Legendarna postrojba

Pripadnici riječke 111. brigade: Oslobađanje domovine je ponos s kojim živimo

Darko Pajić

Foto V. Karuza

Foto V. Karuza

Bili smo tada najbolji na svijetu. Vrijeme prolazi, danas se puno toga izgubilo, ali je taj osjećaj prisutan svaki put kad se okupimo. Što se više vremenski odmičemo od Oluje nameće se zaključak o velikoj povjesnoj ulozi koju je odigrala naša generacija za sve buduće naraštaje – mi koji smo u Oluji sudjelovali s tim ćemo osjećajem ponosa zauvijek živjeti, kažu u 111.



Bila je to prava borba. Oluja je u vojnom smislu bila nevjerojatan prizor. Rat u punom spektru. Gorjelo je nebo i zemlja. Letjeli su zrakoplovi njihovi i naši, pucalo se žestoko topništvom, protuoklopno, raketno, protuzrakoplovno, svime i sa svih strana.  Mi vojnici smo se ubijali na dva metra, u divljoj šikari, na teškom i nepreglednom terenu, miniranom i opasnom. Ponekad je doista bilo i borbe prsa o prsa. Straha ima, jer se svatko pametan boji, ali kolebanja nije bilo. Kao rijetko kad u životu, postojalo je u nama čvrsto uvjerenje da nema zaustavljanja, taman da nas i pola pogine. Kad je prije napada rečeno da idemo i nećemo stati do državne granice znali smo da će to biti generacijsko ostvarenje svih nas.


Ljudi su praktično četiri godine čekali taj trenutak, svima je bilo dosta tog odugovlačenja i pitanja: Kad ćemo već jednom krenuti i riješiti se neizvjesnosti za sva vremena?. Iako je Hrvatska ranije stekla nezavisnost i državnost, još uvijek nije imala ćitav svoj teritorij pod kontrolom. U toj točki se sve integriralo u jednu široku sliku, sav naboj, želja, motivacija i odlučnost. I bilo bi lijepo još barem jednom u životu osjetiti takvo zajedništvo…


Kruna svih pobjeda


Ovim riječima naši sugovornici opisuju svoje sjećanje na Oluju, na poginule i preživjele suborce, ratne uspomene, zgode i nezgode. Bojnik Denis Deković je u vrijeme Oluje bio načelnik Stožera 111. brigade. Natporučnik Tihomir Buterin bio je zapovjednik 1. bojne 111. brigade. Natporučnik Ivica Ažić bio je dozapovjednik 3. bojne 111. brigade, a natporučnik Tihomir Tondini bio je dozapovjednik 2. bojne, a zapovjednik bojne je postao u dramatičnim okolnostima 4. kolovoza oko 5 ujutro nakon što je zapovjednik, satnik Zoran Turčić praktično na početku akcije poginuo. Rajko Samueli Kačić je prije Oluje bio inžinjerac-pionir, ali se u 111. brigadu vratio točno jedan dan prije početka Oluje. Kaže da nije želio propustiti akciju koja je postala kruna svih pobjeda u Domovinskom ratu. Zato se priključio izvidničkom vodu. Dvadeset godina kasnije svatko od njih ima mnoga sjećanja na te dane, mnoštvo anegdota i različitih doživljaja, često opasnih, ponekad čak i šaljivih. Osim zajedničkog iskustva u Oluji spajaju ih godine provedene u 111. brigadi. Zanimljivo je da su svi oni u 111. brigadi bili praktično od početka, te su upravo u njoj izrasli u zapovjednike i stekli veliko ratno iskustvo.



 Tihomir Tondini pojašnjava priču, koja je pomalo ušla u legendu o tome  kako je 111. brigada u Oluji zbinula baku hrvatskog nogometnog reprezentativca Mikija Rapaića.  – Bilo je to pet-šest dana od početka akcije. Na području gdje smo bili stacionirani vidio sam da stupovi struje vode do jednog manjeg sela i krenuli smo vidjeti tamo.  Išao sam zaraslim seoskim putem i u daljini vidio obris nečije glave. Zalegao sam i kad mi je osoba prišla, podigao pištolj. Baka je išla ravno na mene. Uplašila se, a ja sam upitao: »Bako gdje je vojska«. Kaže ona »nema nikoga već pet dana«. Otišli smo do kuće.  imala puno paketa od Unprofora, konzervi, držala je i blago. Ispekla nam je jaja i spremila još ponešto za jelo. Dok sam sjedio ugledao sam na prozoru veliki štos razglednica, bilo ih je iz svih dijelova svijeta. Madrid, Tokio i sve od nekog Mikija. »Bako tko ti je to, ovaj je obišao cijeli svijet?« »Moj Miki, znaš ti nj ega, on je igrao u Hajduka.« I tako malo po malo, ispostavilo se da je riječ o Mikiju Rapaiću. Dala mi je broj telefona, zvali smo Mikijevog strica u Sisak, savjetovali da netko dođe po baku, jer je to ipak najsigurnije. Dva dana kasnije došli su po nju, govori Tondini na kojeg se nadovezuje Buterin.– Na račun tog događaja jednom sam na Jarunu u Zagrebu popio nekoliko pića. Čovjek je vidio da sjedimo za stolom i imamo oznake 111. brigade, prišao nam je. Nisam u prvom trenutku ni shvatio da je to Miki Rapaić. Pitao je odakle smo i može li nas počastiti zbog svega onoga što se dogodilo s njegovom bakom.


Da bi se opisala važnost 111. brigade, koja je ostavila dubok pečat u priči o sudjelovanju Riječana, Primoraca, Gorana i mnogih drugih u Domovinskom ratu, najbolje se na trenutak okrenuti brojkama. Povijest 111. brigade kaže da je nešto manje od 10 tisuća vojnih obveznika u Domovinskom ratu prošlo kroz brigadu, najviše iz Rijeke, Primorja i Gorskog kotara, ali i iz cijele Hrvatske. Ukupan broj onih koji su imali čast na rame prišiti znakovlje 111. brigade puno je veći kad se pridodaju ročni vojnici koji su prošli obuku u postrojbi sve do njezina gašenja 2000. godine te se s njima ta brojka penje na oko 27 tisuća vojnika koji su prošli kroz 111. brigadu. Ova je postrojba doista ratovala diljem Hrvatske, prošla praktično sve položaje u Lici, bila i u Bosanskoj Posavini, te cijelo vrijeme služila kao svojevrsni rasadnik kadrova, bilo vojnika ili zapovjednika u OZ Rijeka, a kasnije u ZP Gospić, jer su mnogi prošli broz 111. brigadu, a zatim preuzimali vođenje drugih postrojbi.


Od jeseni 1991.


Sve bitke je teško i pobrojati, ali treba napomenuti da se prvo bojno djelovanje 111. brigade dogodilo 23. rujna 1991. godine na potezu Gospić – Medak, kao i da su do kraja te 1991. uslijedile borbe u Drenovom Klancu koji je bio prvo značajnije oslobođeno područje u Lici. Bitke su slijedile i na području Glibodola i Dabra, a posebno značajna bila je bitka za Ramljane (nakon pada Čanka), kojom je A bojna 111 brigade, bojem u susretu, spriječila presjecanje jedine prometnice koja povezuje Otočac i Gospić te obranila skladište sa 7 milijuna litara goriva. U rujnu 1992. godine TG 111. brigade bila je u Posavini u BiH, gdje je sudjelovala u borbama na tzv. Koridoru ne izgubivši ni metra branjenog teritorija.


U nastavku operacije postrojba je sudjelovala u oslobađanju Vidovica, do kraja rata  jedinog slobodnog teritorija na desnoj obali Save. Osim toga 111. brigada je sudjelovala u operaciji Medački džep, a zatim je tijekom 1994. godine postrojba držala položaje na praktično cijelom Velebitu, dok se istovremeno provodila obuka i naoružavanje za one najvažnije vojne operacije koje će uslijediti. Prvo Bljesak, gdje je zadaća bila obrambenog karaktera s ciljem vezanja neprijateljskih postrojbi na području od Perušićke kose do Gospića. Nakon toga na red je došla Oluja. U cijelom Domovinskom ratu 111. brigada imala je ukupno 53 poginula, te oko 280 ranjenih pripadnika. U Oluji je sudjelovalo oko 3500 ljudi iz 111. brigade. Neki od njih nisu bili ni pozvani, već su se sami javili, jer nisu željeli propustiti oslobađanje okupiranog teritorija. Kod onih koji su pozive dobili vrijedi istaknuti da je upravo na području Primorsko-goranske i Istarske županije odaziv za Oluju bio najveći, negdje oko 85 posto. Ukupno je u Oluji 111. brigada imala 7 poginulih pripadnika. Koliko su bili žestoki sukobi na samom početku akcije najbolje se vidi iz podatka je već do 12 sati 4. kolovoza, postrojba imala 5 poginulih. Tog prvog i najtežeg dana u Rastiku na području Ličkog Osika poginuli su Petar Drakula, Miloš Dujmović, Božidar Miškulin, Darko Modrić i Zoran Turčić. Velimir Gašparac je poginuo 7. kolovoza u Ličkom Osiku, dok je Ivo Kusturin smrtno stradao 12. kolovoza u Krugama u blizini Donjeg Lapca.


Rat traži maksimum


Kako navodi Deković, ključ uspjeha u Oluji dobrim dijelom se krije u onome što je postrojba radila tijekom 1994. godine. Tada je bitno promijenjena zapovjedna struktura i pristup obuci, uvedena je veća disciplina i čvršća obuka. Unificirano je naoružanje i kompletirano od streljiva do topništva, tako da je 111. brigada postala još ubojitija za napadna djelovanja velikog opsega. Sve su postrojbe brigade propisno popunjene streljivom i opremom. Puna oprema vojnika težila je oko 55 kilograma, ali je u borbu svatko ipak nosio manju težinu. Negdje oko 25 kilograma i sve to u okolnostima koje su bile užasno teške. Pod neprijateljskom vatrom, na miniranom i nedovoljno poznatom i preglednom terenu uz velike vrućine 


– Mislim da ne postoji ljudska djelatnost koja zahtjeva više organizacije, fokusa i integracije od rata. To je nemilosrdna organizacija i traži se maksimum od svakog čovjeka, koji prije svega riskira vlastiti život.  Ništa ne može toliko čovjeka iscrpiti kao borba u ratu, to je psihičko i fizičko cijeđenje. Tog prvog dana i noći nije bilo šanse niti za odmor niti za predah, nismo mogli dovesti nove snage, nije bilo ni vode. Ono što je čovjek nosio to je i imao, ništa više, govori Deković.


Kad se znalo da se ide u napad?


– Znali smo mi i puno prije da ćemo biti u Oluji. No, službeno je otprilike 8 dana ranije počelo pisanje zapovjedi, prekinuta su školovanja koja su bila u tijeku. Tada se i zapovijednik brigade Svetko Šare vratio iz Zagreba sa školovanja u postrojbu. Zapovjednici bojni i diviziona su 48 sati ranije znali točan datum i sat početka napada, a vojska je saznala 24 sata prije same operacije. Međutim, još negdje u travnju 1995. godine bili smo na stožernim trenažima i uvježbavanjima, govori Tihomir Buterin, koji sa suborcima opisuje što je točno 111. brigada morala napraviti u Oluji. Postrojba je bila na desnom krilu glavnog smjera napada Zbornog područja Gospić sa zadaćom zauzimanja prve crte obrane protivnika i izbijanja na strateški izuzetno važno brdo Zubar. Potom je trebalo zauzeti vrhove iznad Ličkog Osika prema cesti za Korenicu i spojiti se sa 118. brigadom i 9. gardijskom brigadom te na taj način staviti Lički Osik u okruženje. Riječ je bila o području širine gotovo 6 kilometara na potezu sela Urije, Rujnica i Novoselija u neposrednoj blizini Ličkog Osika. Napad se odvijao kroz šumu Rastik, slabo preglednu i zaraslu šumu s puno paprati na miniranom terenu, a neprijateljska linija bila je utvrđena uz željezničku prugu. Prethodno su obavljena izviđanja terena, što je bio prilično riskantan, ali izuzetno važan posao u kojem su uz izvidnike sudjelovali svi zapovjednici postrojbi brigade kako bi se upoznali s terenom i s borbenim rasporedom neprijatelja. Rajko Samueli Kačić stigao je praktično u posljednji trenutak.


Strah, ne i kolebanje


– Došao sam bez poziva, jednostavno sam uzeo oružje i došao kad su mi kolege rekle da bi brigada uskoro mogla ući u povijest. Znao sam što se sprema i nisam to htio propustiti. Sjećam se da sam došao dan prije oko podneva. Ponudili su mi da pojedem nešto, neku juhu, iako mi nije bilo do jela. Pomislio sam da mi to možda može biti zadnji obrok u životu. Neposredno prije išao sam u izviđanje do pruge, moram priznati da nisam ni znao gdje sam točno došao, bio je mrkli mrak i držao sam se kolega koji su bolje poznavali teren. Baš je s pruge odmah počela pucnjava. Točno u 5 sati, govori Samueli Kačić. Na jednostavno pitanje što čovjeku prođe kroz glavu u tim zadnjim satima prije akcije, našim sugovornicima nije tako lako odgovoriti. Svi su oni bili iskusni vojnici svjesni da im zadaća neće biti laka, svjesni i odgovornosti za vojnike koje vode u bitku. 


– Nisam primjetio da je bilo kolebanja, iako je straha bilo, jer se svatko pametan boji. No, nismo morali intervenirati i raditi zamjene u zadnji čas. Svatko je znao da krećemo i imao u glavi jednu misao. Idemo svi, idem i ja, govori Tondini. I ostali se prisjećaju da velikih motivacijskih govora nije bilo. No, svi su od zapovjednika brigade, brigadira Svetka Šare, mogli čuti onu najvažniju poruku na postrojavanju u selu Klanac kod Gospića dan prije Oluje. Poruka je bila: Ovog puta nema stajanja, ide se do državne granice sa željom da se postrojimo u istom broju na kraju provedbe zadaće. Čekanja i oklijevanja više neće biti. U takvoj atmosferi čekala se presudna bitka, a za visoki moral i odlučnost zaslužna je bila i povezanost pripadnika 111. brigade. 


– Mi smo svi krenuli kao vojnici, a kroz godine rata smo izašli u zapovjednike. Znali smo kako vojnici razmišljaju, međusobno smo se dobro poznavali i od prvog dana bili zajedno. Tako je stvoreno jedno dodatno povjerenje, koje je bilo jako važno u tim danima, govori Buterin, a ostali pridodaju kako je jako važno bilo da zapovjednici idu sa vojskom, da preuzimaju rizik, jer je tada i vojniku lakše. Iako je to u vojnom smislu nepotreban rizik zato što postrojba u trenu može ostati bez najvažnijih zapovjednika. I tu treba napomenuti tko su bili ljudi koji su zapovjedali 111. brigadom. Prvi zapovjednik bio je Sergio Rabar, a zatim tu dužnost preuzima Frano Primorac, te nakon njega Svetko Šare, koji je i najduže zapovjedao postrojbom. Tijekom školovanja mijenjali su ga Nikola Škunca i Ivan Nekić, pa Denis Deković, te Ivan Antić i Josip Mrše.


  Bliska borba


Tihomir Tondini se prisjeća okolnosti netom prije početka Oluje. 


– Ja sam dan prije akcije na popunu dobio 84 vojnika, koji ranije nisu bili u našim postrojbama. Rasporedili smo ih i izmješali u niže ustrojbene cjeline bojne po postrojbi tako da imamo grupe po 11-12 ljudi. I ja sam imao 12 ljudi u toj grupi i sjećam se da smo čekali negdje oko 2 sata ujutro. Stajali smo između kuća. Proveo sam puno noći na otvorenom, ali se stvarno ne sjećam tako tamne noći. Htio sam im reći nekoliko riječi, pokušati ih malo ohrabriti. Rekao sam: “Uzmite pušku u ruku, nategnite metak u cijev, pa zakočite pušku. Dečki, tko se zna pomoliti, neka to učini, a poslije toga idemo.” Tada je jedan od novaka s popune pao na leđa i počeo se tresti cijelim tijelom. Nikada takav prizor ranije nisam vidio. Nekako smo ga smirili, odnijeli ga u jednu kuću, bio je to sanitet i tu smo ga ostavili, prisjeća se Tondini.


Ti prvi sati bili su najgori i najteži. Od 5 ujutro otvorila se bliska borba. Od toga su možda i gore bile mine, jer su mnogi u tim prvim satima stradali od mina. 


– Mi smo imali inžinjerca s nama u grupi, koji je otvarao prolaz kroz naša minska polja. Ljudi su mislili ili su barem željeli da je tako, da on otvara sva minska polja na koja nailazimo. Međutim, kad smo ušli u teren neprijatelja, onda se prolazilo s Božjom pomoći. Nakon što smo zauzeli  prvu crtu kod pruge naši su inžinjerci otkrili čitav niz minskih polja. Čak smo imali donekle i sreće pri prolazu, moglo je i gore završiti, dodaje Tondini.


 Nagori su bili prvi sati


I ostali dijele mišljenje kako su upravo ti prvi sati bili najgori. Bez obzira na kvalitetne planovi se u hodu mijenjaju sukladno promjenama situacije i tu do izražaja dolaze sati i dani intenzivne obuke, vježbi i trenaža, a situaciju je dodatno otežao nesretan događaj u kojem je, praktično, neposredno prije negoli je operacija i počela, točno u 4 sata i 20 minuta, postrojba izgubila zapovjednika 2.bojne Zorana Turčića i ročnog vojnika Miloša Dujmovića. Bilo je to u trenutku uvođenja postrojbe u borbeni raspored neprijatelja.


– Ušli smo praktično u “živi” rov neprijatelja. Kad su ljudi krenuli čulo se odronjavanje kamenja oko pruge i prvo je jedan od njihovih na straži počeo pucati, a onda su se svi digli i krenula je žestoka paljba. Tada je stradao Zoran. Taj prvi dodir je bio najgori, imali smo puno ranjenih i poginulih. Samo iz treće bojne je ranjeno tridesetak ljudi. Nažalost, takve su stvari bile neizbježne. Bila je to bliska borba na 30 do 40 metara razmaka, pucalo se nemilice i žrtava je moralo biti. Borba gotovo prsa o prsa bila je u tim trenutcima više pravilo nego iznimka. Dosta je ljudi stradalo od mina pogotovo na početku, pojašnjavaju naši sugovornici.


Deković dodaje kako u klasičnom vojničkom smislu Hrvatska vojska nigdje nije imala borbenu premoć za napadno djelovanje, koja bi trebala biti tri naprema jedan.


– U svim smo elementima bili ispod toga što još više govori o uspjehu operacije i izuzetnoj uvježbanosti postrojbi. Uz lijevu granicu područja odgovornosti ZP Gospić, a na glavnom smijeru napada OS RH nastupala je 1. gardijska brigada smijerom Glibodol-Saborsko-državna granica. Mi smo bili dio snaga na glavnom smjeru napada za Zborno područje Gospić. Uz nas na desnom krilu na lijevom krilu napadale su 9. gardijska brigada i 118. brigada. Zapovjednik Zbornog područja general Mirko Norac je stavio svoje najjače postrojbe na glavni smjer napada. Ako pričamo o otporu neprijatelja on je bio vrlo žestok pogotovo prvog dana. Mi smo im presjekli komunikaciju na relaciji Lički Osik-Barlete, a oni su odmah te prve noći pokušali napraviti proboj i tada se vodila žestoka borba na tom području. Sjećam se da sam u jednom trenutku čučnuo na prugu na trenutak, a onda mi se metak zabio u prag ispred mene. Da sam bio samo 20 centimetara naprijed probilo bi me cijelog, govori Deković dodajući kako je tog drugog dana oko 12 sati postrojba osvojila Zubar, gdje je zabijen hrvatski stijeg. Time je ona bliža zadaća 111. brigade u Oluji obavljena, ali akcija ni blizu još nije bila gotova. Uslijedile su dopunske zapovjedi, daljnji pokret, progon neprijatelja i oslobađanje teritorija. Na simboličan način, 111. brigada je tih dana napravila puni krug i ponovo je prolazila područja od Kapele do Velebita, gdje je provela niz godina, samo što je ovog puta bila riječ o pobjedničkoj vojsci. Na tom putu su nailazili na tek sporadični otpor, a neprijatelj se uglavnom povukao ostavljajući za sobom naoružanje, ne samo puške i streljivo, već i topove, tenkove, sve što nisu mogli ponijeti sa sobom u povlačenju.


Kilometri hoda


– Mi smo Oluji imali 54 ranjenika i 7 poginulih. Kaže vojna teorija da je broj ranjenika uvijek tri puta veći od broja poginulih, ali ovdje nije bilo tako, jer je to bila bliska borba, govori Deković. Na pitanje koliko su prepješačili tih dana, koliko je kilograma izgubljeno svi se slažu da je najmanje 50-tak kilometara hoda u pitanju. Izgubljeno je podosta kilograma, malo kome je bilo do jela, energija je bila u ogromnom adrenalinu i motivaciji. 


Briga o zarobljenicima i civilima obavljena je sukladno zapovjedima, primjerno i korektno u skladu sa Ženevskom konvencijom i propisanim tretmanom. U praksi je često na oslobođenim područjima bilo ponajviše starijih ljudi, mnogi od njih su ostali u svojim kućama, neki su predani Unproforu ili Vojnoj policiji. Ali se sa svima postupalo korektno i u tom segmentu nema ni najmanjih propusta 111. brigade. Na pitanje kad je doista završila Oluja nije sasvim lako dati odgovor.


– Naše neposredno borbeno djelovanje trajalo je dva dana. Izlazak na državnu granicu na području od Korenice i Martin Broda, uz rijeku Unu, obrana i držanje položaja značili su i zaokruživanje zadaća 111. brigade u oslobađanju okupiranih područja. No, pravi kraj rata za 111. brigadu u stvari se dogodio tek u prosincu 1995. godine kada se postrojba vratila u Rijeku, kaže Deković. Nažalost, nikada se nije dogodilo da se cijela postrojba odjednom vrati u svoj matični grad, a Rijeka također nikada nije dobila pravu priliku pripremiti doček svim pripadnicima 111. brigade.


Mnogi nisu imali priliku doživjeti pobjedničko pojavljivanje u svom gradu, iako se ono dogodilo za dio postrojbe.


– Ja sam bio na dočeku, bilo je to negdje u drugoj polovici kolovoza. Sjećam se da je jaka kiša padala kad smo došli, ali je svejedno Korzo bilo puno. To je dokaz da je narod bio s nama. Meni je bila velika satisfakcija vidjeti i osjetiti taj doček na Korzu, žao mi je samo što nisu svi bili tamo, govori Ažić, koji zatim nudi svoj pogled na Oluju.


 Najvažniji dan hrvatske povijesti


– Kroz te četiri godine rata svatko je morao neke svoje životne ciljeve izmijeniti. Taj je rat bio centralni događaj u našim životima sve dok je trajao. Oluja je bila kruna, ono za što smo tih 4-5 godina živjeli. Tko je prošao rat ne može to na neki drugi način gledati, zaključuje Ažić.


Deković u zaključnim riječima naglašava kako se danas Domovinski rat  sažeo u dva događaja, pad Vukovara i proslavu Oluje u Kninu, dok je ostatak rata nekako zanemaren.


– Smatram da se jubilarne proslave trebaju održavati u Kninu, dok bi  ostale trebale biti u nekim drugim mjestima, kojima bi se onda dalo na značaju, jer se Domovinski rat događao svuda, a ne samo u Vukovaru i Kninu. Moja ocjena Oluje? Bili smo najbolji na svijetu tada. Vrijeme prolazi, danas se puno toga izgubilo, ali je taj osjećaj prisutan svaki put kad se okupimo. Što se više vremenski odmičemo od Oluje nameće se zaključak o velikoj povjesnoj ulozi koju je odigrala naša generacija za sve buduće naraštaje, kaže Deković.Buterin kaže kako je tužno što Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija nisu nikada organizirali mimohod, što se na taj način barem jubilarne obljetnice ne obilježavaju  u Rijeci. 

– To je najvažniji dan od osnutka hrvatske države, vjerovatno i najvažniji u hrvatskoj povijesti. To je temelj svega. Taj dan ne zaslužuje nikakve podjele. Svi tada trebaju biti zajedno, kao što je to bilo prije 20 godina, poručuje Buterin.


Tihomir Tondini naglašava kako je svakom normalnom čovjeku velika satisfakcija ukoliko može reći da je sudjelovao u stvaranju svoje države.


– Meni je to izuzetna čast, kao i mojoj djeci i cijeloj obitelji. Protokom godina sve se pomalo razvodnjava i to je neminovnost života. No, barem mi koji smo u Oluji sudjelovali s tim ćemo osjećajem ponosa živjeti i disati do zadnjeg dana i među nama neće biti podjela, kaže Tondini.


Rajko Samueli Kačić za kraj nudi sjećanje na prolazak Vlaka slobode kroz netom oslobođena područja.


– Sjećam se kako je nas nekoliko stajalo na željezničkoj stanici u Ličkom Osiku, koja je bila potpuno razrušena. Sve je bilo u ruševinama. Bili smo tamo i stajali dok je prolazio vlak, mahali smo, a netko je rekao: Gledaj ti koji je ovo dašak civilizacije i slobode stigao tamo gdje su do jučer ljudi krvarili i ginuli. Vlak je prošao točno tamo gdje smo se borili. I tada ti dođe u glavu što smo napravili i koliko je to veliko.