Simke se utopio, nošen nabujalom Rječinom, a da mu nitko nije pružio ruku spasa. Jedino što bi nas možda nakon takvih tragedija malog, običnog čovjeka bar malčice moglo utješiti je da smo iz toga barem naučili lekciju - hrabrost je odabrati nenasilje
Da je kojim slučajem Vitomir Jovičić Simke bio poznata osoba, unatoč užurbanom ritmu naše svakodnevice sjetili bismo ga se makar ako čitamo rubriku “Na današnji dan”.
U njoj bi pisalo – prije sedam godina na mostu iznad Rječine pokraj hotela Continental, u 36. godini ubijen je Vitomir Jovičić Simke. Neki bi tada zapitali tko je uopće taj Simke, a neki bi se sjetili Dobrog duha grada Rijeke, kako su ga znali zvati, kojeg je tada, preko ograde u rijeku, bez ikakva povoda, bacio Arnold Uremović.
Simke se utopio, nošen nabujalom Rječinom, a da mu nitko nije pružio ruku spasa. Jedino što bi nas možda nakon takvih tragedija malog, običnog čovjeka bar malčice moglo utješiti je da smo iz toga barem naučili lekciju – hrabrost je odabrati nenasilje, sažetu na spomen pločama što su postavljene u Rijeci na Trgu svete Barbare te na mostu ispred Konta, mjestima gdje su oduzeta dva nedužna života, creskoga studenta Aleksandra Abramova i Vitomira Jovičića Simkea.
Ubojstvo iz dosade
Priča o tragediji koja se dogodila Simkeu je odraz našeg društva i treba biti dokumentirana na ovaj način baš zato jer je višeslojna. Ne samo zato što njega više nema i što je to okrutno ubojstvo, zapravo na neki način – ubojstvo »iz dosade«. Tu je i činjenica da su ispitana 74 svjedoka, odnosno da se sve događalo u neposrednoj blizini velikog broja ljudi bez da je itko to pokušao spriječiti, što možda još više govori o otupljenosti društva. Treća dimenzija je sam Simke koji bespomoćan i bezopasan kakav je bio nije bio u mogućnosti braniti se i koji je još jedan tragičan primjer da ni dan danas naše društvo ne štiti najslabije i drugačije, koji onda postaju najlakše žrtve nasilnika. To je ujedno i priča o gubitku drage osobe, no i priča o mladićima koji su uspjeli preko društvenih mreža pokrenuti akciju preko koje su pronađeni svjedoci i olakšana policijska istraga. Simke je vrlo brzo postao simbol filozofije »hrabrost je izabrati nenasilje« i njegova je smrt izazvala veliki revolt građana, pojašnjava Ana Mušnjak, redateljica filma “Simke – kako je nestao dobri duh Rijeke”, čija je premijera održana u listopadu 2014.
Nitko od brojnih okupljenih utopljeniku nije priskočio u pomoć, što je zgrozilo mnoge koji su o događaju saznali u danima što su uslijedili. Film Ane Mušnjak naknadno je donio razna tumačenja zašto je to tako, među kojima su mnoga išla prema signiranju zakona grupe, u kojoj proporcionalno njenoj veličini raste i odsutnost individualne odgovornosti, odnosno prema obrani mladeži vjerojatno uplašene mogućom odmazdom nasilnika.
No zato je jedna druga mladež krenula u potragu za istinom te svojim Facebook aktivnostima pomogla policiji da uspješno razriješi slučaj Simkeova ubojstva i strpa iza rešetaka nasilnika koji je predugo hodao nekažnjen za zločine koji su vodili prema najtežem – ubojstvu.
Nesretni Simke, mladić s posebnim potrebama, bio je vrlo omiljen. Te je noći ispred okupljališta mladih u središtu grada, kod hotela Continental; umjesto društva s kojim će se zabaviti, naletio na bahatog riječkog nasilnika poznatog po premlaćivanju mladića samo zato jer je imao dreadlockse, kao i premlaćivanju psa spomenutog mladića, razbijenom bocom po licu je izrezao i jednog Riječanina, a u trenutku kad mu se sudilo za ovaj zločin protiv njega bilo je devet aktivnih kaznenih predmeta.
Uremović ga je najprije ponižavao i tjerao da pleše, a zatim ga je bez ikakvog razloga podigao, odnio do ograde i s četiri metra visine bacio u hladnu i nabujalu Rječinu. Ubojica, a ni itko od prisutnih, nije skočio niti pomogao mladiću koji nije znao plivati i on se ubrzo utopio…
Arnold, koji je 2010. godine kada se dogodilo ubojstvo bio 24-godišnjak, osuđen je na Županijskom sudu u Rijeci na 12 godina zatvora za ubojstvo s neizravnom namjerom, a za to djelo je maksimalna kazna 15 godina. Cijeli postupak se vrtio oko toga je li to ubojstvo s neizravnom namjerom ili puno blaži delikt, prouzrokovanje smrti iz nehaja, što je tvrdila obrana, a za koje je kazna do pet godina.
Sutkinja riječkog Županijskog suda Ika Šarić i njeno vijeće na koncu su prihvatili da je to teže djelo, ubojstvo. No, obzirom na to da je po nalazu psihijatara Uremović zbog alkohola i svoje izopačene ličnosti bio smanjeno uračunljiv izrečena mu je kazna niža od maksimalne.
Suci u Zagrebu smatrali su da kazna treba biti manja, obrazlažući da je više trebalo uzeti u obzir da je ubojstvo počinjeno s neizravnom namjerom, pa se onda i olakotne okolnosti, kao što su smanjena ubrojivost optuženika, mogu više cijeniti.
Simke se utopio, nošen nabujalom Rječinom, a da mu nitko nije pružio ruku spasa. Jedino što nas, možda, nakon takve tragedije bar malo može utješiti je da smo iz toga barem naučili lekciju.
Jesmo li? Hoćemo li zastati i promisliti prije nego što naglo reagiramo, sagledavajući naše djelovanje par koraka unaprijed, uvidjeti da neki naš naizgled bezvezni postupak može nama i drugima oko nas promijeniti, pa čak i oduzeti život? Hoćemo li biti toliko ljudi pa povući ruku kojom smo željeli udariti i hoćemo li biti dovoljno hrabri pružiti ju u trenucima nevolje i nekom tko nam nije prijatelj, bliska osoba, član obitelji?
