Sa simbolom Morčića

Posjetili smo autora riječkog ruma: Moro – stari šarmer koji obara s nogu

Edi Prodan

Moro je stario i poprimao posebne arome i boju u hrastovim bačvama iz Slavonije i Amerike, koje su k tome jako različitih karakteristikama, posebno osmišljene upravo za destilate. Trajalo je to godinama, šest godina tako da smo kao krajnji rezultat dobili – rum. Dobili smo Moro sa simbolom Morčića, pojasnio je Koraca



Beskompromisan… da, moglo bi se i tako reći kad je u pitanju kvaliteta i izvornost mojih proizvoda. Jako su mi odbojne ma kakve komercijalne devijacije kojima su na žalost skloni mnogi kad ih krene. Svi se kunu u odanost kvaliteti, zaklinju se u principe koji maksimalno poštuju tradiciju, a onda se odjednom nađu u bezličnoj konfekciji. Ja si tako nešto baš nikad neću dozvoliti. Jasni je to stav, pa i poruka Alberta Korace, vlasnika istoimenog OPG-a iz Motovunskih Novaki, apsolutno živopisnog mjesta smještenog na 425 metara nadmorske visine. Iz kog se, na uzvisini ispod koje se prostiru terase ispunjene maslinama i lavandom, pruža jedinstveni pogled prema Učki, moru i Alpama.


Jasno je stoga da se na takvom mjestu moraju posložiti prirodne posebitosti, ali i jednaki takvi ljudi. Koracinu vinariju, apsolutnu odu tradiciji ali i umjetničkoj kreativnosti prerano preminulog slikara i multimedijalnog umjetnika Ive Vrtarića, koji je i dizajnirao većinu osebujnih znakova, etiketa i cjelokupne ambalaže, Koracinih proizvoda. Koliko je taj Vrtarićev rad bio poseban na hrvatskom eno-nebu, svjedoči i činjenica da je se nalazi u stalnom postavu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.



Rijeci i Riječanima će se njihov prvi rum predstaviti sutra, 6. ožujka u 18 sati. Mjesto događanja je dakako King’s Pub, za one koji ne znaju nalazi se neposredno uz HNK Ivana pl. Zajca te se može pohvaliti unikatnim interijerom i općim ozračjem. Baš kao što jednaku takvu sliku donosi i – »Moro«.





Identične strasti


Inicijalno druženje s Koracom bilo je dakle u Motovunskim Novakima, dok je nastavak uslijedio u Rijeci. Park ispred Guvernerove palače u kojoj se proteklih dana održavao 1. Wine Ri, festival koji je odmah, »na prvu loptu« polučio sjajan učinak i apsolutno oduševio posjetitelje, kao i kultni kafić poznat pod nadimkom »kod Bea« iako mu je službeni naziv nekako drugačiji…– Rijeka je grad u kojem žive moji dragi prijatelji, obitelj Milevoj, ljudi koji su nedaleko mojeg osmislili manje imanje i s kojima dijelim pa gotovo identične strasti, ali i grad u kojem se počinju događati neki moji zanimljivi novi iskoraci, nastavio je Koraca.A ti su zanimljivi iskoraci rum »Moro«, kojem je uostalom kum naziva upravo spomenuti Đani Milevoj, kao i prošlog tjedna osmišljena atrakcija – »grijano pivo«.

– Dugo već eksperimentiram s osebujnim likerom od piva, a kad sam upoznao Vedrana Jakominića, jednog od vlasnika zanimljivog riječkog puba King’s, sve je bilo riješeno. Naprosto smo se »kliknuli« i krenuli u osmišljavanje novog proizvoda u što se zapravo uključio čitav Kings Pub Team…. zastao je zamišljeno Koraca. A u njegovu je pauzu »uletio« Ivan Milatić, Riječanima poznat kao pravnik, novinar, aktivist raznorodnih udruga, odnedavno i distributer, »prodajni predstavnik« OPG-a Koraca za Primorsko-goransku županiju i ostale krajeve.


K tome, a to dodatno oslikava činjenicu kako Albert Koraca u suradnju uzima samo osebujne »likove«, Milatić je na tom poslu naslijedio još dva »originala« – poznatog skulptora i slikara Krunu Vrgoča, potom i njegovog sina Vladu koji je, kao i nemalo mladih stanovnika Hrvatske, profesionalnu sreću krenuo potražiti u Irskoj. Dakle »uletio« je Milatić.



– Da si ih samo vidio! Oči su im u trenu zasjale, a dok su slagali »koktel« koji će se uskoro na tržištu pojaviti kao »grijano pivo« bili su u nekoj vrsti možda ne transa, ali velike zanesenosti svakako da, uzbuđeno je pojašnjavao novitet Milatić.


Začinjeno pivo


O čemu je dakle riječ? »Grijano pivo« je zapravo spoj osebujne craft pive čiju režiju potpisuje Vedran Jakominić, dok Koraca u nju unosi svoju rakiju komovicu i teran. Zapravo kad je vino u pitanju, to mogu biti teran i malvazija, ovisno o tome je li s druge strane crveno ili svijetlo craft pivo.


– Kakvo je to piće? Djeluje vam kao apsolutni spoj nespojivog? Djelomično ste u pravu, no baš kao i svako dobro jelo, u njemu se ni jedna komponenta ne otkriva na prvi dodir s nepcem. No, u daljnjem kušanju, jedna se po jedna itekako počinju pojavljivati. Riječ je dakle o jačem likeru čiji se alkoholi kreću između 22 i 24 posto. A moguće ga je konzumirati toplo, zimi, zapravo grijano na 25 stupnjeva kad se okusom na neki način približava »kuhanom vinu«, ili pak rashlađeno, ljeti, u svijetloj varijanti kad donosi i blagu notu osvježenja. Ma čisti unikat koji će izazvati zanimanje na tržištu, dakako kod ljudi koji su i spremni i sposobni uživati u novim i neobičnim okusima, naglašava Koraca.A takvih nije baš mnogo. A po Koraci i bolje da ih nema mnogo kako on i Jakominić ne bi morali skliznuti u pretjeranu komercijalizaciju koja je »smrt za kreativnost i kvalitetu«.

Tiha patnja


Iako je dakle odrastao na zemlji, uz masline i vinograde, ulje i vino, Koraca je danas pretežito usmjeren prema destilatima. A da je u njegovom slučaju riječ o apsolutnom autoritetu, potvrđuje i činjenica da je u Ljubljani 1989. godine na Agronomskom fakultetu diplomirao vinarstvo i vinogradarstvo. S radnjom koja je potencirala autohtonost, u čijem se naslovu, kako se kasnije pokazalo krajnje apsurdnom po današnje tendencije slovenske politike, nalazio termin – istarski teran!


– Teran je moja tiha patnja. Tiha zbog toga što obožavam proizvode u kojima se nalazi, što maksimalno s njime eksperimentiram u likerima, čokoladama, octu, marmeladama,… a da zbog zakonskih odredbi nigdje ne smije biti spomenut. Da, naravno da sam pobornik teze kako je teran apsolutno autohtona i apsolutno istarska posebitost, koja nema nikakve veze sa slovenskim refoškom, za koji smatram da je čak neka vrsta »GMO grožđa«, no kako sam istodobno i legalist, poštujem današnju situaciju, rezignirano nam o teranu priča Koraca.


Vratimo se ipak njegovim današnjim ljubavima – destilatima. U svom proizvodnom programu ima ih na desetke, većina njih nosi zanimljive nazive – biska don, ruta u20, pelinkovac art ili elixir galiot .


– Svemu vam je baza rakija komovica. Moćna alkoholom, ali nenametljiva okusom. Idealna baza koja na sebe prima utjecaje trava ili ma kojih drugih dodataka. Sve što radim ima izvor u podneblju na kojem živim, posjedujem i manju sušaru za trave, tako da nema baš ni jednog dodatka koji ne nosi pečat autohtonosti. Jer tako mora biti. Jako se grozim i gnušam sve ove današnje poplave kvazi autohtonih pića koja su zapravo – čista »kemija«, spoj alkohola i aditiva. Po cijenu da nemam komercijalno opravdanje, od principa izvornosti nikad neću odustati, tvrdi Koraca.



Tajanstvena boca


A u ruci, nježno, drži platnenu vrećicu u kojoj se nalazi tajanstvena boca. Sve elegantno dizajnirano za što je danas zaslužna njegova supruga Kristina. Mada, uz Koracine proizvode bili su itekako vezani i čuveni hrvatski umjetnici koji su nemali trag ostavili i u Italiji, napose Veneciji, bračni par Maja Briski i Ivan Cico Kustić. Riječ je ne samo o umjetnicima nego i o vrhunskim promotorima, ljudima koji su svojedobno otkrili fotografa Stefana Lupina, dok je Cico hrvatsku pop kulturu nemalo zadužio dok je osamdesetih bio glavni urednik Poleta. A u boci – rum!



Nisu vam to velike količine, ali kvaliteta očigledno otvara vrata međunarodnog plasmana mojih rakija, priča nam Koraca. Dok njegovi proizvodi pričaju svoju opojnu priču u Austriji, Belgiji, Italiji, Švicarskoj ili SAD, konkretno u New Yorku gdje se nalaze u ponudi mnogih restorana. Mada i ne čudi jer nalaze se i na listama Michelinovih japanskih restorana, sponzorirale su Labin Art Republiku, Bienalle u Veneciji, umaški tensiki turnir pa čak i nevjerojatni »Ice fever« na kojem je u još uvijek toplom rujnu usred pulske Arene 2012. godine na ledu odigran – hokejaški meč.



– Prvi hrvatski rum. Pomalo neobičan, ali svakako rum. »Riječki rum Moro«, kako bi to sročio moj prijatelj Đani Milevoj. Ponajprije, njegovu su bazu činile dvije komponente. Destilat dobiven od melase, sirupa od šećera šećerne trske, fermentirane na posebnim kvascima i svježi dropa od malvazije. Priča je vrlo komplicirana i dugo se rađala, ali jako sam zadovoljan krajnjim rezultatom. Moro je stario i poprimao posebne arome i boju u hrastovim bačvama iz Slavonije i Amerike, koje su k tome jako različitih karakteristikama, posebno osmišljene upravo za destilate. Trajalo je to godinama, šest godina tako da smo kao krajnji rezultat dobili – rum. Dobili smo Moro sa simbolom Morčića, pojasnio je Koraca.


A da sve ostane u krugu obitelji, jer ako je OPG kratica za »obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo« onda je red da se u njemu ogleda rad čitave obitelji Koraca – sina Filipa, zagrebačkog studenta strojarstva koji je zaslužan za dizajniranje etikete »Mora«, oca Alfreda – glavnog majstora kod rakijskog kotla koji je polako nakupio već 80 godina kao i to da u posao s destilatima sve snažnije ulazi kćerka Petra, studentica pete godine turizma u Iki.


Zanesenjak koji kreira »žestice«. Čovjek čiji je san da sagradi modernu destileriju, »guštalište« u kojem će se u cijelosti posvetiti svojim alkoholnim kreacijama. Naprosto umjetnik čije je platno – komovica.