Kao dijete, nikada nisam htio otići iz svog rodnog Bihaća, pa sam morao. Kasnije, kad smo došli u Rijeku, kao tinejdžer, nisam nikada htio otići iz Rijeke, pa sam opet morao. Na kraju, kada smo došli u SAD, rekao sam samom sebi – e više nikada neću bježati, više neću odlaziti nikuda, osim svojom voljom, objašnjava Kristijan Janković
Za karijeru u američkoj vojsci odlučio sam se jer nisam više htio nigdje bježati. Kao dijete, nikada nisam htio otići iz svog rodnog Bihaća, pa sam morao. Kasnije, kad smo došli u Rijeku, kao tinejdžer, nisam nikada htio otići iz Rijeke, pa sam opet morao. Na kraju, kada smo došli u SAD, rekao sam samom sebi – e više nikada neću bježati, više neću odlaziti nikuda, osim svojom voljom, životnu priču priča nam Kristijan Janković, nekadašnji učenik riječke Medicinske škole, danas višestruko odlikovani bojnik američke vojske, s nizom borbenih i mirovnih misija iza sebe, magistar znanosti, koji uskoro očekuje promaknuće u čin pukovnika.
Iako danas, zbog teškog ozljeđivanja u borbenoj misiji 2014. godine živi mirnim, obiteljskim životom, radeći, kako kaže, uredski posao, njegov životni put bio je sve samo ne miran. Rođen je 1976. godine u Bihaću, iz kojega je, kao i mnogi njegovi sugrađani, bio prisiljen otići uslijed ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini, te je kao tinejdžer došao u Rijeku, grad uz kojeg je i dan danas na mnoge načine vezan i koji redovito posjećuje svake godine.
O kaosu rata u Afganistanu možda najbolje svjedoči Jankovićeva priča o konvoju kojemu je bio zapovjednik, a kojeg je u jednom selu zaustavio stariji mještanin.
– Išli smo s konvojem od, recimo to tako, točke A do točke B. Inače je procedura takva da se konvoj ni pod kojim okolnostima ne smije zaustavljati, međutim u jednom od sela kroz koja smo prolazili, pred nas je izletio stariji čovjek i počeo vikati, mašući rukama. Znao sam da ne smijemo stati, ali kao da mi se probudilo neko šesto čulo, koje mi je reklo da stanemo i da ipak provjerim zbog čega nas zaustavlja. Stali smo, i uz pomoć prevoditelja upitao sam ga što se zbiva, a on mi je odgovorio da je cesta nekoliko stotina metara dalje minirana i da će nam pokazati gdje su točno mine.
– Pa nisam ih postavio zbog vas, nego zbog onih iz sela nekoliko kilometara dalje niz rijeku, s kojima već godinama ratujemo. Te mine su mi prva linija obrane od njih, a ako vi sad prođete, uništit ćete mi mine i obranu, odgovorio je. Eto, nije njega bilo briga što bi se nama dogodilo da smo naletjeli na mine, nego što bi bilo s njegovim minama, kaže Janković.
– U Rijeku sam stigao 1992. godine, s mamom i mlađim bratom, dok je otac ostao braniti naš grad. Upisao sam Medicinsku školu, a bio sam smješten u đačkom domu na Vežici, gdje je ravnateljica bila Edita Stilin, s kojom sam i nakon 25 godina i dalje u kontaktu. U Rijeci sam proveo niti pune tri godine, ali sam stekao brojne prijatelje, i to je grad koji i dalje smatram svojim. Zahvaljujući današnjim tehnologijama, facebooku, skype-u i sličnome, i dalje sam u kontaktu s puno ljudi iz Rijeke i Hrvatske. U Domu sam upoznao i svoju današnju suprugu, Davorku, s kojom imam dvije kćeri. I ona je te ratne ’92. došla u Rijeku, iz Biograda, a kasnije je u Rijeku došla i njena obitelj. Njeni roditelji i dalje žive u Rijeci, tako da uglavnom svake godine, obično ljeti, dolazimo na godišnji odmor u Rijeku, kaže Janković.
Bosna i Hrvatska
Prijavio sam se u vojsku, iako tad još nisam bio državljanin SAD-a, kako sam rekao, jer je to bio najbolji način da ne moram više nigdje u životu odlaziti. U američku vojsku inače se može prijaviti svatko tko ima zelenu kartu, ali ne može postati časnikom, tako da sam i ja u čin potporučnika promaknut tek 2001. godine, kada sam dobio državljanstvo, godinu dana kasnije od mojih kolega, američkih državljana. Fakultet su, pošto nisam bio državljanin, i nisam imao prava na vladine školarine, u cijelosti platili moji roditelji, kaže Janković.
U vojsci je postao izvidnik i tenkist, a sudjelovao je u brojnim misijama, među ostalim i u BiH i Hrvatskoj, a čak tri misije, u trajanju od nekoliko mjeseci do godine dana, odradio je u Afganistanu.
– Bosna i Hrvatska ostaju, naravno, u posebnom sjećanju. U Bosni sam bio dvaput, prvi put kao pomoćnik zapovjedajućeg generala u Tuzli, a u drugoj kao zapovjednik NATO obavještajne satnije, u čemu mi je, naravno, znatno pomoglo moje poznavanje jezika i kulture. U prvoj misiji u Bosni bio sam u vojnoj odori američke vojske, ali moram reći da je odnos ljudi prema meni bio fantastičan. Nisam osjetio nikakav animozitet niti razliku kod pripadnika bilo koje od tri nacionalnosti. Nikada nisam doživio niti jednu neugodnost niti zbog toga što sam u američkoj vojsci, niti zato što sam Hrvat. Gledali su me kao svoga, nekog tko je uspio, i bilo im je drago zbog toga, kaže Kristijan.
Posebna priča
Afganistan je u njegovoj karijeri posebna priča. Tamo je odradio čak tri misije, prvu od njih u pokrajini Khost, na istoku zemlje, uz granicu s Pakistanom, gdje su s neprijateljskim snagama imali česte kontakte, nekad se praktički gledali na svega nekoliko stotina metara.
– Bilo je tamo i gotovo komičnih situacija, da nisu bile smještene usred ratne tragedije. Bez problema smo, recimo, s neprijateljskim vojnicima pričali preko radija. Ispočetka je to bilo vrlo neugodno, prijetili bi nam, na engleskom jeziku, što će nam sve učiniti kada nas uhvate. S vremenom je to preraslo gotovo u šalu, pa sam im znao puštati preko radija hrvatsku glazbu i pričati im na hrvatskom, što ih je jako zbunjivalo. Inače, to je vrlo težak, negostoljubiv teren, s planinama visokim nekoliko tisuća metara, gotovo bez vegetacije. Samo kamen i Talibani. Šalio sam se da smo mi Krajišnici valjda rođeni za takve »pejsaže«, kaže Kristijan.
Afganistanski narod, dodaje, sve vojske prihvaća s rezervom i uglavnom gleda svoja posla, nastojeći se ne zamjerati niti jednoj od zaraćenih strana.
Narodu dosta rata
– Znate, tamo rat praktički bez prekida traje od 1979. godine. Malo je uopće ostalo ljudi koji se sjećaju kako je izgledao život prije rata. Rijetkost je uopće sresti stariju osobu. Svi uglavnom pokušavaju ne zauzimati nikakvu stranu i koliko je u takvim okolnostima moguće, živjeti svoj život. Svejedno im je koja vojska prolazi kroz selo, bitno im je da ih nitko ne dira. Ne žele se nikome zamjerati, niti pretjerano pomagati, jer su svjesni da zbog toga već sutra mogu stradati od druge strane.
– Više ne mogu biti izvidnik, zbog posljedica ozljeda. Sada radim u uredu, a moj zadatak je da pratim karijere i određujem sljedeća radna mjesta za određeni broj časnika. Sve to na zadovoljstvo moje supruge, haha. Njoj je sad sigurno puno lakše, kod kuće sam, imam radno vrijeme, više ne odlazim u borbene misije, niti izbivam od kuće. Moram reći da mi je ona sve ove godine bila najveća potpora. Njen otac je bio sudionik Domovinskog rata i zarobljenik u Kninu.
Upoznali smo se još dok sam bio u Rijeci, i to je jedna jako duga i jako lijepa priča, bez koje sigurno ne bih uspio postići sve što sam postigao u životu, kaže nam riječki učenik iz američke vojske, uz dodatak – vidimo se iduće ljeto u Rijeci.