Jedino se još trg zove isto – Titov trg. Sve drugo na tom, maršalovom trgu, dio je daleke povijesti. Žive, doduše, neka sjećanja, ali i ona polako blijede. Pitanje je stoga koliko se još Riječana sjeća toga da se na tom, nekoć glavnom križanju glavnih gradskih ulica, odvijao dobar dio života grada.

  Sve je manje onih koji pamte Titov trg pokriven kockama od granita, trolejbus koji se po njima trucka prema svom redu vožnje, umornih i znojnih radnika koji teret prevoze na seoskim zaprežnim kolima (s upregnutim konjima)… Umjesto semafora, tamo je bio »saobraćajni milicionar«.

  Poput nekog dirigenta, on je regulirao promet s drvenog pijedestala, dok je iza njegovih leđa prometni znak govorio gdje je put za Trst, koji nikad nije postao naš, ili za Zagreb… Ovih simbola tog minulog vremena na trgu koji unatoč novom i dramatičnom dobu prkosno nosi svoje staro, iako po nekima proskribirano ime, nema već sigurno pola stoljeća. Tadašnja Rijeka lijepo je sačuvana na jednoj crno-bijeloj fotografiji, fotografiji vjerojatno najdugovječnijeg i najproduktivnijeg riječkog fotoreportera, Petra Ćuće Grabovca. Upravo zbog te svoje neprocjenjive dokumentarne važnosti, fotografija koja govori o jednom toliko uobičajenom, svakodnevnom trenutku života grada kojeg uglavnom više nema, glavni je razlog tome da je izdavač Adamić njome ilustrirao naslovnicu monografije »Rijeka« Petra Ćuće Grabovca, a nama sasvim dovoljan poticaj za potragu.

 

 Visok i mršav

– Naravno da sam se prepoznao na toj fotografiji. Kako i ne bih; onako visok i mršav milicajac 1961. mogao sam biti samo ja – s puno sjete kaže Boris Kusturin 52 godine kasnije, dok u svojim rukama drži Grabovčevu monografiju koja je brzo pronašla put do čitatelja.

  Međutim, zaborav eto čini svoje, tako da je danas 80-godišnjem Borisu Kusturinu trebalo određeno vrijeme da može s velikom sigurnošću ustvrditi kad je ova fotografija zapravo snimljena. Njegova dilema je bila – 1961. ili 1962. Naime, administracija Petru Grabovcu nije baš ležala, tako da je s ove fotografije izostao nadnevak.

Slušaj zviždaljku

– Na fotografiji se to ne vidi, ali saobraćaj smo regulirali i zviždaljkom koja je bila u džepu ili za opasačem. I ruke su stalno bile u pogonu; one su bile naše glavno sredstvo regulacije, umjesto crvenog, žutog i zelenog svjetla. Smjena na Titovom trgu počinjala je ujutro u šest. Trajala je do devet navečer. U smjeni nas je obično bilo po dvoje. Mijenjali bismo se nakon svakih sat, ili najviše dva sata. Kako kada. Čovjek više jednostavno ne bi mogao izdržati. Kolega na pauzi imao je privilegiju skloniti se u obližnjem Kontinentalu ili pak u biljetarnicu Autotroleja, gdje su se okupljali vozači i radili smjenu. Iznad je bila terasa sa šankovima; u ono vrijeme je to bio strahovito živ dio grada. Prometa tada, početkom šezdesetih, uglavnom nije bilo puno, ali i to se brzo promijenilo. Vidite, ova zaprežna kola: e, ona vam stižu s Delte. Da, iz luke. Preko Titovog trga vraćaju se u Rijeku ili idu gore, na Sušak. Tada su se za transport tereta koristili isključivo konji. A konje su držali Grobničani, govori Boris Kusturin koji se, kako kaže, nije baš proslavio u ispisivanju prometnih kazni, mada je i tada bilo nesavjesnih, pijanih i prebrzih vozača:

  – Pa bilo je i tada grubijana koji su pokušali voziti kroz »crveno«, što je automatski značilo sudar s vozilom iz suprotnog smjera. E, onima koji nisu poštovali naše znakove, pisane su kazne. Znam da se svašta danas zna govoriti o ondašnjoj miliciji, ali ja pouzdano velim da nismo kod vozača izazivali neki pretjerani strah; znali smo čuti svakojakih psovki, čak i prijetnji. Bilo je i onih koji su bili spremni napraviti barufu. Dobro, ne tako često. Takve smo pokušali urazumiti miroljubivim metodama.

 

 Trolejbusi puni radnika

Boris Kusturin dodaje da je promet na Titovom trgu bio većeg intenziteta u dva intervala: između šest i sedam, najkasnije do osam. Kad je, dakle, industrijski proletarijat masovno odlazio na posao u svoje tvorničke hale kojih u Rijeci doista nije nedostajalo.

Opširnije u tiskanom izdanju