan dan u povijesti moga grada, moje Rijeke. Potrudit ću se da to dogodine ispravimo. Da položimo i mi, dragovoljci vijenac. Ono čemu se nadam je upravo želja da ta naša gesta potakne i ostale, one koje ponekad neopravdano doživljavamo kao »drugu stranu«, na promjene razmišljanja i ponašanja. Da, uistinu mislim da bi ta naša gesta pomogla boljem razumijevanju i tako nam potrebnom zajedništvu – zaključio je brigadir Žuža.

Krivnja na sustavu

Brnelić i njegova ekipa odlučili su stvoriti satniju koja će se s mnogo uspjeha suprotstaviti puno snažnijem neprijatelju. U startu je okupljala svega 30-ak bojovnika. S vremenom je došlo i njezino institucionalno priznanje, kao i formalni osnutak 15. rujna 1991. godine. Što znači da uskoro slave 27. rođendan kojeg sasvim sigurno ne bi bilo bez – hrvatske slobode.– S obzirom na to da sam prošao sve bitke do oslobođenja Hrvatske, da su nam zapovjednici bili generali Ante Roso i Ante Gotovina, da smo dobili najkvalitetnija moguća vojna znanja, odgovorno tvrdim da sam uvijek bio protiv bilo kakvog zločina, baš kao što sam i za njegovo priznavanje ako se dogodi. Ali izvan je svake pameti nama prišivati svojevrsni odijum, na čemu rade i mediji, prema kojem smo mi dragovoljci nekakvi sumnjivi tipovi. Moja je postrojba 1994. godine postala dijelom 1. Hrvatskog gardijskog zdruga. Bi li to bilo moguće da smo bili »problematični«. Ne sigurno da ne bi jer i Hrvatska je vojska bila pod stalnom pažnjom snaga NATO-a koji su sasvim sigurno iznimno stručno oblikovana vojna sila. Bio sam djelatni časnik do 2001. godine, danas sam već i djed. Ma svi mi, očevi i djedovi, možda smo mogli biti ustrajniji i u slobodi. Možda smo kao i na samom početku pokazati upornost u oblikovanju povijesne istine baš onakve kakva je bila, sigurno bi nas se drugačije doživljavalo – zaključio je Brnelić.Istina, no krivnja je ipak na sustavu, na društvu, na obrazovnom sistemu. Čemu da netko tko je svoju sigurnost i život stavio na raspolaganje hrvatskoj slobodi 1991. godine, svoju istinu mora tražiti i u ovom tisućljeću! Na kraju krajeva, i to bi im se zamjerilo kao – nametanje istine. Da su dragovoljci toliko sporo i toliko birokratski razmišljali u ovo doba 1991. godine, od hrvatske samostalnosti ne bi bilo ni H. Vrijeme je da se netko, a prvenstveno je to zadaća saborskih zastupnika, nad time zamisli te da se krene u stvaranje novog hrvatskog jedinstva. Nastavi li se današnjim putem u kojem dominiraju međustranačka prepucavanja, pa i mržnja, hoće li dragovoljačka nesebičnost i žrtva biti uzaludni?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija