Viktor Shahini

Priča o legendarnom riječkom optičaru, koji je pobijedio i šanere. Mirovina mu ne pada na pamet

Biljana Savić

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Poznata riječka optika, prva privatna u Hrvatskoj, počela s radom još davne 1966. godine Počeo sam sa samo 50 okvira za naočale, i to mi ih je dao šogor 



Tamo negdje poslijeratnih devedesetih godina za vlasnika brendiranih naočala za sunce, koje su tada postale jako popularne, znalo se – ili ih je kupio od šanera, ili kod Shahinija. U državni Ghetaldus tada se zalazilo samo zbog dioptrijskih naočala. Bilo je jako važno jesu li te sunčane naočale original, jer je fejk bila navjeća zamka jeftinije varijante kupovine cvika kod šanera. Kod Shahinija je bilo puno skuplje, ali »oriđiđi«. Ali, snalazili smo se svakako jer htjeli smo originale, a na njima ne piše gdje su kupljene.


Malo tko od dvadesetogodišnjaka je tada razmišljao o tome da je na tom istom mjestu u Starom gradu, gdje smo zurili u naočale za sunce ako ih ne bismo mogli kupiti, Optika Viktor Shahini počela s radom još davne 1966. godine. Na istoj lokaciji gdje se nalazi još i danas, svoj renome temelji na obiteljskoj tradiciji koja seže od vremena prije Drugog svjetskog rata. Značajan je i podatak da je to prva privatna optika u Hrvatskoj.


Ali, tada 27-godišnji Viktor Shahini nije bio sam u dućanu.




– Rođen sam u Prizrenu, a prije no što sam došao u Rijeku, radio sam kod rođaka koji je imao optiku u Prištini. Moj šogor Mjeda je tada bio na ovom istom mjestu, a u to vrijeme nisi smio imati veliki privatni dućan, pa smo šogor i ja dijelili popola. Kazao mi je dok sam radio u Prištini: »Imam dućan, dođi«. I ja sam došao i ostao. On je bio sa mnom u ovom dućanu, pola prostora koji sam kupio od njega bilo je moje, a pola njegovo. Znate, tada je teško bilo biti privatnik, i sami znate da je u socijalizmu to bilo nepoželjno – pripovijeda nam Viktor Shahini.


Samo 50 komada 


Danas vitalni osamdesetogodišnjak koji još uvijek nije u mirovini, evocira događaje od prije 10-15 godina.


– Jedan je čovjek došao da mu stavim vijak na naočale i kaže mi, »znate ja sam vam bio predsjednik općine prije 20 godina, i krenuo sam vam zatvoriti dućan, pa mi je kolega rekao – nemoj, pusti, neka čovjek radi«. Ne znam kako se zvao, ali bilo mu je jako žao kad je nakon toliko godina došao k meni da mu stavim vijak u naočale, kao da je osjećao grižnju savjesti što mi je svojevremeno htio zatvoriti dućan, pa je olakšao dušu što mi je to rekao – pripovijeda nam Shahini i podsjeća da su tada u Rijeci privatnici bili fotografi, zlatari, postolari i urari.


– Zvuči smiješno, ali tada sam u radnji, kako smo tad nazivali dućan ili bilo koji obrt, imao samo 50 komada okvira za naočale, i to mi ih je dao šogor. A sada u dva prodajna i dijagnostička prostora imamo oko 3 tisuće dioptrijskih okvira i oko 2 tisuće sunčanih naočala. Gledajte, Ghetaldus je tada bio puno veći od moje radnje, bila je to državna tvrtka, no ja sam ipak imao bolje okvire za dioptrijske naočale, posebice za djecu, jer djeca su puno zahtjevniji kupci. Znate da mala djeca ne žele naočale, morate ih nekako privući nečim što im se sviđa, ona ne shvaćaju da se nešto mora, kao primjerice nositi naočale ako imaš dioptriju i zato sam odmah na početku imao raznolikije okvire za dječje naočale nego Ghetaldus, kaže nam Viktor Shahini.


Druga vremena 


No, danas su, kaže, druga vremena za optičare.


– Prije smo dobivali nalaz dioptrije od okulista, pa izrađivali stakla i stavljali u okvire. Danas su standardi drukčiji. Svugdje u Europi, pa i kod nas, optičar mora imati optometrista. Optometrist utvrđuje dioptriju. Moja sestrična u Prištini je oftalmolog, ali kaže da bi, kad bi otvarala optičku radnju, i ona morala na doškolovavanje za optometrista. Oftalmolozi se više ne bave dioptrijom, to je sad naš posao i zato ja ulažem u kadar i šest svojih djelatnika sam školovao u Ljubljani, još dvije su sad tamo na školovanju za optometriste – kaže nam legendarni riječki optičar.


Pitamo ga koji brend sunčanih naočala Riječani trenutno najviše kupuju.


– Možda najviše Dolce Gabbana, posljednjih godina i Bulgary, no Tom Ford je trenutno možda najaktualniji. Rijeka je malo zakazala, tu ne prolaze više skupe stvari kao u Zagrebu, iako je prije 30 godina bilo obrnuto. Ali uvijek sam gledao da imam kvalitetnu robu. Brend mi ponudi po 500 naočala iz kolekcije, sam ih odaberem stotinu ili dvjestotinjak – kaže nam Šhahini i dodaje da se moda naočala mijenja svake godine, baš kao i cipela i odjeće, s tim da se naočale ne kupuju svake godine, ali da moraju biti u trendu


I da, jako mu je važno da mu je dućan lijepo uređen.


– Vidim ja kad dođu stranci, pa kažu: »E, ovo je prava roba i lijep dućan«, budem jako ponosan, a to se često dogodi ljeti kad turisti dođu u grad. Jednom mi je jedan gospodin ulazio u dućan, pa izlazio, nekoliko puta u pola sata. Pitao sam ga treba li nešto, kako mu mogu pomoći, pa mi je rekao da je on profestor prodaje na univerzitetu u New Yorku i da je oduševljen kako se ophodim s kupcima.


Neopisiv osjećaj 


A kupaca ima svakakvih, kaže nam legendarni riječki optičar.


– Znate, ima kupaca koji dođu kupiti sunčane naočale i samo prolete kroz dućan za nekoliko minuta i krenu prema izlazu. Pitao sam tako jednu gospođu: »Mogu li vam pomoći, niste vidjeli sve«, a ona mi je rekla da misli da tu nema modela za nju. »Pa niste sve mogli vidjeti za dvije minute«, kazao sam joj i izvadio naočale kojima se oduševila kad ih je stavila na oči. »Pa kako ste znali«, pitala me je ushićeno. »A, kako ne bih znao, pa vidim vašu fizionomiju lica, znam kakav okvir vam pristaje, a vidim i vaš stil«. Znate, to se stekne s iskustvom, pa ne mogu 53 godine prodavati naočale, a da ne znam kupcu sugerirati koje će mu pristajati po fizionomiji lica – doznali smo od Shahinija.


Još uvijek se prisjeća pokojnog Galiana Pahora koji je bio njegov redoviti kupac, često mu u radnju dođe i Mario Lipovšek Batifiaca i brojni glumci, pjevači i političari.


– Volim kad mi kažu: »Ja sam kod vas kupio naočale prije 20 godina, i još su žive, vi ste bili i ostali legenda« – sretan je Shahini.


Ali najsretniji je stoga što je krajem prošle godine dobio Posebno priznanje za životno postignuće i promociju obrtništva i struke te plaketu Hrvatske obrtničke komore.


– Jako sam sretan, ne mogu vam opisati koliko me to razveselilo, da nakon više od 50 godina dobijem priznanje. To je neopisiv osjećaj, baš mi se lijepo poklopilo sa skorim odlaskom u mirovinu da me netko pohvali, da mi da priznanje za rad – kaže nam legenda riječke optike.


Pitamo ga kad će u mirovinu. Hvata se za donji dio leđa.


– Znate, tu me malo počelo boljeti, ali ja ne volim biti kod kuće. Volim biti u svom dućanu i raditi. Još malo…